Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4494/21 (S. S.)
Odluka donesena 24. 10. 2025.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4494/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobar 2025. godine, u predmetu broj AP-4494/21, rješavajući apelaciju Stojana Sumonje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stojana Sumonje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 024404 20 Uvp od 4. novembra 2021. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stojana Sumonje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 024404 20 Uvp od 4. novembra 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stojan Sumonja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „PUCAR“ iz Banjaluke, podnio je 28. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovnog suda) broj 11 0 U 024404 20 Uvp od 4. novembra 2021. godine. Uvodna napomena
2. Ugovorom od 20. marta 2008. godine apelant je stekao pravo nad osnivačkim udjelom pravnog lica „Alternativna televizija“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: pravno lice) u visini od 8% ukupnog osnivačkog udjela u iznosu od 1.200,00 KM.
Osporene odluke
3. Rješenjem za plaćanje utvrđene poreske obaveze Poreske uprave Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Poreska uprava), Odjeljenja za kontrolu PC Banjaluka od 24. novembra 2016. godine, apelantu je naloženo da, radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju koje se odnose na zakonitost i pravilnost prijavljivanja i plaćanja poreskih obaveza, uplati utvrđene poreske obaveze i pripadajuće kamate u iznosu i na način kako je precizirano u izreci rješenja.
4. Ministarstvo finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je rješenjem od 18. januara 2019. godine, u dijelu koji apelant osporava apelacijom, apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu u odnosu na obavezu uplate utvrđenih poreskih obaveza. U obrazloženju, Ministarstvo je navelo da je Poreska uprava kod apelanta izvršila kontrolu obračuna prijavljivanja i uplate poreza za period od 1. oktobra 2011. godine do 15. septembra 2016. godine. U tom postupku je utvrđeno da je apelant, ugovorom od 26. oktobra 2015. godine, svoj osnivački udio u pravnom licu prodao S. K. Dalje je utvrđeno da je apelant nakon prodaje podnio poresku prijavu za porez na dohodak u kojoj je naveo podatke koje je utvrdio i prvostepeni organ u konkretnom postupku. Međutim, Ministarstvo je istaklo da je apelant naknadno podnio izmijenjenu prijavu u kojoj je nabavnu cijenu uvećao (sa prvobitnih 1.200,00 KM na 198.119,84 KM), pa da je na taj način umanjio poresku osnovicu. Stoga je apelantu naloženo da radi otklanjanja navedene nepravilnosti uplati poreske obaveze kako je to navedeno u prvostepenom rješenju.
5. U vezi s tim, Ministarstvo je istaklo da su neosnovani apelantovi navodi da u konkretnom slučaju nije bila riječ o prodaji udjela, nego o prenosu udjela, pa da nema osnova za utvrđivanje poreske obaveze. U vezi s tim, Ministarstvo se pozvalo na odredbe člana 36. stav (1) Zakona o porezu na dohodak, te istaklo da je tim odredbama propisano oporezivanje kapitalnog dobitka koji se ostvaruje bilo kakvim prenosom imovine, sa ili bez naknade. Dalje, Ministarstvo je navelo da, imajući u vidu navedeno, u konkretnom postupku utvrđivanja visine kapitalne dobiti nije sporna prodajna nego nabavna cijena. U vezi s tim, Ministarstvo je prihvatilo nabavnu cijenu koju je prvostepeni organ utvrdio u iznosu od 1.200,00 KM na osnovu ugovora od 20. marta 2008. godine (vidi tačku 2. ove odluke). Pri tome, Ministarstvo je navelo da nisu osnovani apelantovi navodi da prvostepeni organ nije cijenio navedeni ugovor, odnosno kako je apelant stekao udjele u pravnom licu, jer iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi suprotno. Dalje, Ministarstvo je navelo da, suprotno apelantovim navodima, činjenica da je apelant bio zaposlen u pravnom licu, pa „nije stekao udjele, nego se radilo o ulaganjima“, nije relevantna za konkretan postupak. Naime u postupku kontrole je nesporno utvrđeno da je apelant ugovorom od 20. marta 2008. godine stekao udjele u pravnom licu, te je utvrđeno da je te udjele prometovao ugovorom od 26. oktobra 2015. godine. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na neraspoređenu neto dobit, Ministarstvo je navelo da ta dobit ne može biti tretirana kao apelantovo ulaganje, pa se samim tim ne može priznati kao rashod, budući da je neraspoređena dobit vlastiti kapital pravnog lica. Naime, samo ulaganje vlastitih sredstava bi se moglo tretirati kao apelantov trošak i takvo ulaganje moralo bi biti registrovano kod nadležnog suda, a to u konkretnom predmetu nije bio slučaj.
6. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 024404 19 U od 1. jula 2020. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju, Okružni sud je naveo da su pravilno organi uprave u konkretnom slučaju primijenili relevantne odredbe Zakona o porezu na dohodak. Naime, shodno odredbama člana 40. stav (1) navedenog zakona, udjeli u kapitalu predstavljaju investicionu imovinu. Takva imovina je obuhvaćena odredbama člana 36. stav (1) Zakona o porezu na dohodak na osnovu kojeg je utvrđena apelantova obaveza. Dalje, sud je naveo da su pravilno organi uprave zaključili da apelantovi navodi koji se odnose na ulaganja u pravno lice, neraspoređenu dobit i ukupni kapital u vrijeme sticanja udjela i u vrijeme njihovog prenosa, ne mogu uticati na odluku u konkretnom slučaju, budući da nije povećan apelantov osnivački udjel.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 024404 20 Uvp od 4. novembra 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju, Vrhovni sud je potvrdio utvrđenja prvostepenog suda u pogledu primjene relevantnih propisa. Takođe je naveo da je Okružni sud u konkretnom slučaju detaljno i argumentovano odgovorio na sve apelantove pravno relevantne navode i o tome dao uvjerljive i jasne razloge koji je prihvatio i Vrhovni sud.
8. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima i organima uprave, te smatra da su redovni sudovi i organi uprave pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da u konkretnom slučaju nije bila riječ o prodaji nego o prenosu udjela, pa da nema osnova za utvrđivanje poreske obaveze. Apelant dalje smatra da se nije mogao poistovjetiti „prenos udjela sa prenosom kapitala“ i da prenos udjela u društvu sa ograničenom odgovornošću nije oporeziv. Takođe, apelant ponavlja i da se sudovi i organi uprave nisu bavili relevantnim pitanjima. U suštini, apelant ističe da se navedeni organi nisu bavili načinom na koji je on stekao udjele u pravnom licu i činjenicom da je bio zaposlen u pravnom licu pa nije stekao udjele, nego se radilo o ulaganjima, te kolika su bila ulaganja i koliko je ostalo neraspoređene dobiti. Osim toga, apelant smatra da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene sudske odluke.
Relevantni propisi
9. Zakon o porezu na dohodak („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 60/15, 5/16 - ispravka, 66/18, 105/19, 123/20, 49/21, 119/21 i 56/22). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o porezu na dohodak („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 60/15 i 5/16 - ispravka) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
POREZ NA DOHODAK OD KAPITALNIH DOBITAKA
Član 36. stav (1) tačka 4) (1) Kapitalni dobitak predstavlja pozitivnu razliku između prodajne cijene prava i imovine i njene nabavne vrijednosti, koji obveznik ostvari prodajom, odnosno drugim prijenosom sa ili bez naknade:
4) investicione imovine izuzev obveznica emitiranih za izmirenje ratne štete prilikom prvog prometa.
Član 40. stav (1) (1) Investiciona imovina je imovina poreznog obveznika nabavljena isključivo u svrhu ulaganja, koja se ne koristi za obavljanje djelatnosti poreznog obveznika, a obuhvaća akcije, udjele u kapitalu, hartije od vrijednosti, stari kovani novac, staru valutu, drago kamenje i nakit, poštanske marke, zlato, srebro i druge plemenite metale i razne umjetnine.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
11. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29. i Ustavni sud, odluka broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spada i plaćanje poreza, taksi, doprinosa i naknada koje se uplaćuju na odgovarajući račun javnih prihoda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-
4736/20 od 7. septembra 2022. godine). Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu. U vezi sa pitanjem da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da su upravni organi i redovni sudovi svoje odluke zasnovali na relevantnim odredbama propisa koji su jasni i dostupni, te da miješanje u apelantovo pravo na imovinu ispunjava uslov zakonitosti, u smislu standarda Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra da je u osporenim odlukama nesporno postojanje i javnog interesa koji se ogleda u dosljednom poštovanju porezne discipline i procedura propisanih relevantnim odredbama propisa koji su primijenjeni u konkretnom slučaju. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je u upravnom postupku koji je prethodio sporu u kojem je donesena osporena odluka apelant obavezan da plati utvrđenu poresku obavezu. Međutim, apelant ne navodi bilo kakve razloge zbog kojih bi ovakva odluka predstavljala neproporcionalno miješanje u njegovo pravo na imovinu, odnosno predstavljala prevelik teret, već je nezadovoljan načinom na koji se sud primijenio materijalno pravo. Naime, u upravnom postupku je utvrđeno da je apelant dužan da plati utvrđenu poresku obavezu, pa se samo paušalnim pozivanjem na pravo na imovinu ne može dovesti u pitanje proporcionalnost miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Stoga su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman