Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3047/21 (S. J.)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravo na odbranu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3047/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-3047/21, rješavajući apelaciju Sakiba Jusića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sakiba Jusića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 188314 21 K od 11. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sakib Jusić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, koga zastupa advokat Mesud Duvnjak iz Bugojna, podnio je 23. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 188314 21 K od 11. juna 2021. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 188314 20 K od 19. marta 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 188314 20 K od 19. marta 2021. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelant je oglašen krivim da je u periodu od 15. septembra 2009. godine do 2. marta 2011. godine na način bliže opisan u tački I izreke prvostepene presude počinio produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav (1) u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Apelant je za navedeno krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Osim toga, apelant je oslobođen od optužbe da je počinio navedeno krivično djelo iz tačke II prvostepene presude.

3. Općinski sud je, prije svega, naveo da je temeljem člana 278. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine odbijen apelantov prijedlog da se u dopunskom dokaznom postupku ponovo sasluša svjedok S. Ž, s obzirom da je njeno saslušanje predloženo na okolnosti o kojima je već dala iskaz. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je u odnosu na osuđujući dio prvostepene presude utvrdio da je apelant koristio svoja ovlaštenja, koja je imao u formalnom smislu kao direktor označene podružnice JP „Elektroprivreda BiH“, da zasnuje radni odnos sa M. Š. i M. B, odnosno izmijeni postojeći radni odnos sa S. Ž. Utvrđeno je da nijedna od te tri osobe nije ispunjavala uslove za zasnivanje radnog odnosa u smislu internih akata označenog javnog preduzeća. Zaključeno je da je inkriminisane radnje apelant počinio lično, a ne uprava navedenog javnog preduzeća kako je to apelant tvrdio. Nije prihvaćena ni apelantova tvrdnja da je on samo potpisivao ugovore i odluke, smatrajući da je sve ispravno jer su se na njima nalazili parafi nekih osoba te da nije mogao i trebao lično provjeravati da li zaposlene osobe ispunjava opšte i pojedinačne uslove za prijem u radni odnos. Takve tvrdnje po ocjeni Općinskog suda predstavljaju prebacivanje odgovornosti na stručne službe radi izbjegavanja krivične odgovornosti. Apelantova tvrdnja da su i raniji direktori podružnice činili identično krivično djelo po ocjeni Općinskog suda ne daje apelantu pravo da nastavi sa takvom praksom samo za to što prethodni direktori nisu krivično odgovarali. Zaključeno je da je apelant u vrijeme izvršenja navedene tri inkriminisane radnje postupao sa direktnim umišljajem, što je detaljno obrazloženo. Također je navedeno da tokom postupka nije dokazano da se nadležno tužilaštvo rukovodilo bilo kakvim političkim motivima kod optuživanja apelanta i da su takvi prigovori odbrane u ovakvim postupcima „uobičajeni“. U odnosu na odluku o krivičnopravnoj sankciji, Općinski sud je istakao da je cijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na apelantovoj strani u smislu člana 49. KZFBiH. Kao otežavajuće okolnosti Općinski sud je cijenio preduzimanje tri inkriminisane radnje, odnosno da je apelant produženo krivično djelo počinio isključivo svojim radnjama.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 188314 21 K od 11. juna 2021. godine (u daljnjem tekstu: drugostepena presuda) djelimično je uvažena apelantova žalba i prvostepena presuda preinačena u odluci o krivičnopravnoj sankciji na način da je apelant, za produženo krivično djelo za koje je oglašen krivim, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena, dok je žalba tužilaštva odbijena kao neosnovana.

5. Kantonalni sud je naveo da prihvata u cijelosti razloge i zaključke koji su navedeni u prvostepenoj presudi u odnosu na utvrđenje apelantove krivice. To što Općinski sud nije prihvatio određene dokaze odbrane, po ocjeni Kantonalnog suda, ne utječe na zakonitost prvostepene presude, niti je na taj način povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. S druge strane, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani (porodičan čovjek, otac dvoje djece i ranija neosuđivanost), te protok vremena od kada je učinjeno krivično djelo. U vezi s tim je navedeno da Općinski sud nije mogao kao otežavajuću okolnost cijeniti brojnost zapošljavanja, jer se ta ocjena vrši u svjetlu načina počinjenja krivičnog djela. Stoga je zaključeno da je izrečena kazna iz izreke drugostepene presude odgovarajuća krivičnopravna sankcija kojom se postiže svrha kažnjavanja shodno članu 7. KZFBiH.

6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.d), e), f), m) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5., 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant ukazuje na kršenje principa jednakosti stranaka u postupku, jer je osuđujuća presuda utemeljena samo na dokazima optužbe. Dalje ističe i da mu je prekršeno pravo na odbranu zbog odbijanja Općinskog suda da ponovno sasluša svjedoka S. Ž. na okolnost novouvedenih materijalnih dokaza. Također, apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na obrazloženu sudsku odluku. Apelant negira da je počinio krivična djela, te da u konkretnom slučaju nedostaju njihovi bitni elementi-umišljaj, radnja i posljedica. Ističe da je krivični postupak proizišao iz namjere njegovog progona i sprečavanja da bude imenovan na poziciju direktora podružnice u označenom javnom preduzeću. Konačno, apelant problematizira i odluku o krivičnopravnoj sankciji, smatrajući da je „brutalnom presudom“ osuđen na zatvorsku kaznu zbog dvije-tri tuđe navodne greške od prije 12 godina.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. U odnosu na apelantove navode kojim se u suštini negira počinjenje produženog krivičnog djela za koje je osuđen osporenim presudama, te osporava način na koji je odlučeno o visini izrečene kazne zatvora, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, inter alia, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, broj predstavke 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Evropski sud i Ustavni sud kontinuirano ukazuju da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Loizides protiv Kipra, presuda od 5. jula 2022. godine, predstavka broj 31029/15, tač. 39-40, sa daljnjim referencama i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1669/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 22. sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

12. U odnosu na apelantove navode o navodnom kršenju prava na odbranu, odnosno jednakost stranaka u postupku zbog poklanjanja vjere dokazima optužbe, odnosno odbijanja prijedloga odbrane za ponovo saslušanje svjedoka S. Ž, Ustavni sud ističe da je prema praksi Evropskog suda načelno na redovnim sudovima da ocijene dokaze i relevantnost bilo kojeg dokaza kojeg stranka želi da predloži (vidi Evropski sud, Yakhymovych protiv Ukrajine, presuda od 16. decembra 2021. godine, broj predstavke 23476/15, tačka 28). Općenito govoreći, odbijanje saslušanja bilo kojeg svjedoka ili ispitivanja dokaza obrane može otvoriti pitanje sa gledišta jednakosti stranaka u postupku (vidi Evropski sud, Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2013. godine, broj predstavke 51355/10, tačka 48). Međutim, prilikom utvrđivanja apelantove krivnje redovni sudovi su dali detaljne razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnima. Naime, jasno je obrazloženo na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio produženo krivično djelo za koje je osuđen, a apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini, ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava. Također, suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud ne uočava proizvoljnost ni u načinu na koji su redovni sudovi obrazložili apelantov psihički odnos prema krivičnom djelu za koje je osuđen, što je također jasno obrazloženo. Kada je u pitanju odbijanje prijedloga odbrane za ponovno saslušanje svjedoka S. Ž, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da ne radi o novom dokazu, već o dokazu koji je prethodno bio izveden na glavnom pretresu čije se ponovno saslušanje predlaže na okolnosti o kojima se taj svjedok prethodno izjasnila. Prema tome, apelant je na glavnom pretresu imao efektivnu mogućnost da unakrsno ispita navedenu svjedokinju s ciljem dokazivanja svojih tvrdnji u odnosu na inkriminisane radnje koje su mu u tom dijelu stavljene na teret-izmjena postojećeg radnog odnosa sa S. Ž. Budući da je Općinski sud jasno obrazložio odbijanje navedenog dokaznog prijedloga odbrane, Ustavni sud posljedično tome ne smatra proizvoljnim stav Kantonalnog suda iz osporene drugostepene presude da takvim postupanjem Općinskog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. Konačno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud jasno obrazložio zašto je preinačio osporenu prvostepenu presudu u dijelu odluke o krivičnopravnoj sankciji.

13. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi, načinom provođenja dokaznog postupka izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza na način koji bi mogao voditi kršenju člana 6. stava 1. Evropske konvencije. Također, Ustavnom sudu se ne čini da su redovni sudovi imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili u apelantovu korist u smislu poštivanja načela in dubio pro reo kao posebnog izraza presumpcije nevinosti u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije.

14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani. Apelant je ukazao i na kršenje drugih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, tačka 6. ove odluke). Međutim, apelantovi navodi svojom suštinom ne pokreću pitanja obuhvaćena tim pravima, zbog čega ih Ustavni sud neće zasebno ispitati.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3047/21 (S. J.) | Sudska praksa | Aktio