Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4195/21 (S.V.)
Odluka donesena 24. 10. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4195/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobar 2025. godine, u predmetu broj AP-4195/21, rješavajući apelaciju S. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. V. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 030711 21 Gž 2 od 12. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana .
OBRAZLOŽENJE
1. S. V. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Zvornika, koju zastupa Ozrenka Jakšić advokat iz Zvornika, podnijela je 8. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 030711 21 Rev od 20. oktobra 2021. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 030711 21 Gž 2 od 12. maja 2021. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2552/21 od 20. oktobra 2021. godine, u odnosu na AP-2560/21, (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv presude Okružnog suda, jer je apelantkinja protiv te presude izjavila reviziju. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u ovom postupku. Uvodne napomene
3. Presudom Okružnog suda od 17. decembra 2007. godine (u daljnjem tekstu: presuda od 17. decembra 2007. godine) obavezan je „VMV Inženjering“ d.o.o. Zvornik da A.D. „Vodovod i Komunalije“ Zvornik (u daljnjem tekstu: tužilac), na ime duga, isplati novčani iznos naveden u izreci te presude, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove postupka.
4. Ugovorom o prodaji od 6. jula 2015. godine (u daljnjem tekstu: ugovor), „VMV Inženjering“ d.o.o. Zvornik (osnivač i direktor društva je S.V., apelantkinjin suprug, prodao je apelantkinji stan pobliže označen u tom ugovoru. Osporeni postupak
5. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 P 030711 20 P 2 od 21. oktobra 2020. godine utvrđeno je da ugovor nema pravno djelovanje prema tužiocu i to do visine tužiočevog potraživanja prema „VMV Inženjering“ d.o.o. Zvornik (u daljnjem tekstu: prodavac), kako je to precizirano u izreci presude. Apelantkinja je obavezana trpjeti da tužilac svoja potraživanja naplati iz vrijednosti stana koji je predmet ugovora, te je obavezana da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi.
6. U obrazloženju, Osnovni sud je naveo da je u postupku izvršio uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju, te saslušao svjedoke i vještaka ekonomsko-finansijske. Ocijenivši ove dokaze, sud je ukazao da je nesporno da je tužilac, radi naplate potraživanja koje je imao prema prodavcu na osnovu presude od 17. decembra 2007. godine, pokrenuo izvršni postupak protiv prodavca 5. februara 2008. godine. Dalje, sud je naveo da je u tom izvršnom postupku tužilac samo neznatno namiren i da je izvršni postupak prekinut zbog otvaranja stečajnog postupka nad prodavcem. Dalje, sud je naveo da iz iskaza stečajnog upravnika i iz njegovog izvještaja proizlazi da vrijednost prodavčeve nekretnine u Memićima, opština Zenica, nije bila dovoljna za ispunjenje tužiočevog potraživanja. Osim toga, sredstva koja su naplaćena od prodavčevog dužnika (Grad Zenica) odnosila su se, kako je obrazloženo, na potraživanje koje je nastalo tek nakon zaključenja ugovora. Sud se pozvao na odredbe člana 280. st. (1) i (2) i člana 281. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Imajući sve navedeno u vidu, sud je zaključio da je tužilac dokazao da prodavac nije imao dovoljno sredstava za ispunjenje spornog potraživanja na dan zaključenja ugovora, a znao je da ima dug prema tužiocu. Na taj način je tužilac dokazao i da je ugovor zaključen na njegovu štetu. Takođe, sud je naveo da apelantkinja nije osporavala da je supruga osnivača i direktora prodavca u konkretnom slučaju, tako da je apelantkinji moralo biti poznato da će zaključivanjem ugovora tužiocu nanijeti štetu.
7. Presudom Okružnog suda apelantkinjina žalba je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju, sud je naveo da apelantkinjini navodi da prodavac nije sprečavao tužioca da upiše zabilježbu izvršenja prije drugih povjerilaca i da se namiri iz vrijednosti drugih nekretnina u konkretnom slučaju nisu od značaja. Naime, ti bi navodi bili značajni samo da je zaista došlo do prodaje nekretnina i naplate potraživanja povjerilaca prema redu upisa zabilježbe izvršenja, a to nije bio slučaj. Osim toga, sud je istakao da je prodavac znao da se njegovi povjerioci ne mogu namiriti iz tih nekretnina jer je i sam obavještavao sud o razlozima za navedeno ističući da više nije ni vlasnik, niti posjednik tih nekretnina i da su nekretnine u vlasništvu trećih lica. Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je prodavac znao da će zaključivanjem ugovora oštetiti tužioca. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da prodavac nije ostvarivao prihode od 2005. godine, da je prestao sa radom 2008. godine i da je svoja novčana sredstva tada prenio na drugo preduzeće. Takođe, sud je istakao da su od 2011. godine svi prodavčevi bankovni računi ugašeni, te da on više nije bio vlasnik nekretnina na osnovu kojih su drugi povjerioci pokušali da namire svoja potraživanja.
8. Okružni sud je naveo da apelantkinja neosnovano ističe da tužilac nije dokazao, niti učinio vjerovatnom, njenu namjeru da zaključivanjem ugovora osujeti tužiočevo potraživanje. Naime, sud je istakao da su apelantkinjini navodi bili kontradiktorni jer je tvrdila da ni na koji način nije bila upućena u rad prodavca, ali da je pozajmljivala visoke novčane iznose tom preduzeću. Pri tome je sud naveo da apelantkinjino postupanje (između ostalog, odrekla se povrata pozajmice od 281.750,00 KM, te zaključivala ugovore o zamjeni nekretnina sa svojim suprugom kao direktorom prodavca), ukazuje na to da su joj bili poznati povjerioci i dužnici prodavca, kao i njegovo finansijsko stanje.
9. Konačno, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantkinjini navodi o pogrešnoj ocjeni dokaza. Naime, sud je istakao da sve odlučne činjenice u konkretnom sporu proizlaze iz izvedenih dokaza koje je prvostepeni sud cijenio kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi u smislu odredaba člana 8. Zakona o parničnom postupku. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud obračunao naknadu troškova postupka po osnovu zastupanja samo za radnje koje je u postupku preduzimao advokat kao tužiočev punomoćnik. Sud je naveo da mu, stoga, pripada i naknada na ime poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 17% koju je prvostepeni sud obračunao u okviru ukupne naknade troškova postupka.
10. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da prvostepeni sud nije jasno, savjesno i brižljivo cijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. U vezi s tim navodi da nije jasno na osnovu čega su sudovi zaključili da prodavac nije imao dovoljno sredstava za ispunjenje tužiočevog potraživanja. Naime, apelantkinja navodi da je prodavac imao nekretninu u Memićima, opština Zenica, kao i potraživanje prema Gradu Zenica, pa da je tužilac na taj način mogao da namiri svoje potraživanje. Takođe, apelantkinja ističe da je prodavac imao mogućnost da upiše zabilježbu izvršenja prije drugih povjerilaca i da se namiri iz vrijednosti drugih nekretnina. Dalje apelantkinja navodi da tužilac nije dokazao njenu namjeru da ga zaključivanjem ugovora spriječi da namiri svoje potraživanje. U vezi s tim, apelantkinja navodi da ona nije bila uključena u rad prodavca, te da je proizvoljan zaključak sudova da su joj bili poznati dužnici i povjerioci tog preduzeća. Konačno, osporava i odluku o troškovima postupka navodeći da tužiocu ne pripada pravo na naknadu na ime poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 17%.
Relevantni propisi
11. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
POBIJANJE DUŽNIKOVIH PRAVNIH RADNJI
Opšte pravilo
Član 280. st. (1) i (2) (1) Svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo za isplatu, i bez obzira kad je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu povjerilaca. (2) Smatra se da je pravna radnja preduzeta na štetu povjerilaca ako uslijed njenog izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje povjeriočevog potraživanja.
Uslovi pobijanja
Član 281. stav (1) (1) Teretno raspolaganje može se pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim povjeriocima i ako je trećem licu sa kojim je ili u čiju je korist pravna radnja preduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. Ustavni sud dalje ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno obrazložio zašto su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uslovi za pobijanje prodavčevih pravnih radnji (ugovora) propisani relevantnim odredbama ZOO. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud odgovorio na sve prigovore koje apelantkinja ponavlja i u apelaciji, te da je dovoljno obrazložio zbog čega su neosnovani apelantkinjini navodi izneseni u tom pravcu (vidi tač. 7. do 9. ove odluke). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman