Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4349/21 (N. D. i drugi)
Odluka donesena 24. 10. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zaštita životne sredine
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti okoliša
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti okoliša
- Ukaz o proglašenju Zakona o zaštiti okoliša
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-4349/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 24. oktobar 2025. godine, u predmetu broj AP-4349/21, rješavajući apelaciju Nedima Durakovića i Azre Duraković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Nedim Duraković i Azra Duraković protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 038582 21 U od 10. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedim Duraković i Azra Duraković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Fahira Rizvanbegović, advokat iz Mostara, podnijeli su 21. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 038582 21 U od 10. novembra 2021. godine.
2. Kantonalni sud je presudom broj 09 0 U 038582 21 U od 10. novembra 2021. godine odbio tužbu apelanata protiv rješenja Federalnog ministarstvu okoliša i turizma (u daljnjem tekstu: tuženi) broj UPI 05/2-02-19-5-206/19 SN od 17. februara 2021. godine. Tim rješenjem je JP Autocestama FBiH d.o.o Mostar (u daljnjem tekstu: Autoceste) izdata okolinska dozvolu za izgradnju dionice koridora Vc. Apelanti su u tužbi naveli da je sporno rješenje rezultat povreda Zakona o upravnom postupku i Zakona o zaštiti okoliša, pogrešne primjene materijalnog prava i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naveli su da je trasa nezakonito promijenjena te da nisu ispoštovane procedure za izdavanje dozvole jer nije obavljena javna rasprava, kao i da dokumenti nisu bili dostupni javnosti. Naglašeno je da trasa dionice koridora Vc ide „ratnom linijom razgraničenja Armije RBiH i HVO“, čime se „dodatno potpiruju nacionalne podjele“.
3. Kantonalni sud je istakao da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da je tuženi, na osnovu čl. 3. i 4. Pravilnika o pogonima i postrojenjima za koje je obavezna procjena uticaja na okoliš kao i pogonima i postrojenjima koji mogu biti izgrađeni i pušteni u rad samo ako imaju okolišnu dozvolu (u daljnjem tekstu: Pravilnik), uputio zahtjev konzultantskoj kući za izradu studije o uticaju izgradnje trase na okoliš. Konzultantska kuća je izradila studiju, te je shodno Zakonu o zaštiti okoliša i njegovim izmjenama i dopunama (čl. 59. i 23.) imenovana stručna komisija za ocjenu studije. U postupku ocjene studije o uticaju izgradnje trase na okoliš tuženi je, prema čl. 61. i 62. te članu 8. navedenih zakona, organizirao javnu raspravu koja je održana 14. septembra 2020. godine a pozivi za učešće su objavljeni u „Dnevnom listu“ i „Dnevnom avazu“. Javna rasprava je održana uz učešće 52 sudionika. Kompletna dokumentacija o izgradnji trase koridora je bila dostupna na uvid javnosti u prostorijama tuženog i na njegovoj web stranici. Nakon javne rasprave i prijedloga stručne komisije izdata je okolišna dozvola. Autoceste su, također, zatražile i vodnu suglasnost te su nakon izrade studije uticaja na okoliš i njenog prihvatanja, dobile prethodnu vodnu suglasnost. U suglasnosti je bilo predviđeno da prestaje da važi tri godine od izdavanja, ukoliko u tom roku ne bude podnesen zahtjev za izdavanje vodne saglasnosti kako je to propisano članom 111. stav 3. Zakona o vodama FBiH. Autoceste su u navedenom roku dobile vodnu suglasnost. U međuvremenu, trasa dionice je nešto izmijenjena, s obzirom da je morala biti usklađena sa prostornim planom područja posebnih obilježja od značaja za F BiH. Za izmijenjenu trasu su, također, pribavljene sve potrebne saglasnosti.
4. Kantonalni sud je istakao da je odredbama čl. 54a, 68. i 71. Zakona o zaštiti okoliša jasno preciziran sadržaj zahtjeva za izdavanje okolišne dozvole, način izdavanja te dozvole, način procjene utjecaja na okoliš te rok u kojem se dozvola izdaje. Navedeno je i da je odredbama čl. 3. i 4. Pravilnika propisana obaveza i način procjene uticaja objekata i postrojenja koja se nalaze koja se ne mogu pustiti u rad bez okolišne dozvole. Kantonalni sud je istakao da je iz utvrđenih činjenica jasno vidljivo da je tuženi poštovao sve zakonske procedure u vezi sa izdavanjem dozvole, uključujući održavanje javne rasprave, javno oglašavanje dokumenta u štampi i na web stranici, sačinjavanja Studije i rasprave i njene ocjene kao i usklađivanje sa prostornim planom. Imajući sve navedeno u vidu, apelantova tužba je odbijena.
5. Apelanti su se pozvali na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudom. Smatraju da se Kantonalni sud i prije njega tuženi, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenili relevantne propise i nepravilno utvrdili činjenično stanje. Apelanti navode da nije ispoštovana zakonska procedura za dobijanje okolinske dozvole jer nikada nije održana javna rasprava. Zatim se naglašava da se nisu mogla postavljati pitanja, te da nije pravilno sačinjena studija niti su dokumenti javno objavljeni i dostavljeni zainteresiranim licima. Apelanti navode da su stanovnici te regije, uključujući i apelante, potpisali peticiju i protestovali protiv promjene trase, ali da to nije dalo pozitivne rezultate. Apelanti ne navode u čemu se sastoji kršenje njihovog prava na dom.
6. U Zakonu o zaštiti okoliša („Službene novine F BiH“ br. 33/03 i 38/09) relevantne odredbe glase:
Član 54a. stav 2.
Za pogone i postrojenja za koje je obvezna izrada Studije o procjeni utjecaja na okoliš uz zahtjev za izdavanje okolišnog dopuštenja umjesto podataka iz stavka 1. ovog članka podnosi se Studija o utjecaju na okoliš. Investitor je dužan Studiju o procjeni utjecaja na okoliš dostaviti na ocjenu nadležnom ministarstvu u roku od šest mjeseci od dana donošenja zaključka o izradi studije.
Član 61.
Javna rasprava
U postupku ocjene Studije o uticaju na okoliš nadležno ministarstvo obavještava i poziva javnost na raspravu o Studiji putem štampe dostupne na područje Federacije.
Sugestije i primjedbe javnosti dostavljaju se nadležnom ministarstvu u roku od 30 dana od dana javnog obavještavanja. .
Član 62.
Nadležno ministarstvo organizira javnu raspravu o projektu u prostoru koji je najbliži lokaciji datog projekta o čemu se javnost obavještava najmanje 15 dana prije rasprave.
Nadležno ministarstvo priprema zapisnik sa javne rasprave u roku od tri dana od dana održavanja javne rasprave. Član 68.
Okolinska dozvola Okolinska dozvola ima za cilj visok nivo zaštite okoliša.
Provedbenim propisom utvrdit će se pogoni i postojenja koji mogu biti izgrađena i puštena u rad samo ukoliko imaju okolinsku dozvolu izdatu u skladu sa odredbama ovog zakona i Zakona o upravnom postupku.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su Kantonalni sud i tuženi primijenili relevantne propise i utvrdili činjenice. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23, predstavka broj 52871/13). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i tuženi dali detaljne, jasne i relevantne razloge kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su Kantonalni sud i tuženi jasno naveli kompletnu proceduru koja je provedena prilikom izdavanja raznih dozvola, te su utvrdili da je procedura provedena u skladu sa svim relevantnim propisma. Osim toga, apelanti ponavljaju navode koje su isticali i tokom postupka pred Kantonalnim sudom, koje je taj sud ispitao i jasno ukazao zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Ustavni sud također zapaža da apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na štetu apelanata. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu i prava na dom. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelanti navode o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama na kojima su zasnivali i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da pravo apelanata na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Također Ustavni sud zapaža da apelanti osim paušalnog isticanja kršenja prava na dom nisu ničim obrazložili niti ukazali u čemu se kršenje tog prava sastoji pa Ustavni sud neće ispitivati te navode.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman