Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4160/21 (D.P.)
Odluka donesena 24. 10. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Mobing
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-4160/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobar 2025. godine, u predmetu broj AP-4160/21, rješavajući apelaciju D. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. P. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 031072 21 Rev od 4. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zikreta Ibrahimović advokat iz Sarajeva, podnio je 7. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 031072 21 Rev od 4. oktobra 2021. godine
2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 031072 18 P od 1. jula 2020. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje o otkazu apelantovog ugovora o radu (u daljnjem tekstu: rješenje o otkazu) Ministarstva civilnih poslova, Komisija za deminiranje u BiH, Centar za uklanjanje mina u BiH (u daljnjem tekstu: prvotuženi) od 10. oktobra 2017. godine i da se naloži prvotuženom da apelanta vrati u radni odnos i uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa na način pobliže opisan u izreci presude. Odbijen je je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su prvotuženi, Ž. T. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i B. Đ. (u daljnjem tekstu: trećetuženi) izvršili mobing nad apelantom na način preciziran u izreci presude. Odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi da mu, na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda, časti i prava ličnosti, solidarno isplate novčani iznos naveden u izreci presude.
3. U obrazloženju, sud je naveo da među parničnim strankama, između ostalog, nije sporno da je apelant bio zaposlenik tužene od 2000. godine i da je rješenjem o internom premještaju raspoređen na radno mjesto „Viši referent za izviđanje“ počev od 1. januara 2006. godine. Takođe, da je na osnovu ugovora o radu koji su apelant i prvotuženi zaključili 18. februara 2008. godine, shodno Zakonu o radu u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o radu), zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme na navedenom radnom mjestu u Regionalnoj kancelariji u Banjaluci.
4. Sud je ukazao da je sporno da li je rješenje o otkazu zakonito, pa se u vezi s tim pozvao na odredbe čl. 53.a i 53.c Zakona o radu, te na odredbe člana 71. stav (2) tačka f) i člana 71. stav (2) navedenog zakona. Sud je naveo da su dvije uzastopne ocjene apelantovog rada „ne zadovoljava“ (za 2015. i 2016. godinu) bile osnov za donošenje rješenja o otkazu u konkretnom slučaju. U vezi s tim, sud je istakao da apelant pred Sudom BiH nije osporavao rješenja kojima su utvrđene navedene ocjene, iako je imao mogućnost da to učini, pa su oba rješenja postala konačna i pravosnažna. Stoga ta rješenja nisu mogla biti predmet preispitivanja u konkretnom postupku, pa ni u postupku donošenja rješenja o otkazu koje je doneseno po sili zakona i po službenoj dužnosti, shodno navedenim zakonskim odredbama.
5. U odnosu na apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su tuženi izvršili mobing nad apelantom, sud se pozvao na odredbe člana 4. stav (3) Zakona o zabrani diskriminacije, te na odredbe člana 86.d stav (2) i člana 86.e stav (5) Zakona o radu. Potom je sud istakao da je apelant konkretno tražio da se utvrdi da su tuženi izvršili mobing nad njim jer su ga pogrešno i zlonamjerno negativno ocijenili. U vezi s tim, sud je istakao da se godišnje ocjenjivanje zaposlenika ne može definisati kao mobing, jer je to redovan način na koji prvotuženi postupa na osnovu zakonskih ovlašćenja propisanih, između ostalog, relevantnim odredbama Zakona o radu. Takođe je ukazao da iz izvedenih dokaza, između ostalog, proizlazi da apelant u periodu od 2008. godine do 2016. godine nije uvijek negativno ocjenjivan (pet puta ocijenjen ocjenom „ne zadovoljava“, tri puta ocjenom „zadovoljava“ i jedanput ocjenom „uspješan“). Dakle, sud je zaključio da se u konkretnom slučaju nisu ostvarila bitna obilježja mobinga (vremenski kontinuitet i ponižavajući efekt postupanja).
6. Dalje, sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da mu bez opravdanog razloga u određenom periodu nisu dodjeljivani radni zadaci, odnosno njegovi navodi o „mobingu praznog stola“. Sud je u vezi s tim detaljno naveo sadržaj i ocjenu materijalnih dokaza i iskaza svjedoka (vidi str. 34. do 38. presude). Sud je, između ostalog, naveo da su tuženi imali opravdane razloge da apelantu u spornom periodu ne dodjeljuju radne zadatke, posebno imajući u vidu detaljno obrazložene izjave apelantovih radnih kolega zbog čega ne žele raditi sa apelantom u timu a radi se o poslovima na kojima je takav rad neophodan. Osim toga, sud je naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi da su apelantu, suprotno njegovim navodima, u tom periodu zadaci ipak dodjeljivani. Takođe je sud naveo da je apelant u relevantnom periodu bio odsutan po osnovu bolovanja, plaćenog odsustva i godišnjeg odmora, što je isto tako moglo uticati na broj dodijeljenih zadataka. Konačno, imajući u vidu sve navedeno, sud je naveo da je neosnovan i apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete.
7. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 031072 20 Gž od 5. februara 2021. godine odbijena je apelantova žalba. U obrazloženju, sud je potvrdio zaključke prvostepenog suda u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene prava.
8. Osporenom presudom odbijena je kao neosnovana apelantova revizija. U obrazloženju, sud je detaljno obrazložio zašto su pravilne odluke nižestepenih sudova (vidi str. 3. do 5. presude). Naročito je ponovio da se rješenja o ocjeni apelantovog rada za 2015. i 2016. godinu nisu mogla preispitivati u konkretnom postupku budući da apelant nije pokrenuo poseban postupak radi poništenja tih rješenja koja su onda postala pravosnažna.
9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred Sudom BiH, te smatra da je taj sud pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da je Sud BiH morao preispitati njegove ocjene rada za 2015. i 2016. godinu, što je u konkretnom postupku izostalo. Osim toga, ističe da je proizvoljan zaključak Suda BiH da nije učinio vjerovatnim postojanje mobinga, kako u odnosu na njegovo ocjenjivanje, tako i u odnosu na navode o „mobingu praznog stola“. U vezi s tim navodi da je njegov slučaj „školski primjer izolacije, etiketiranja i huškanja radnih kolega protiv apelanta“. Relevantni propisi
10. Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08 - P.V. čl. 48 stav 2, 60/10, 32/13, 93/17 i 59/22. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 53.a […]
2. Ocjena rada zasniva se na rezultatima rada koje zaposlenik postigne u realizaciji poslova predviđenih opisom radnog mjesta na kojem se nalazi i ciljevima koje je za određeni vremenski period utvrdio poslodavac. […]
4. Ocjena rada može biti: "ne zadovoljava", "zadovoljava", "uspješan" i "naročito uspješan". […] Član 53.c Zaposleniku čiji je rad u posljednje dvije uzastopne godine ocijenjen ocjenom "ne zadovoljava" prestaje radni odnos kod poslodavca, o čemu se donosi rješenje. To rješenje donosi se uz prethodno pribavljeno mišljenje sindikata." Član 86.e stav (5)
5. Mobing je specifična vrsta ponašanja na radnom mjestu, kojim jedno ili više lica sistematski, u dužem vremenskom periodu, psihički zlostavlja ili ponižava drugo lice, s ciljem ugrožavanja njegovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi apelantovih prava u suštini odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju svojih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH, odlučujući o identičnim navodima koje apelant ponavlja i u apelaciji, detaljno obrazložio svoj zaključak da je rješenje o otkazu pravilno i zakonito, da je taj postupak proveden u skladu sa zakonom, te da se nisu mogla preispitivati konačna i pravosnažna rješenja o ocjeni apelantovog rada. Takođe, da je dao jasne razloge za zaključak da se nisu ostvarila bitna obilježja mobinga, kao posebnog oblika diskriminacije. Takođe, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4), Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman