Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3030/21 (I. M. i drugi)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Uknjižba
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Neovlašteno lice
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3030/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-3030/21, rješavajući apelacije Ivana Matića i Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačke d) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Matića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 Dn 005165 21 Gž 2 od 30. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bosne i Hercegovine podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 Dn 005165 21 Gž 2 od 30. juna 2021. godine i rješenja Općinskog suda u Livnu broj 68 0 I 004423 05 I od 10. juna 2019. godine, zbog toga što je apelaciju podnijelo neovlašteno lice.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Matić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Darislav Paponja, advokat iz Mostara, podnio je 20. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 10 0 Dn 005165 21 Gž 2 od 30. juna 2021. godine. Apelacija je evidentirana pod brojem AP-3030/21.

2. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 1. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda broj 10 0 Dn 005165 21 Gž 2 od 30. juna 2021. godine i rješenja Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 I 004423 05 I od 10. juna 2019. godine. Apelacija je evidentirana pod brojem AP-3409/21.

3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod br. AP-3030/21 i AP-3409/21 odnose na isti izvršni postupak i postupak uknjižbe prava vlasništva, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3030/21 .

4. Postupajući po prijedlogu LT Gospodarske banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: banka), kao povjerioca, odnosno tražioca izvršenja protiv dužnika „Buško blato“ d.o.o. Livno i apelanta kao založnog dužnika, Općinski sud je donio rješenje od 19. januara 2000. godine. Rješenjem su utvrđeni sporazumi navedenih stranaka o postojanju potraživanja i njihova saglasnost da se zasnuje založno pravo uknjižbom hipoteke na nekretninama preciziranim i izreci rješenja (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina i druga nekretnina). Dalje, pravosnažnom presudom Općinskog suda od 17. februara 2005. godine, obavezano je društvo „Buško blato“ d.o.o. Livno da banci isplati određeni novčani iznos. Na osnovu navedenog rješenja i presude Općinskog suda kao izvršnih isprava, banka je podnijela prijedlog za izvršenje protiv apelanta kao vlasnika i direktora društva „Buško blato“ d.o.o. Livno, prodajom sporne nekretnine i druge nekretnine. Općinski sud je rješenjem o izvršenju broj I-434/05 od 31. januara 2006. godine, dozvolio predloženo izvršenje.

5. Rješenjem o dosudi Općinskog suda broj 68 0 I 004423 05 I od 10. juna 2019. godine, (u daljnjem tekstu: rješenje o dosudi) sporna nekretnina površine 2100 m² dosuđena je pravnom sljedniku banke „B 2 Kapital“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: kupac), kao jedinom ponuđaču (stav 1). U izreci rješenja je dalje navedeno da je sporna nekretnina dosadašnje apelantovo vlasništvo (stav 2) te je određeno da se preda u posjed kupcu uz nalog zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da je upiše kao kupčevo vlasništvo (stav 3). Rješenjem Općinskog suda od 1. jula 2019. godine, ispravljeno je rješenje Općinskog suda od 10. juna 2019. godine, na način da se u stavu 3 izreke na kraju rečenice dodaje kao i da briše prava trećih koja prestaju prodajom. U ostalom dijelu rješenje je ostalo neizmijenjeno.

6. Zemljišnoknjižni ured Općinskog suda je rješenjem od 3. jula 2020. godine, na osnovu rješenja o dosudi i njegove ispravke, dozvolio uknjižbu prava vlasništva na spornoj nekretnini površine 2910 m² upisanoj u A listu, koja je bila u apelantovom vlasništvu, u korist kupca sa dijelom 1/1. Međutim, u žalbenom postupku, Kantonalni sud je rješenjem od 30. decembra 2020. godine, uvažio apelantovu žalbu, ukinuo rješenje od 3. jula 2020. godine i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak i odluku.

7. Na osnovu navedenog rješenja Kantonalnog suda, Zemljišnoknjižni ured Općinskog suda je donio rješenje broj 068-0-Dn-20-000 107 od 9. februara 2021. godine kojim je upisao pravo vlasništva na spornoj nekretnini površine 2910 m², „dosadašnje vlasništvo [kupca] 1/1 u korist [apelanta] sa dijelom 1/1“. Rješenje je doneseno na osnovu člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu (u daljnjem tekstu: ZGZ) u vezi sa čl. 343, 345. i 346. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) i čl. 31. i 44. Zakona o zemljišnim knjigama FBIH.

8. Zemljišnoknjižni ured Općinskog suda je rješenjem broj 068-0-Dn-20-000 107 od 11. februara 2021. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o upisu kupca), na osnovu rješenja o dosudi i njegove ispravke, dozvolio uknjižbu prava suvlasništva na spornoj nekretnini površine 2910 m², dosadašnje apelantovo vlasništvo sa dijelom 1/1, u korist kupca sa dijelom 70/97. U obrazloženju rešenja Općinski sud je naveo da je apelant, nakon što je uknjiženo pravo korištenja na spornoj nekretnini radi izgradnje poslovnog objekta, taj objekat izgradio. Dalje je naveo da je tokom izvršnog postupka vještak građevinske struke utvrdio vrijednost navedenog objekta. U vezi s tim, zaključio je da je apelant, kao vlasnik zgrade, na osnovu člana 39. stav 1. ZGZ, po sili zakona stekao vlasništvo na zemljištu ispod zgrade i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu objekta. Općinski sud je ukazao i da je rješenjem o dosudi odlučeno da se sporna nekretnina površine 2100 m² dosuđuje kupcu, što čini valjan pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva predviđenu članom 23. stav 4. u vezi sa članom 52. ZSP. U vezi s tim, obrazložio je da iz zemljišnoknjižnog uloška nesporno proizlazi da površina sporne nekretnine iznosi 2910 m², a da je kupcu rješenjem o dosudi dosuđena sporna nekretnina u površine 2100 m². Stoga je Općinski sud, u granicama rješenja o dosudi i na osnovu člana 43. Zakona o zemljišnim knjigama FBIH, dozvolio upis prava suvlasništva u korist kupca na spornoj nekretnini sa dijelom 70/97, što odgovara površini od 2100 m².

9. Kantonalni sud je rješenjem broj 10 0 Dn 005165 21 Gž 2 od 30. juna 2021. godine, odbio žalbe kupca i apelanta i potvrdio prvostepeno rješenje od 9. februara 2021. godine i rješenje o upisu kupca. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da je u žalbenom postupku ukinuto prvostepeno rješenje od 3. jula 2020. godine. Stoga je zaključio da je Općinski sud pravilno odlučio kada je na osnovu člana 39. ZGZ-a u vezi sa čl. 343., 345. i 346. ZSP-a upisao prava vlasništva kao što je to navedeno u rješenju Općinskog suda od 9. februara 2021. godine (vidi, tačka 7. ove odluke). Dalje je navedeno da je rješenjem o dosudi i njegovom ispravkom kupcu dosuđena sporna nekretnina u površini od 2100 m² a ne u površini od 2910 m² koja je navedena u zemljišnoknjižnom izvatku. Osim toga, ukazano je da je, na osnovu ugovora od dodjeli zemljišta na korištenje SO Livno od 26. septembra 1994. godine, na spornoj nekretnini uknjiženo pravo korištenja radi izgradnje poslovnog objekta u apelantovu korist, kao i založno pravo. Istaknuto je da je prvostepeni sud odobrio izvršenje na spornoj nekretnini na kojoj apelant ima pravo korištenja, koje je izjednačeno sa pravom vlasništva u skladu sa Zakonom o stvarnim pravima. Dalje je istaknuto i da je nesporno da je apelant sagradio poslovnu zgradu na spornoj nekretnini. Stoga je zaključio da se radi o sticanju prava vlasništva po sili zakona, odnosno pretvaranju prava korištenja u pravo vlasništva. Na taj način je apelant, kao vlasnik zgrade, stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini u smislu odredbe članu 39. stav 1. ZGZ-a. Kantonalni sud je zaključio i da je pravilno prvostepeni sud odobrio kupcu uknjižbu prava vlasništva na spornoj nekretnini sa dijelom 70/97, tj. da je upisao prava vlasništva srazmjerno dosuđenoj površini.

10. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant smatra da su sudovi u izvršnom i u zemljišnoknjižnom postupku proizvoljno tumačili i primijenili odredbe člana 70. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), člana 39. ZGZ-a, čl. 345. i 346. ZSP-a i člana 3. st. 1. i 2., člana 42. u vezi sa članom 41. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama. U vezi s tim, ističe da je na spornoj nekretnini kao vlasnik upisana „opštenarodna imovina“ sa dijelom 1/1 i da je SO Livno upisan kao organ upravljanja. Dalje ističe da je on upisan samo kao nosilac prava korištenja radi građenja, koje se ne može izjednačavati sa pravom vlasništva. Stoga smatra da je sud dozvolio izvršenje i zabilježbu izvršenja te prodao spornu nekretninu koja nije u apelantovom vlasništvu. Apelant dalje ističe da je objekat koji gradi na spornoj nekretnini posebno „zemljišnoknjižno tijelo“, koje će kao apelantovo vlasništvo biti upisano tek na osnovu njegovog zahtjeva i pravomoćne upotrebne dozvole. Slijedom toga, tvrdi da će tek time steći i pravo vlasništva na zemljištu ispod objekta i zemljištu koje služi za upotrebu objekta. Posebno ističe da navedeno ne može utvrđivati sud u vanparničnom postupku jer je apsolutno nenadležan, nego isključivo imovinskopravna služba Grada Livna. Osim toga, ističe da je uknjižba prava kupca na spornoj nekretnini dozvoljena na osnovu isprave koja nije identična sa upisom u zemljišnoj knjizi u pogledu dosadašnjeg vlasnika i površine. Apelant smatra apsurdnim da se na osnovu rješenja o dosudi dozvoljava upisa kupca i apelanta kao suvlasnika, jer je rješenjem o dosudi sporna nekretnine dosuđena samo kupcu, ne i apelantu. Apelant se poziva na odluke Ustavnog suda u predmetima AP-

4425/18 i AP-2204/16. Traži naknadu troškova sastavljanja apelacije.

11. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tvrdi da je 6. maja 2021. godine primila obavijest apelantovog punomoćnika o nezakonitom postupanju u izvršnom postupku broj 68 0 I 004423 05 I i podnošenju apelacije broj AP-3030/21, a da je 27. septembra 2021. godine primila osporene odluke. Dalje navodi da je Općinski sud proveo izvršenje i dozvolio upis prava vlasništva na spornoj nekretnini koja je državno vlasništvo a da o tome nije obavijestio apelanticu ili njenog zakonskog zastupnika. Stoga smatra da su osporene odluke rezultat proizvoljnog tumačenja i primjene odredbe člana 70. stav 1. ZIP-a, člana 39. ZGZ-a, čl. 345. i 346. ZSP-a i člana 3. st. 1. i 2., člana 42. u vezi sa članom 41. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama. Predlaže da Ustavni sud ocijeni apelaciju dopuštenom, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačke d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačke d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na apelanticu

13. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava rješenja Kantonalnog suda i Općinskog suda koja su donesena u postupcima u kojem apelantica nije sudjelovala. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno konstatuje da ukoliko je apelantica smatrala da treba da učestvuje u konkretnim postupcima trebala je koristiti pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama. Naime, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelantica, nakon primanja osporenih odluka, koristila redovne pravne lijekove u skladu sa članom 12. ZIP-a i članom

76. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH ili vanredne pravne lijekove u skladu sa članom 27. Zakona o vanparničnom postupku u vezi sa članom 83. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH. S obzirom da apelantica nije bila sudionik u postupcima pred redovnim sudovima u kojim je prodata sporna nekretnina i odlučivano o upisa prava vlasništva kupca, proizlazi da apelantica nije osoba koja ima pravo da pokrene postupak pred Ustavnim sudom (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-2052/20 od 9. februara 2022. godine, tač. 8. i 9, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je kupac uz odgovor na apelaciju dostavio presudu Općinskog suda broj 68 0 Ps 068434 21 Ps od 18. marta 2022. godine, kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja „Buško blato Commerce“ d.o.o. Livno, kojeg zastupa apelant kao zakonski zastupnik, i u kojem je apelantičin zakonski zastupnik umješač na strani tužitelja. Tužbenim zahtjevom je, između ostalog, traženo da se utvrdi da je nedopušteno izvršenje u predmetu Općinskog suda broj 68 0 I 004423 05 I na spornoj nekretnini i ponište sve odluke donesene tokom tog izvršnog postupka. Međutim, imajući u vidu da se radi o prvostepenoj odluci i da apelantica nije dostavila informacije o daljnjem toku ovog postupka, Ustavni sud smatra da navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, ne utiče na zaključak Ustavnog suda.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U odnosu na apelanta

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

16. U vezi sa navodima koji se tiču proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13 , tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava tj. odredbi ZGZ-a, ZSP-a i Zakona o zemljišnim knjigama FBiH, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Kantonalni sud je posebno cijenio apelantove navode da nije vlasnik sporne nekretnine nego samo ima pravo korištenja radi građenja, o čemu je dao dovoljno i jasno obrazloženje. Dalje, Ustavni sud primjećuje da iz apelacionih navoda proizilazi da apelant ukazuje i na proizvoljnost u postupanju Općinskog suda u konkretnom izvršnom postupku kada je dozvolio izvršenje i zabilježbu izvršenja te prodao spornu nekretninu koja nije u apelantovom vlasništvu. Međutim, iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant protiv rješenja o izvršenju i rješenja o dosudi, koristio pravne lijekove propisane čl.12. i 93. ZIP-a odnosno u toku izvršnog postupka isticao ove navode i omogućio redovnim sudovima da se izjasne o ovom pitanju prije prodaje i dosude sporne nekretnine kupcu. Stoga ove navode ne može prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom, pa su i ovi navodi očigledno neosnovani.

18. U vezi apelantovog pozivanja na odluke Ustavnog suda u predmetima br. AP-4425/18 i AP-

2204/16, Ustavni sud smatra da se radi o predmetima drugačijeg činjeničnog i pravnog stanja. Naime, Ustavni sud primjećuje da u odluci broj AP-4425/18 od 4. juna 2020. godine nije utvrdio proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava kada je sud dozvolio zabilježbu izvršenja na nekretninama na kojima je apelant imao upisano pravo raspolaganja. Dalje Ustavni sud nije ulazio u analizu dijela rješenja kojim je odbijen zahtjev za zabilježbu izvršenja na nekretninama na kojima apelant ima pravo korištenja jer su u tom dijelu rješenja donesena u njegovu korist (vidi, AP-4425/18, tačka 24.). U pogledu apelantovog pozivanja na odluku Ustavnog suda broj AP-2204/16 u kontekstu pitanja prelaska prava korištenja u pravo vlasništva i potrebne dokumentacije, Ustavni sud podsjeća da činjenica da redovni sudovi različito tumače određeno pravno pitanje sama po sebi ne dovodi u pitanje garancije prava na pravično suđenje, odnosno ne upućuje na proizvoljnost u obrazloženju, niti u takvim okolnostima postoji obveza Ustavnog suda da svojim tumačenjem ujednačava praksu redovnih sudova (vidi mutatis mutandis, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

3587/19 od 9. juna 2021. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, redovni sudovi su, u prvom redu, odlučivali o uknjižbi prava vlasništva kupca na osnovu rješenja o dosudi, u kojem je bilo navedeno da je sporna nekretnina dosadašnje apelantovo vlasništvo i protiv kojeg apelant, prema stanju spisa, nije podnio žalbu. Osim toga, Kantonalni sud je obrazložio pitanje pretvaranja apelantovog prava korištenja radi građenja u pravo vlasništva u smislu odredbe članu 39. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu. Stoga, Ustavni sud smatra da praksa iz navedenog predmeta nije primjenjiva u konkretnom slučaju, u okolnostima kada nema proizvoljnosti u postupanju Kantonalnog suda prilikom donošenja osporene odluke. Ustavni sud također smatra da je konkretni predmet zbog svog činjeničnog i pravnog stanja različit od predmeta u kojima je Ustavni sud razmatrao pitanje uknjižbe prava vlasništva na nekretninama koje su u državnom vlasništvu (vidi npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-1080/18 od 28. januara 2020. godine i AP-

3317/17 od 27. februara 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga se stavovi iz ovih odluka ne mogu primijeniti u apelantovom predmetu.

19. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da u provedenom postupku nije prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na koju se apelant pozvao. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. U vezi sa apelantovim traženjem da mu Ustavni sud isplati troškove sastavljanja apelacije, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na apelantov teret.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačke d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3030/21 (I. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio