Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3053/21 (E. M.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-3053/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3053/21, rješavajući apelaciju Emine Miljković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emine Miljković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 032220 20 Rev od 15. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Emina Miljković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, podnijela je 26. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 032220 20 Rev od 15. aprila 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 P 032220 19 P2 od 29. novembra 2019. godine, u ponovnom postupku, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice A. M. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je tražila da se obavežu apelantica i I. M., Dž.M. i T.M. (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotužena, četvrtotuženi ili ostali tuženi) da tužiteljici solidarno, na ime duga, isplate određeni novčani iznos preciznije naveden u izreci presude.
3. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je utvrdio da je tužiteljica, svom bratu, predniku apelantice i ostalih tuženih M.M. (u daljnjem tekstu: prednik apelantice i ostalih tuženih) 10. februara i 10. maja 2011. godine dala u zajam određeni novčani iznos, preciznije naveden u presudi. Dalje je utvrdio da tužiteljica i prednik apelantice i ostalih tuženih nisu zaključili pismeni ugovor o zajmu, te da nisu odredili rok za vraćanje predmeta zajma. U vezi s tim, sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 562. stav (2) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je naveo da je prednik apelantice i ostalih tuženih umro 5. marta 2016. godine, nakon čega je tužiteljica od prvotužene (majke apelantice i ostalih tuženih) pismeno i usmeno tražila da joj vrati dug. Dalje je naveo da, i pored toga što je tužiteljica u svom iskazu tvrdila da je od prednika apelantice i ostalih tuženih sve do njegove smrti tražila da joj dug vrati, ona nije dokazala tačan datum kada je to tražila. Imajući u vidu da je tužiteljica tužbu protiv apelantice i ostalih tuženih podnijela 2. septembra 2016. godine, sud je zaključio da je protekao opšti zastarni rok od pet godina računajući od 10. maja 2011. godine (kada je tužiteljica predniku apelantice i ostalih tuženih drugi put dala u zajam određeni novčani iznos) odnosno, računajući i od primjerenog roka od dva mjeseca tj. od 10. jula 2011. godine.
4. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 032220 20 Gž 2 od 18. septembra 2020. godine uvažena je tužiteljičina žalba, prvostepena presuda preinačena na način da su obavezani apelantica i ostali tuženi da tužiteljici solidarno isplate dug u iznosu preciznije navedenom u izreci presude. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja. Naime, naveo je da su u konkretnom slučaju apelantica i ostali tuženi bili u obavezi da dokažu da je tužiteljičino potraživanje zastarjelo, jer se radi o činjenici koja njima ide u korist, a ne tužiteljici. Naveo je da apelantica i ostali tuženi nisu dokazali, niti su izveli dokaz da je tužiteljičino potraživanje zastarjelo, odnosno, da je pogrešan njihov stav da se rok zastare treba računati od dana kada je novac pozajmljen. Naročito, imajući u vidu da u konkretnom slučaju rok za vraćanje predmeta zajma nije bio određen, a on je odlučan u odnosu na posljedicu zakašnjenja njegovog vraćanja, te je sud ukazao na sadržaj odredbi čl. 557. i 562. ZOO.
5. Presudom Vrhovnog suda od 15. aprila 2021. godine revizija tuženih je odbijena. U obrazloženju, Vrhovni sud je ukazao da je drugostepena presuda pravilna i zakonita, da je drugostepeni sud dao jasno i potpuno obrazloženje koje u cijelosti prihvata i taj sud. Dalje je naveo da apelantica i ostali tuženi nisu dokazali kojeg dana je tužiteljica od njihovog prednika tražila povrat predmeta zajma, niti da je njima ili njihovom predniku ostavila primjeren rok za povrat predmeta zajma. Zbog navedenog, ukazao je da se nije mogao utvrditi dan vraćanja predmeta zajma, niti kojeg dana je istekao primjeren rok za njegovo vraćanje od kojeg dana bi se cijenilo da li je potraživanje povrata predmeta zajma zastarjelo. Dalje je naveo da prema odredbi člana 361. stav (1) ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je zajmodavac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze. U vezi s tim, ukazao je kako je tužba podnesena 2. septembra 2016. godine, a kako je tužiteljica pozvala prvotuženu da joj vrati dug nakon 5. marta 2016. godine, kada je umro prednik apelantice i ostalih tuženih, Vrhovni sud je zaključio da nije protekao opšti zastarni rok (član 371. ZOO ).
6. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da su pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Apelantica smatra da je u konkretnom slučaju potraživanje zastarjelo, jer je protekao rok od pet godina od dana davanja predmeta zajma, te da se zastara prekida podnošenjem tužbe, a ne usmenim ili pismenim pozivanjem dužnika da ispuni obavezu.
7. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03 i 42/11), u relevantnom dijelu glasi: Kad zastarjelost počinje teći
Član 361. stav (1)
Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Opšti rok zastarjelosti
Član 371.
Potraživanja zastarjevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Rok vraćanja zajma
Član 562. stav (2)
Ako ugovarači nisu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam po isteku primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca, računajući od zajmodavčevog traženja da mu se zajam vrati.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe zakona jasno obrazložio zašto apelantičin prigovor zastare potraživanja nije osnovan, odnosno od kada zastarjelost počinje teći, te da u konkretnom slučaju nije protekao opšti zastarni rok (vidi, tačku 7 ove odluke). Imajući u vidu navedeno, te sadržaj odredbi čl. 361., 371. i 562. ZOO, Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman