Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3010/21 (D.Lj.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-3010/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3010/21, rješavajući apelaciju D.Lj., na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak 2. točka a) te članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. Lj. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 18 0 P 007619 18 Rev 2 od 17. svibnja 2021. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 007619 18 Gž 2 od 17. svibnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. D. Lj. iz Vrbnika, Republika Srbija (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Snežana Knežević, odvjetnica iz Novog Grada, podnijela je 16. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 18 0 P 007619 18 Rev 2 od 17. svibnja 2021. godine.
2. Ustavni sud konstatira da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3675/18 od 22. travnja 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 0078619 18 Gž 2 od 17. svibnja 2018. godine, zbog toga što je apelantica protiv te presude izjavila reviziju. U toj odluci, Ustavni sud je konstatirao da, nakon donošenja odluke o reviziji, neovisno od vrste te odluke, apelantica ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju.
3. Presudom Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 18 0 P 007619 12 P 2 od 20. siječnja 2017. godine, između ostalog, odbijen je apelantičin primarni tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi „Klostermeier majdan“ d.o.o. Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: tuženi) obveže da joj preda u posjed određene nekretnine (zemljište) detaljnije označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), te da joj tuženi i tužena Općina Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: tužena) na tim nekretninama sagrade porušeni objekt. Zatim, djelomično je usvojen apelantičin sekundarni tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženom naloži da joj na ime tržišne vrijednosti zemljišta isplati iznos od 12.912,00 KM. Naposljetku, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu, te tužbeni zahtjev isplatu iznosa od 32.088,00 KM na ime tržišne vrijednosti porušenog objekta i izmakle koristi.
4. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da se na spornim nekretninama koje su apelantičino vlasništvo nalazio nedovršeni stambeni objekt koji je tijekom rata oštećen. Tužena je, kako je utvrđeno, nakon završetka rata sporne nekretnine proglasila privremeno napuštenim i one su bile pod njenom upravom. Tijekom 2001. godine tužena je donijela rješenje o prestanku privremene uprave i vraćanju tih nekretnina apelantici. Također je utvrđeno da je na spornim nekretninama tuženi u međuvremenu izgradio poslovne zgrade čija je izgradnja dovršena do kraja 2003. godine, a građenje je izvršeno na temelju građevinske dozvole koju je izdala tužena.
5. Općinski sud je naveo da je primarni tužbeni zahtjev odbio primjenom članka 28. stavak 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) zbog toga što izgrađeni objekti tuženog predstavljaju funkcionalnu cjelinu većeg obima i da su u većem dijelu izgrađeni na zemljištu u vlasništvu tuženog, a manji dio tog objekta na nekretninama u apelantičinom vlasništvu. S obzirom na to, zaključio je da nije ekonomski opravdano rušenje tih objekata i njihovo uklanjanje sa apelantičinih nekretnina. Osim toga, navedeno je da naturalna restitucija koja se odnosi na izgradnju porušenih objekata nije prihvatljiva jer podrazumijeva rušenje već izgrađenog poslovnog objekta tuženog koji je veće vrijednosti i u funkciji je proizvodnih djelatnosti.
