Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3107/23 (B.M.)

Odluka donesena 11. 07. 2024.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Proporcionalnost
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3107/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 07. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 11. jula 2024. godine, u predmetu broj AP-3107/23, rješavajući apelaciju B. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela B. M.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 212155 20 Gž od 14. juna 2023. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te čl. 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela B. M.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 212155 20 Gž od 14. juna 2023. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. B. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Italije podnijela je 29. juna 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 212155 20 Gž od 14. juna 2023. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 I 212155 20 P od 15. oktobra 2020. godine. Također, apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „obustavio postupak broj 58 0 I 212155 19 I do donošenja odluke o apelaciji“. Apelantica je 1. februara 2024. godine dopunila apelaciju.

2. Tražiteljica izvršenja (O. M.) podnijela je 12. augusta 2019. godine Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv apelantice na osnovu izvršne isprave – presude Osnovnog suda u Trebinju od 6. juna 2018. godine, koja je preinačena Presudom Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 027148 17 GŽ 3 od 29. maja 2019. godine, radi naplate. Predloženo je izvršenje na apelanticinom suvlasničkom dijelu nekretnine. Općinski sud je donio rješenje o izvršenju 6. aprila 2020. godine.

3. Rješenjem Općinskog suda od 15. oktobra 2020. godine odbijen je apelanticin prigovor i rješenje o izvršenju je u cijelosti održano na snazi. U obrazloženju odluke Općinski sud je naveo da su neosnovani apelanticini prigovori da prijedlog za izvršenje, odnosno rješenje o izvršenju nije u skladu s odredbama Zakona o izvršnom postupku. Naime, Općinski sud je naveo da prijedlog za izvršenje i konkretno rješenje o izvršenju sadrže identitet stranaka, obavezu koju apelantica nije izvršila te predmet i sredstvo izvršenja. Također, sud je naveo da je neosnovan apelanticin prigovor aktivne i pasivne legitimacije jer je apelantica bila jedan od tužilaca u parničnom postupku koji je prethodio donošenju izvršne isprave i u kojoj su apelantica i ostali tužioci solidarno obavezani da isplate troškove postupka. Sud je naveo da su neosnovani i apelanticini navodi da uz prijedlog za izvršenje nije dostavljena vjerodostojna isprava s potvrdom izvršnosti. Naime, sud je ukazao da je tražilac izvršenja uz prijedlog za izvršenje dostavio kopije izvršnih isprava, ali da ga je sud prije nego što je donio rješenje o izvršenju pozvao da dostavi original ili ovjerenu kopiju izvršne isprave, što je tražilac izvršenja i učinio. Također, sud je naveo da je neosnovan apelanticin prigovor da punomoćnici tražilaca izvršenja nisu dokazali da je na njih prešlo potraživanje iz izvršne isprave. Naime, sud je ukazao da iz punomoći za vođenje tog postupka proizlazi da je tražilac izvršenja ovlastio punomoćnike da mogu primati novčana sredstva na svoj račun. Osim toga, Općinski sud je naveo da apelantica neosnovano navodi da je sud postupao pristrasno te da je povrijedio njeno pravo na imovinu jer je prije odlučenja o pravnom lijeku, te prije nego što joj je dostavljeno konkretno rješenje o izvršenju dostavio navedeno rješenje Zemljišnoknjižnom uredu da izvrši zabilježbu izvršenja. Naime, sud je istakao da je postupao u skladu s odredbama Zakona o izvršnom postupku koje propisuju potrebu da se izvršeniku ograniči raspolaganje nekretninom prije nego potraživanje tražioca izvršenja bude namireno.

4. Rješenjem Kantonalnog suda od 14. juna 2023. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba i prvostepeno rješenje je potvrđeno. U obrazloženju drugostepene odluke Kantonalni sud je naveo da apelanticinim žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja. Stoga je apelanticinu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu odluku.

5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje, uključujući i suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Također, apelantica navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u činjenici da je postupak pred drugostepenim sudom trajao jako dugo. Apelantica nije obrazložila tvrdnju da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i član (4) Pravila Ustavnog suda glase:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na navode o povredi prava na imovinu i dom

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelanticino pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“ i koje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je provođenje postupka prinudnog namirenja potraživanja na osnovu izvršne isprave u situaciji kad izvršenik dobrovoljno ne ispuni utvrđenu obavezu, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud dao jasne razloge zbog čega smatra da su apelanticini prigovori neosnovani, o čemu se izjasnio i Kantonalni sud povodom apelanticine žalbe, čime su odgovorili na sve navode koje apelantica ponavlja i u apelaciji. S obzirom na to, te kako apelantica, osim što ponavlja identične navode, nije ponudila relevantne argumente, niti dokaze koji bi ukazali na suprotno, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticinu imovinu bilo i proporcionalno, odnosno da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i apelanticinog prava na imovinu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelanticino pravo na dom došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno, posebno zbog činjenice što apelantica nije obrazložila taj navod odnosno nije obrazložila da je suvlasnički dio nekretnine, na kojoj se provodi izvršenje, njen dom. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da nema ništa što ukazuje da je apelantica „žrtva“ kršenja tog prava, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije također očigledno (prima facie) neosnovani.

U odnosu na navode o povredi ostalih prava

10. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelantica ima svojstvo izvršenika, te se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno osoba protiv koje se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

11. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda odlučivalo se o žalbi koju je podnijela apelantica kao izvršenik u izvršnom postupku u kojem se isključivo odlučivalo o izvršenju na osnovu pravosnažne presude. Ustavni sud ukazuje da u tom postupku nisu utvrđivana apelanticina „nova građanska prava ili obaveze“, već da su ona utvrđena izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelantica ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pa je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Imajući u vidu da su apelanticini navodi o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su stoga i navodi o povredi čl. 13. i 14. Evropske konvencije (kao akcesornih prava) u vezi s pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3107/23 (B.M.) | Sudska praksa | Aktio