Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4430/21 (A. I.)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Raskid ugovora
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4430/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-4430/21 , rješavajući apelaciju Admira Isakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Admira Isakovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 040134 21 Gž od 17. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Admir Isaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, kojeg zastupa Amir Ezić advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 28. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 040134 21 Gž od 17. novembra 2021. godine.
2. Apelant je podnio tužbu protiv tuženog (H. Š.) kojom je, između ostalog, tražio da se utvrdi da je raskinut predugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 27. septembra 2011. godine između apelantovog prednika (A. I.) i tuženog i da se naloži tuženom da apelantu preda slobodan od lica i stvari sporni dio parcele koji je predmet navedenog predugovora (u daljnjem tekstu: sporni dio parcele).
3. Presudom Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 P 040134 19 P 2 od 7. maja 2021. godine, u dijelu koji apelant osporava apelacijom, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev naveden u prethodnoj tački ove odluke. U obrazloženju, sud je naveo da su apelantov prednik i tuženi zaključili predugovor i da je odredbama člana 8. predugovora ugovoren prijenos vlasništva i posjeda spornog dijela parcele nakon zaključenja ugovora. Takođe je naveo da je odredbama navedenog člana predugovora ugovoreno da će konačan ugovor biti zaključen kada se izvrši cijepanje parcele radi izdvajanja spornog dijela parcele.
4. Sud je ukazao na odredbe člana 45. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je u vezi s tim naveo da predugovor u konkretnom slučaju sadrži sve bitne elemente (predmet i cijenu) i ispunjava uslove u pogledu forme kao uslova punovažnosti. Dalje, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju sporno da li se predugovor mogao raskinuti jednostranom izjavom volje jedne ugovorne strane. U vezi s tim, sud je istakao da se, shodno relevantnim odredbama ZOO, ugovor može raskinuti jednostranom izjavom volje jedne ugovorne strane zbog neispunjenja ili zbog promijenjenih okolnosti. Općinski sud je ukazao da je u konkretnom slučaju apelant obavijestio tuženog da jednostrano raskida predugovor zato što nije zaključen konačan ugovor odnosno zato što nije izvršeno cijepanje parcele. U vezi s tim ukazao je da iz predugovora ne proizlazi konkretan dogovor u vezi sa cijepanjem parcele radi izdvajanja spornog dijela parcele. Osim toga, naveo je da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da konkretna parcela jeste cijepana, ali da tim cijepanjem nije formiran sporni dio parcele, nego je formirana katastarska čestica koja ima mnogo veću površinu. U vezi s tim, sud je ukazao da proizlazi da je postupak cijepanja parcele u konkretnom slučaju pokrenuo apelant, ali ne u skladu sa predugovorom. Naime, da je cijepanje parcele izvršeno po zahtjevu tuženog, bio bi formiran sporni dio parcele, a to nije bio slučaj. Dalje je naveo da je tuženi nakon zaključenja predugovora ušao u posjed spornog dijela parcele, te da se apelant, kao ni njegov prednik, tome nisu protivili. Osim toga, sud je naveo da je tuženi isplatio cijeli iznos kupoprodajne cijene. Imajući sve navedeno u vidu, sud je zaključio da apelant nije mogao jednostranom izjavom volje raskinuti predugovor budući da za to, u smislu relevantnih odredaba ZOO, nisu postojali razlozi.
5. Presudom Kantonalnog suda apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju, sud je naveo da prvostepeni sud nije povrijedio odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer je pravilno cijenio dokaze shodno odredbama člana 8. ZPP-a. Takođe, sud je naveo da obrazloženje prvostepene presude, u smislu odredaba člana 191. stav (4) ZPP-a, sadrži odgovore na sve prigovore i navode stranaka i da su ti odgovori zasnovani na izvedenim dokazima i materijalnom pravu. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao postojanje uslova za raskid predugovora u smislu odredaba ZOO. Dalje je naveo da nije sporno da je tuženi od zaključenja predugovora bio u posjedu spornog dijela parcele i da se apelantov prednik tome nije protivio. Takođe je naveo da iz predugovora proizlazi obaveza stranaka da se, nakon zaključenja glavnog ugovora, pravo vlasništva i posjeda upiše u zemljišne odnosno katastarske knjige u korist tuženog. Stoga je sud zaključio da je posjed tuženog nesporan i neupitan.
6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. Smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da se iz obrazloženja osporenih odluka ne može zaključiti zbog čega su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev, posebno u odnosu na predaju u posjed spornog dijela parcele. Dalje apelant navodi da prilikom odlučivanja nisu cijenjeni provedeni dokazi, a konkretno da nije cijenjen predugovor. Takođe, apelant smatra da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene sudske odluke.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03)..
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, dovoljno obrazložili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan s obzirom na to nisu bili ispunjeni uslovi za raskid predugovora jednostranom izjavom volje. Naročito, Ustavni sud zapaža da su sudovi obrazložili zbog čega su neosnovani apelantovi navodi koji se odnose na ocjenu dokaza i na posjed tuženog, odnosno na apelantov zahtjev za predaju u posjed spornog dijela parcele. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman