Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4318/21 (B. K.)

Odluka donesena 24. 10. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Kamata
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4318/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 10. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobra 2025. godine, u predmetu broj AP-4318/21, rješavajući apelaciju Bojana Kapetanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bojana Kapetanovića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 111586 21 Gž od 29. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bojan Kapetanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Matija Bodirogić, advokat iz Bijeljine, podnio je 15. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 111586 21 Gž od 29. septembra 2021. godine.

2. Apelant je Osnovnom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu protiv tuženog „Garant osiguranje“ d.d. Brčko (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade štete, v.s. 9.546,00 KM.

3. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 111586 18 P od 10. februara 2021. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan novčani iznos od 5.504,00 KM, sa zateznom kamatom od dana presuđenja do konačne isplate. Osim toga, obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 52,80 KM sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, do konačne isplate, te da mu nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu. Osnovni sud je odbio preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva (preciznije navedeno u izreci presude).

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je apelantu na dosuđene iznose naknade nematerijalne štete dosudio zateznu kamatu počev od dana presuđenja, kao dana kada je konačno utvrđena vrsta i visina štete, a na osnovu odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je naveo da se odluka o troškovima parničnog postupka zasniva na odredbi člana 119. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim, naveo je da je apelantov uspjeh u postupku 58 %, a tuženog 42 %. Osnovni sud je detaljno naveo u čemu se sastoje troškovi postupka parničnih stranaka, te je ukazao da je primjenom pravila procesnog prebijanja obavezao tuženog da apelantu nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

5. Presudom Apelacionog suda, u relevantnom dijelu, žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu koji se odnosi na dosuđene iznose naknade nematerijalne štete. Obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan novčani iznos od 3.992,00 KM, sa zateznom kamatom počev od dana donošenja prvostepene presude, do konačne isplate. Obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 28,00 KM.

6. U obrazloženju presude Apelacioni sud je, između ostalog, naveo da je Osnovni sud apelantu na dosuđene iznose naknade nematerijalne štete pravilno dosudio zateznu kamatu od dana donošenja prvostepene presude. Dalje je naveo da je prvostepena presuda djelimično preinačena, da je konačan uspjeh stranaka u postupku u odnosu na prvostepeni postupak izmijenjen, odnosno da je sada apelantov uspjeh 42 %, a tuženog 58 %. U vezi s tim, naveo je da apelantu pripadaju troškovi postupka u ukupnom iznosu od 1.385,00 KM, a tuženom 1.413,00 KM (svi troškovi preciznije navedeni u presudi). Dalje je ukazao da sudovi u Brčko distriktu primjenjuju pravno shvatanje koje je usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti od 30. januara 2014. godine, u kojem je usvojeno da: „Kod odlučivanja o troškovima parničnog postupka u slučaju djelimičnog stranačkog uspjeha u parnici treba, u pravilu, uzimati u obzir kako tužiočev tako i tuženikov uspjeh u parnici i odluku o tome koja će stranka snositi obavezu naknade troškova postupka donijeti primjenom pravila procesnog prebijanja parničnih troškova“. Apelacioni sud je naveo da je primjenom odredbi čl. 120., 121. i 130. ZPP i primjenom procesne kompenzacije odlučio o troškovima postupka.

7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da je Apelacioni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Navodi da mu je sud zateznu kamatu na naknadu nematerijalne štete trebao dosuditi od dana podnošenja tužbe. Apelant je ukazao na odluku Ustavnog suda broj AP-2141/05. Takođe smatra da mu je Apelacioni sud trebao u cijelosti dosuditi troškove postupka, jer je uspio u sporu, a ne da ga primjenom procesne kompenzacije obaveže da tuženom nadoknadi troškove postupka.

8. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 277. stav (1)

Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

9. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (Službeni glasnik Brčko distrikta BiH, broj 8/09, 52/10 i 27/14), koji u relevantnom dijelu glasi: Član 119. stav (2) (2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova. Član 130 stav (2)

Kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su organi uprave i redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP jasno obrazložio svoje odlučenje, te da je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u odnosu na apelantove navode koji se odnose na početak toka zatezne kamate na naknadu nematerijalne štete razmatrao u više svojih odluka (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti br. AP-613/17 od 13. februara 2019. godine dostupna na www.ustavnisud.ba), u kojoj nije utvrdio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se zatezna kamata na naknadu nematerijalne štete dosuđuje od dana donošenja prvostepene presude. U odnosu na apelantovo pozivanje na odluku Ustavnog suda broj AP-2141/05 od 20. oktobra 2006. godine, Ustavni sud ukazuje da je navedenu odluku imao u vidu prilikom donošenja ove odluke. Međutim, imajući u vidu navedenu praksu, Ustavni sud smatra da ova odluka ni na koji način ne utiče na drugačiju odluku u konkretnom slučaju (vidi, npr. tač. 29. i 30. Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP-3355/15 od 27. februara 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Takođe, Ustavni sud podsjeća da u svojoj praksi nije utvrdio proizvoljnost u stavu redovnih sudova da se u skladu pravnim shvatanjem usaglašenim na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti, naknada troškova u slučaju djelimičnog uspjeha stranaka u parnici utvrđuje prebijanjem parničnih troškova (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1281/17 od 10. aprila 2019. godine tač. 15. i 37. dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

14. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisani po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4318/21 (B. K.) | Sudska praksa | Aktio