Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3055/21 (Zapadnohercegovački kanton)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pasivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Javna vlast
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3055/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP 3055/21, rješavajući apelaciju Zapadnohercegovačkog kantona, na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak 2. točka a) te članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zapadnohercegovački kanton protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Rs 040136 20 Rev od 7. svibnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Zapadnohercegovački kanton (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Kantonalno pravobraniteljstvo Zapadnohercegovačkog kantona, podnio je 26. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Rs 040136 20 Rev od 7. svibnja 2021. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Rs 040136 20 Rsž 3 od 4. rujna 2020. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu Općinski sud) broj 64 0 Rs 040136 18 Rs 3 od 23. ožujka 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 64 0 Rs 040136 18 Rs 3 od 23. ožujka 2020. godine apelant je obvezan da tužitelju J. B. (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime potraživanja iz radnog odnosa isplati određene novčane iznose i uplati doprinose detaljnije navedene u izreci presude.
3. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj bio uposlenik u „Stručnoj organizaciji Centar za vozila Široki Brijeg“ (u daljnjem tekstu: Centar) i da mu taj poslodavac nije redovito isplaćivao plaće i naknade. Zatim, Općinski sud je naveo da je Vlada apelanta, pozivajući se na članak 12. stavak 2. Zakona o ustanovama u Zapadnohercegovačkom kantonu, donijela Uredbu o osnivanju Centra od 10. rujna 2001. godine, koji je imao pravni status i položaj ustanove. Centar je prestao postojati brisanjem iz sudskog registra nakon što je okončan stečajni postupak. U svezi sa postojanjem pasivne legitimacije na strani apelanta, Općinski sud je ukazao da je sukladno odredbi članka 16. stavak 3. Uredbe i članka 13. stavak 1. Statuta Centra, propisano da osnivač za obveze Centra odgovara solidarno neograničeno. Također, Općinski sud je naveo da je odredbom članka 54. stavak 2. Zakona o ustanovama izričito propisano da osnivač ustanove solidarno i neograničeno odgovara za obveze ustanove. U odnosu na apelantov prigovor da se ta odgovornost ne odnosi na potraživanja iz radnih odnosa, Općinski sud je obrazložio da odredbe Uredbe i Statuta ne prave distinkciju između vrsta obveza za koje apelant odgovara solidarno i neograničeno, te da je logično da apelant odgovara i za obveze koje ustanova ima prema zaposlenicima. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da je tužiteljev tužbeni zahtjev utemeljen te je apelanta obvezao na isplatu plaća, naknada i doprinosa kao u izreci presude.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 Rs 040136 20 Rsž 3 od 4. rujna 2020. godine, uvažena je apelantova žalba i prvostupanjska presuda je preinačena na način da je odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu naknade za korištenje godišnjeg odmora, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda. Kantonalni sud je ponovio činjenične i pravne zaključke Općinskog suda u pogledu apelantovog prigovora nedostatka pasivne legitimacije, te je zaključio da su neutemeljeni apelantovi navodi da jedino Ustanova odgovara za radno-pravni status svojih uposlenika a tužena samo za obveze prema trećim osobama.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 64 0 Rs 040136 20 Rev od 7. svibnja 2021. godine apelantova revizija je odbijena. Vrhovni sud je ocijenio da su pravilni zaključci Općinskog i Kantonalnog suda kojim je razmotren apelantov prigovor nepostojanja pasivne legitimacije. Također, Vrhovni sud je naveo da je neutemeljeno apelantovo pozivanje na presudu Vrhovnog suda broj 68 0 P 007412 09 Rev od 6. travnja 2010. godine. U svezi sa time je naveo da se radilo o drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji u odnosu na konkretan predmet zbog čega pravna stanovišta iz te odluke nisu primjenjiva u ovome predmetu. Istaknuto je da je Vrhovni sud tu odluku utemeljio na odredbama članka 41. stavak
2. Zakona o ustanovama kao entitetskog zakona kojim je propisana supsidijarna odgovornost osnivača za obveze ustanove. S druge strane, kako je obrazloženo, u konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe članka 54. Zakona o ustanovama u Zapadnohercegovačkom kantonu kojim je izričito propisana solidarna i neograničena odgovornost osnivača za obveze ustanove. Također, Vrhovni sud je naveo da je, s obzirom da je ustanova prestala postojati uslijed stečaja, u okolnostima konkretnog slučaja neophodna apelantova intervencija radi ostvarivanja efikasne sudska zaštita tužiteljevih stečenih prava.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz članka 14. Europske konvencije. Naime, apelant tvrdi da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo prilikom odlučivanja o njegovom prigovoru pasivne legitimacije. U tom pogledu, apelant navodi da ne postoji pravna norma kojom se apelant kao osnivač obvezuje na isplatu plaća i drugih naknada iz radnog odnosa. Također, apelant smatra da iz prakse Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud pravio razliku između obveze poslodavca prema radnicima od obveze prema trećim osobama u pravnom prometu roba i usluga, te da je zauzet jasan stav da poslodavac isključivo odgovara za isplatu plaća i drugih obveza iz radnog odnosa prema radnicima.
7. Prilikom razmatranja dopustivosti, Ustavni sud je pošao od odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud primjećuje da je apelant nositelj javne vlasti. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. veljače 2004. godine, toč. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. travnja 2021. godine, točka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava nositelja javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03)
12. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23).
13. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i navoda u apelaciji, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud prilikom odbijanja apelantove revizije, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge zbog kojih je prihvatio razloge iz prvostupanjske i drugostupanjske presude kojim je usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev. Pri tome, u svezi sa apelantovim navodima da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo prilikom odlučivanja o njegovom prigovoru pasivne legitimacije, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje (vidjeti, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-874/20 6. svibnja 2020. godine, točka 10, dostupna na www.ustavnisud.ba). U toj odluci, Ustavni sud zaključio da su Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženju svojih odluka, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o ustanovama, Uredbe o osnivanju Centra i Statuta Centra, dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su zaključili da je neosnovan apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud naveo jasno obrazloženje zbog čega se zaključci toga suda iz odluke broj 68 0 P 007412 09 Rev od 6. travnja 2010. godine, ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz II.3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
15. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman