Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2636/21 (M. Đ.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2636/21

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2636/21, rješavajući apelaciju Milana Đuranovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 2. jula 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Đuranovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 057252 20 Rev od 19. maja 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milan Đuranović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Miodrag Deretić i Draško Zec“ iz Prijedora, podnio je 20. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 Rs 057252 20 Rev od 19. maja 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te tuženih Republike Srpske, Ministarstva pravde Republike Srpske, koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Doboju, i Kazneno-popravnog zavoda Doboj (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) zatraženo je u periodu od 30. maja do 2. juna 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 1. do 15. juna 2023. godine, pa su ti odgovori 19. juna 2023. godine dostavljeni apelantu radi izjašnjenja. Apelant nije dostavio traženo izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 Rs 057252 19 Rs 2 od 27. januara 2020. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je, između ostalog, tražio da se utvrdi da su nezakonite i da se ponište određene odluke tuženih, te da se drugotuženi obaveže da apelanta vrati na rad i rasporedi na određene poslove, što je detaljnije navedeno u izreci presude.

6. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant kod drugotuženog bio raspoređen na radno mjesto policajac u službi obezbjeđenja i da je tokom radnog odnosa stekao visoku stručnu spremu. Zatim je navedeno da je drugotuženi 1. avgusta 2013. godine donio odluku kojom je apelanta privremeno rasporedio da obavlja poslove za koje je potrebna visoka stručna sprema (VSS), odnosno poslove rukovodioca obezbjeđenja u Odjeljenju pritvora u Službi obezbjeđenja, i to dok traje radni angažman S. D. na poslovima referenta za pravne poslove. Međutim, drugotuženi je 6. februara 2014. godine tu odluku stavio van snage. Zatim je utvrđeno da je nakon donošenja novog Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u KPZ Doboj (u daljnjem tekstu: Pravilnik o organizaciji) drugotuženi donio rješenje od 26. oktobra 2015. godine kojim je apelant kao radnik sa završenom srednjom stručnom spremom raspoređen na radno mjesto policajac u Službi obezbjeđenja. Apelant je protiv tog rješenja izjavio prigovor, a nakon toga i žalbu, koji su odbijeni osporenim odlukama drugotuženog i prvotuženog. Osnovni sud je dalje naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da su protiv apelanta vođena dva disciplinska postupka u kojim je utvrđeno da je apelant počinio teže povrede radne obaveze i dužnosti detaljnije navedene u obrazloženju presude. U prvom disciplinskom postupku apelantu je izrečena disciplinska mjera – novčana kazna u iznosu od 30% mjesečne plate zaposlenika u trajanju od dva mjeseca, a u drugom disciplinskom postupku mu je izrečena mjera prestanka radnog odnosa.

7. Razmatrajući apelantove tvrdnje o postojanju diskriminacije, Osnovni sud je naveo da nije sporno da su određeni zaposlenici drugotuženog koji su se tokom rada doškolovali bili raspoređeni na radno mjesto s visokom stručnom spremom, nakon godinu dana položili stručni ispit i ostali na radnom mjestu s visokom stručnom spremom. Međutim, Osnovni sud je zaključio da takvo napredovanje u službi samo po sebi ne znači da je apelant u odnosu na njih bio diskriminisan i da je povrijeđeno njegovo pravo na jednako postupanje. U tom pogledu Osnovni sud je naveo da za apelantovo napredovanje nisu bili ispunjeni svi uslovi iz člana 8. Pravilnika o zvanjima pripadnika službe obezbjeđenja i uslovima njihovog sticanja, uniformi i oznakama zvanja pripadnika službe obezbjeđenja u kazneno-popravnim ustanovama Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravilnik o zvanjima) jer na tom radnom mjestu nije proveo godinu dana i nije stekao uslov za polaganje stručnog ispita za visoku stručnu spremu. Takođe, Osnovni sud je obrazložio da apelantu nije moglo biti ponuđeno radno mjesto rukovodioca obezbjeđenja jer je na njega odranije raspoređen radnik D. S. Osim toga, navedeno je da apelant tokom postupka nije ukazivao da postoji neko drugo upražnjeno radno mjesto za koje je predviđena visoka stručna sprema na „koje bi mogao biti raspoređen“.

8. Nadalje, Osnovni sud je zaključio da su disciplinski postupci protiv apelanta sprovedeni u skladu s odredbama čl. od 41. do 43. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZIKS), odnosno odredbama čl. od 7. do 43. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti službenika u ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija i mjera pritvora. Naime, u vezi s prvim disciplinskim postupkom Osnovni sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da su 18. oktobra 2015. godine apelant i J. S. nakon generalnog sređivanja i pospremanja svih prostorija osuđenim licima ostavili otvorene sobe na korišćenje, što je protivno Naredbi o rasporedu dnevnih aktivnosti osuđenih lica na spratu. U vezi s tim obrazložio je da zakonitost disciplinskog postupka nije dovedena u pitanje navodima saslušanog svjedoka J. S., protiv kojeg je takođe vođen disciplinski postupak, kao ni iskazom svjedoka R. P., koji je spornog dana bio dežurni Zavoda. Osim toga, Osnovni sud je naveo da činjenica da protiv G. M. nije vođen disciplinski postupak za iste radnje nije od uticaja na zakonitost i pravilnost disciplinskog postupka protiv apelanta.

9. U vezi s drugim disciplinskim postupkom Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da apelant 14. jula 2017. godine nije spriječio unošenje alkohola od osuđenih lica. Takođe, apelant nije prijavio osuđeno lice M. J. koja je 15. jula 2017. godine bila u alkoholisanom stanju, te je propustio preduzeti propisane službene radnje prema osuđenicima M. J. i G. Đ. znajući da su konzumirali alkohol i načinili disciplinski prekršaj. Osim toga, utvrđeno je da je apelant tokom rada intenzivno upućivao prijetnje i uznemiravao osuđenike G. Đ. i M. J. s ciljem prikrivanja svojih propusta u radu, kao i da je upućivao prijetnje i maltretirao osuđenika B. M. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da apelanta ne mogu osloboditi odgovornosti tvrdnje o načinu kako je organizovano poluotvoreno odjeljenje drugotuženog, te navodi da nije bilo uobičajeno pregledanje da li su unijeli alkohol ili nešto drugo što nije dozvoljeno. U tom pogledu Osnovni sud je ukazao da je prema relevantnim pravilima postojala obaveza pripadnika službe obezbjeđenja da otkriva i prijavljuje povrede pravila kućnog reda i radne discipline lica lišenih slobode, da vrši pretres lica lišenih slobode, pregled i kontrolu njihovih stvari.

10. Presudom Okružnog suda broj 85 0 Rs 057252 20 Rsž 2 od 18. juna 2020. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda. Okružni sud je u obrazloženju, u suštini, prihvatio zaključke prvostepenog suda.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 Rs 057252 20 Rev od 19. maja 2021. godine apelantova revizija je odbijena.

12. Vrhovni sud u obrazloženju citirao član 2. stav 1. i član 5. Zakona o zabrani diskriminacije (u daljnjem tekstu: ZZD), te je naveo da apelant, koji tvrdi da je diskriminisan u odnosu na druge radnike, nije učinio vjerovatnim postojanje zaštićenog osnova kojim bi ukazivao da je baš on, a ne neki drugi radnik, trebao biti raspoređen na poslove s VSS, te da je tako doveden u neravnopravan položaj u odnosu na druge radnike. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da se sudovi u postupku ocjene zakonitosti odluke o rasporedu ne mogu upuštati u ocjenu cjelishodnosti poslodavca u pogledu organizacije izvršavanja poslova iz njegove djelatnosti. Naime, diskreciono je pravo poslodavca da vrši raspoređivanje, uz obavezu da lica koja se raspoređuju ispunjavaju predviđene uslove za raspored utvrđene opštim aktom. Prema tome, Vrhovni sud je ocijenio da činjenica da kod drugotuženog postoji dosta radnika koji su na takav način napredovali u službi sama po sebi ne znači da je njihovim napredovanjem u službi apelant diskriminisan i da je povrijeđeno njegovo pravo na jednako postupanje.

