Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3913/21 (M.T.)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3913/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3913/21 , rješavajući apelaciju M. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. T. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 Rs 016148 18 Rsž od 8. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Tomislav Baković, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 16. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 2 Rs 016148 18 Rsž od 8. septembra 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 2 0Rs 016148 18 Rs od 26. oktobra 2018. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i tužena (OŠ „Ivana Mažuranića“ Tomislavgrad) je obavezana da na ime dijela mjesečne osnovne plate apelantu isplati određene novčane iznose za određeni period, sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u preostalom dijelu.

3. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je utvrdio da je apelant sa tuženom zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme po kojem obavlja poslove učitelja tjelesne i zdravstvene kulture. Dalje je ukazano da je članom 10. navedenog ugovora propisano da će se apelantu plata isplaćivati prema propisima kantona kojima su regulisane plate budžetskih korisnika, Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radnim odnosima, a da će tužena isplaćivati platu unazad za prethodni mjesec po dospijeću sredstava za plate na žiro račun tužene. Općinski sud je naveo da je tužena istakla da se plata u osnovnim i srednjim školama isplaćuje u skladu sa Odlukom Vlade Herceg-bosanske županije o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće uposlenika u osnovnim školama iz 2008. godine (u daljnjem tekstu: Odluka Vlade), kao i svim ostalim korisnicima budžeta. Općinski sud je dalje ukazao da je plata apelanta za određene periode obračunata prema koeficijentu složenosti poslova 2,4, a zaposlenici I. T. za iste periode prema koeficijenta 2,6. Zatim je ukazao na član 69. Pravilnika o radu tužene iz 2010. godine kojim je propisano da je osnovna plata iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za rad na poslovima radnog mjesta na kojem zaposlenik radi prema stepenu složenosti poslova, za puno radno vrijeme i normalne uslove i rezultate rada. Dalje je ukazao na sadržaj člana 37. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja od 21. decembra 2017. godine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), te naveo da je apelant svrstan u peti platni razred. Općinski sud je zaključio da je djelomično osnovan apelantov tužbeni zahtjev za period do donošenja Kolektivnog ugovora, te da je osnovanost ovog dijela tužbenog zahtjeva utvrđena na osnovu čl. 75. i 77. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR).

4. Presudom Kantonalnog suda žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju, Kantonalni sud je istakao da je među parničnim strankama sporno da li apelantu pripada plata u visini koeficijenta složenosti poslova 2,4 ili u visini koeficijenta složenosti poslova 2,6 koju prima I. T. s obzirom da obavljaju iste poslove odnosno s obzirom na stepen složenosti poslova. Kantonalni sud je ukazao na sadržaj člana 69. Pravilnika o radu tužene iz 2010. godine i člana 37. Kolektivnog ugovora, te naveo da je apelant svrstan u peti platni razred kao učitelj predmetne nastave sa višom školskom spremom sa pripadajućim koeficijentom 2,40 (čl. II i III Odluke Vlade). Kantonalni sud je istakao da je irelevantno što zaposlenica I. T., kao profesor (učitelj) razredne nastave sa visokom stručnom spremom ima veći koeficijent složenosti poslova. Naime, Kantonalni sud je naveo da se plata apelantu isplaćuje u skladu sa Pravilnikom o radu tužene iz 2010. godine, Kolektivnim ugovorom i Odlukom Vlade, a prema apelantovom rješenju o plati. Dakle, apelant koji je raspoređen na radno mjesto i kojem je utvrđeno pravo na platu i visina plate nema pravo na isplatu plate po većem koeficijentu složenosti poslova dok ne ishodi rješenje kojim će se utvrditi pripadajuća visina plate za poslove koje obavlja prema važećim propisima (Pravni stav Vrhovnog suda Federacije BiH, sa sjednice održane 11. oktobra 2018. godine). Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istakao da se apelant ne može pozivati na povredu odredaba ZOR koje propisuju zabranu diskriminacije zaposlenika, jer se na isti način, na osnovu navedenih propisa, svim zaposlenicima u osnovnoj školi isplaćuje plata.

5. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Naime, apelant navodi da prima osnovnu platu prema koeficijentu složenosti poslova 2,40, dok drugi zaposlenici na istom radnom mjestu primaju platu po koeficijentu složenosti poslova 2,60, te da je jedini razlog razlika u koeficijentu stepen školske spreme. Apelant smatra da je ovakav obračun suprotan odredbama ZOR i Pravilnika tužene.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine,odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Kantonalni sud je detaljno obrazložio da se plata apelantu isplaćuje u skladu sa Pravilnikom o radu tužene iz 2010. godine, Kolektivnim ugovorom i Odlukom Vlade, a prema apelantovom rješenju o plati, te zaključio da mu ne pripada pravo na isplatu plate po većem koeficijentu složenosti poslova dok ne ishodi novo rješenje kojim će se utvrditi pripadajuća visina plate za poslove koje obavlja prema važećim propisima. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je, u odnosu na osporenu odluku, prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da su apelantova prava na imovinu došla u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4), Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3913/21 (M.T.) | Sudska praksa | Aktio