13. Vrhovni sud je dalje naveo da je u nadležnosti poslodavca da li će pokrenuti i voditi disciplinski postupak protiv svog radnika. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da sud ne može u parnici utvrđivati, pa ni kao prethodno pitanje, da li je poslodavac bio dužan da protiv nekog radnika pokrene i vodi disciplinski postupak. Zbog tog razloga Vrhovni sud je ocijenio da apelant nije učinio vjerovatnim postojanje zaštićenog osnova koji bi ukazivao da diskriminaciju predstavlja to što apelant tvrdi da protiv policajca G. M. za iste radnje nije vođen disciplinski postupak, kao ni protiv R. P., koji je bio dežurni, a nije uočio i zabilježio nepravilnosti. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da činjenica da protiv drugih lica nije vođen disciplinski postupak ne može biti okolnost koja će apelanta osloboditi odgovornosti.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

15. Obrazlažući navode o povredama ljudskih prava, apelant najprije ističe da je proizvoljan stav redovnih sudova da nije ispunjavao uslove iz čl. 6. i 8. Pravilnika o zvanjima. U vezi s tim, smatra da je dokazao da je postojao diskriminišući odnos prema njemu jer je direktor drugotuženog dao prednost radnicima koji su imali manje staža i koji su se nakon apelanta doškolovali. Takođe, smatra da su rukovodilac i direktor drugotuženog favorizovali veći broj radnika u odnosu na apelanta jer je ukazivao na njihovu samovolju u raspoređivanju bez sprovedene konkursne procedure. To je, kako navodi, rezultiralo vođenjem neosnovanih disciplinskih postupaka protiv njega i dovelo do prestanka radnog odnosa, te da je tako diskreditovan za unapređenje u službi. U vezi s odlukom o tužbenom zahtjevu kojim je osporavao odluke iz disciplinskih postupaka apelant smatra da redovni sudovi nisu brižljivo i savjesno cijenili dokaze i da nije dokazano da je počinio povrede radne dužnosti. Naime, u vezi s prvim disciplinskim postupkom apelant ukazuje da je taj postupak selektivno vođen protiv njega i da je diskriminisan u odnosu na ostale radnike, i to u odnosu na G. M., koji je, pored njega, M. Đ. i J. S., isti dan radio s njima i obezbjeđivao tri sobe, te u odnosu na R. P., koji je taj dan bio dežurni Zavoda, odnosno šef smjene. U vezi s tim, apelant navodi da protiv tih lica nije pokrenut i vođen disciplinski postupak. U odnosu na drugi disciplinski postupak apelant je ukazao da redovni sudovi nisu prihvatili iskaze policajaca B. R. i D. M. koji su opisali način postupanja u vršenju kontrole zatvorenika, te je istakao da nije bilo uobičajeno pregledati da li su zatvorenici unijeli alkohol ili nešto drugo što nije dozvoljeno. S obzirom na to, smatra da su disciplinska komisija i sud morali zaključiti da se apelant ponašao na uobičajen način, odnosno kao i drugi policajci u istoj situaciji. Zbog toga ističe da su morali konstatovati da za navedeni događaj u prvom redu postoji odgovornost instruktora U. B. pod čijim nadzorom su bila osuđena lica. Takođe, u vezi s konzumiranjem alkohola od osuđenih lica apelant ističe da se postavlja pitanje šta je s odgovornošću policajaca koji su u tom periodu obavljali posao obezbjeđenja i koji su takođe tako bili obavezni da otkrivaju i prijavljuju povrede kućnog reda i radne discipline.

b) Odgovori na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju odluke u kojoj su navedeni razlozi za njeno donošenje te smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao.

17. Okružni sud je ponovio zaključke iz drugostepene presude te je naveo da u postupku pred tim sudom nisu počinjene povrede prava na koja se apelant pozvao.

18. Osnovni sud je naveo da apelant nije bio doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike, te da taj sud prilikom donošenja prvostepene presude nije proizvoljno primijenio pravo, niti je povrijedio bilo koje apelantovo pravo u postupku.

19. Prvotuženi je naveo da su redovni sudovi pravilno primijenili pozitivne zakonske norme i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje te da apelant nije doveden u nepovoljan položaj u odnosu na druge radnike.

20. Drugotuženi je naveo da je apelant identične navode isticao tokom postupka u više navrata, te da se iz obrazloženja osporenih odluka može zaključiti da su presude zasnovane na zakonu i da je apelant imao punu pravnu zaštitu tokom postupka. Takođe, drugotuženi smatra da apelant nije naveo niti jednu pravno relevantnu činjenicu koja bi ukazala na osnovanost izjavljene apelacije odnosno povrede prava na koja se pozvao.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS, 27/24 i 29/26)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav (1)

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

22. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 59/09 i 66/16)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. (Diskriminacija) (1) Diskriminacijom, u smislu ovog zakona, smatraće se svako različito postupanje, uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, životna dob, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i pola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, polnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi prava i sloboda u svim oblastima života. (2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, kako u javnom tako i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga.

GLAVA II - OBLICI DISKRIMINACIJE

Član 3. stav (1) (Oblici diskriminacije) (1) Neposredna diskriminacija je svako različito postupanje po osnovama određenim u članu 2. ovog zakona, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada je neko lice ili grupa lica dovedena ili je bila ili bi mogla da bude dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od nekog drugog lica ili grupe lica u sličnim situacijama.

Član 15. stav (1) (Teret dokazivanja) (1) Kada lice ili grupa lica u svim postupcima predviđenim ovim zakonom, na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani.

23. Zakon o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 12/10, 117/11, 98/13 i 44/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. st. (4) i (6) (4) Zabranjeni su i kažnjivi postupci kojima se lice prema kome se izvršavaju krivične sankcije i druge mjere podvrgava bilo kakvom obliku mučenja ili drugim oblicima okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili eksperimentisanja. (6) Sa osuđenim, pritvorenim i maloljetnim licima treba postupati čovječno, poštovati njihovo lično dostojanstvo i štititi njihov tjelesni i duhovni integritet.

Član 32. stav (1) (1) Zaposleno lice u Ustanovi, osim zaposlenih iz člana 15. i člana 16. stav 1. ovog zakona, može uz saglasnost ministra biti raspoređeno u Ustanovi na druge poslove za koje ispunjava uslove predviđene Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, ako to nalažu nova organizacija ili racionalizacija poslova ili potreba posla.

Član 40. stav (1) tač. a) i p) i stav (2) (1) Težom povredom radnih obaveza i dužnosti smatra se postupanje protivno pravilima o radu i propisima o načinu obavljanja poslova u Ustanovama, koje je izazvalo ili je moglo izazvati štetne posljedice većeg značaja, a naročito:

a) neodgovorno i nesavjesno vršenje službe, a naročito neovlašćeno napuštanje radnog mjesta, spavanje na radnom mjestu, propuštanje vršenja radnih dužnosti i slično,

p) neblagovremeno postupanje u obavljanju radnih obaveza i dužnosti ili sprovođenja radnji koje su u suprotnosti sa zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona, (2) Za teže povrede radnih obaveza i dužnosti može se izreći novčana kazna u visini 30% mjesečne plate zaposlenog ostvarene u mjesecu u kojem se mjera izriče u trajanju od jednog do šest mjeseci ili mjera prestanka radnog odnosa.

24. Pravilnik o zvanjima pripadnika službe obezbjeđenja i uslovima njihovog sticanja, uniformi i oznakama zvanja pripadnika službe obezbjeđenja u kazneno-popravnim ustanovama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 56/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6. stav 1) (1) Policajac u Ustanovi može da bude unaprijeđen u više zvanje ako su ispunjeni sljedeći uslovi:

1) da je u prethodnom zvanju i u odgovarajućoj stručnoj spremi proveo najmanje pet godina,

2) da je njegov rad u posljednjih pet godina ocjenjivan ocjenom dobar, vrlodobar ili odličan,

3) da za posljednjih pet godina nije disciplinski kažnjavan, da se protiv njega ne vodi disciplinski postupak za težu povredu radne dužnosti niti krivični postupak za krivično djelo,

4) da ima odgovarajuću stručnu spremu i

5) da je upražnjeno radno mjesto za koje je Pravilnikom predviđeno zvanje u koje se unapređuje.

Član 8.

Ako policajac u toku rada u Ustanovi školovanjem stekne viši stepen stručne spreme, može steći početno zvanje u stručnoj spremi koju je stekao, uz ispunjavanje uslova i na način propisan članom 6. ovog pravilnika .

VI.Dopustivost i meritum

25. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

26. Apelant ukazuje da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

a) Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Apelant, u suštini, tvrdi da je u odlukama redovnih sudova proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i da redovni sudovi nisu brižljivo i savjesno cijenili dokaze i da nije dokazano da je počinio povrede radne dužnosti.

30. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

31. Dovodeći navedeno u vezu s činjenicama predmeta, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, smatra da nema ništa što ukazuje da je Vrhovni sud proizvoljno odlučio kada je prihvatio zaključke drugostepenog i prvostepenog suda kojima je utvrđeno da su apelantovi tužbeni zahtjevi neosnovani. Naime, Ustavni sud smatra da su u odlukama redovnih sudova razmotrena sva ključna pitanja koja se tiču pitanja postojanja različitog postupanja prema apelantu odnosno postojanju diskriminacije u smislu odredbi ZZD-a u vezi s unapređenjem. O tome su data odgovarajuća obrazloženja, odnosno dovoljni i relevantni razlozi kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih zaključaka. U tom pogledu Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda jasno proizlazi da apelant nije učinio vjerovatnim postojanje zaštićenog osnova zbog kojeg smatra da je bio diskriminisan u odnosu na druge zaposlenike, što je ključni uslov da bi se moglo razmatrati postojanje diskriminacije u smislu člana 2. stav 1. ZZD-a. Pored navedenog, Ustavni sud nije mogao utvrditi da postoji bilo šta što ukazuje da su odluke o apelantovoj disciplinskoj odgovornosti bile u neposrednoj vezi s bilo kojim od zaštićenih osnova propisanih članom 2. stav 1. ZZD-a. Pri tome, kada su u pitanju apelantove tvrdnje o navodnim propustima drugih zaposlenika drugotuženog, odnosno navodi da protiv tih zaposlenika nisu vođeni disciplinski postupci, Ustavni sud zapaža da je i o tom pitanju Vrhovni sud dao jasno i detaljno obrazloženje ukazujući da se na osnovu tih okolnosti apelant ne može osloboditi odgovornosti za radnje koje predstavljaju povredu radnih obaveza i dužnosti. Usljed toga, Ustavni sud smatra da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu

33. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. VII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud u osporenoj odluci naveo jasne i logične razloge da apelant nije učinio vjerovatnim postojanje zaštićenog osnova zbog kojeg smatra da je bio diskriminisan u odnosu na druge zaposlenike, što je ključni uslov da bi se moglo razmatrati postojanje diskriminacije u smislu člana 2. stav 1. ZZD-a.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2636/21 (M. Đ.) | Sudska praksa | Aktio