6. Zatim, Općinski sud je naveo da je na temelju članka 28. stavak 5. ZVPO djelomično usvojio sekundarni tužbeni zahtjev za isplatu naknade prometne vrijednosti zemljišta koju je utvrdio vještak građevinske struke. S druge strane, u odnosu na zahtjeve za naknadu štete zbog porušenog objekta i izmakle koristi, Općinski sud je naveo da apelantica nije dokazala da je tuženi izvršio štetnu radnju, odnosno srušio njen objekt. Naime, istaknuto je da apelantica nije izvela dokaze na okolnost načina korištenja spornog zemljišta prije nego što ga je napustila, odnosno na koji način i u kojoj visini je ostvarivala prihode njegovim korištenjem. Osim toga, apelantica nije dokazala stanje izgrađenosti objekta u trenutku kada je tuženi stupio u posjed nekretnina, niti je dokazala pričinjenu štetu na objektu, niti njenu visinu. Dalje, Općinski sud je u odnosu na apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obveže da joj isplati štetu koju je uzrokovao njen organ, naveo da je utemeljen prigovor zastarjelosti potraživanja za isplatu prometne vrijednosti zemljišta. U svezi sa time, obrazloženo je da je apelantica za štetu i štetnika saznala 4. listopada 1999. godine a da je tužbu podnijela 23. srpnja 2003. godine, iz čega proizlazi da je protekao rok od tri godine iz članka 376. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
7. Presudom Kantonalnog suda broj 18 0 P 0078619 18 Gž 2 od 17. svibnja 2018. godine apelantičina žalba je odbijena a žalba tuženog je uvažena i odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu tržišne vrijednosti spornog zemljišta. Kantonalni sud je najprije zaključio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio apelantičine tužbene zahtjeve za predaju u posjed nekretnina, izgradnju objekta na tim nekretninama, te naknadu štete zbog porušenog objekta i izgubljene dobiti . S druge strane, Kantonalni sud je u svezi sa prigovorom zastarjelosti potraživanja koji su istakli svi tuženi, naveo da iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da je apelantica dopisom od 4. listopada 1999. godine obavijestila tuženu da njena kuća više ne postoji te da se na zemljištu nalazi tvornica tuženog. U svezi sa time, Kantonalni sud je istakao da je apelantica za izgradnju objekta imala saznanje najkasnije 25. lipnja 1999. godine. Međutim, apelantica je, kako je navedeno, tek na ročištu od 8. svibnja 2012. godine istakla zahtjev za naknadu štete koja se odnosi na prometnu vrijednost zemljišta, isplatu vrijednosti porušenog objekta i izgubljenu dobit, te je na tom ročištu došlo do preinačenja tužbe. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev za naknadu štete i u odnosu na tuženog neutemeljen zbog čega je preinačena prvostupanjska presuda.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 18 0 P 007619 18 Rev 2 od 17. svibnja 2021. godine apelantičina revizija protiv odluke o primarnom tužbenom zahtjevu je odbačena, a revizija protiv odluke o sekundarnom tužbenom zahtjevu je odbijena. S obzirom na to da se radi o eventualnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva, sud je u obrazloženju presude naveo da je apelantičina revizija u odnosu na odluku o primarnom tužbenom zahtjevu nedopuštena u smislu članka 237. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), budući da vrijednost tog dijela tužbenog zahtjev ne zadovoljava traženi cenzus. U svezi sa sekundarnim tužbenim zahtjevom Vrhovni sud je prvenstveno istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je tuženi završio izgradnju građevinskih objekata do kraja 2003. godine te da je eventualni – sekundarni tužbeni zahtjev postavljen 8. svibnja 2012. godine. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je zaključio da je do dana postavljanja zahtjeva protekao prekluzivni rok od tri godine iz članka 28. st. 1. i 5. ZVPO u kojem je apelantica kao vlasnica imala pravo izbora. Također, Vrhovni sud je naveo da je protekao i daljnji opći zastarni rok od pet godina iz članka 371. ZOO u kojem je apelantica mogla tražiti naknadu prometne vrijednosti zemljišta. Vrhovni sud je dalje obrazložio da sukladno odredbi članka 28. stavak 3. ZVPO, vlasnik zemljišta, pored prava izbora, ima pravo i na naknadu štete. Međutim, ocijenio je da se ne mogu prihvatiti apelantičini navodi da je pretrpjela štetu u vidu izmakle koristi samom činjenicom što nije mogla stupiti u posjed zemljišta. U tom pogledu, ukazano je da apelantica tu štetu nije dokazala u smislu odredbe članka 189. st. 1. i 3. ZOO, pa zbog toga nije ni moglo doći do primjene odredbe članka 127. ZPP. Naposljetku, Vrhovni sud je obrazložio da je zahtjev za naknadu štete zbog rušenja objekta zastario prema oba tužena sukladno članku 376. ZOO. U tom pogledu ukazano je da su protekli rokovi zastarjelosti bez obzira da li se početak zastarjelost računa od 4. listopada 1999. godine kako je to zaključio drugostupanjski sud, ili od kraja 2003. godine kada je tuženi izvršio gradnju građevinskih objekata.
9. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Naime, apelantica navodi da je Vrhovni sud proizvoljno zaključio da je njen zahtjev za naknadu štete zbog rušenja objekta zastario jer sudovi nisu utvrdili odlučnu činjenicu kada je nastupila šteta za apelanticu, odnosno kada je ona saznala da joj neće biti vraćena imovina zbog nemogućnosti rušenja objekta kojeg je sagradio tuženi. U tom pogledu, apelantica ističe da nije znala da neće ostvariti svoj zahtjev za rušenjem i izgradnjom objekta i da će jedino moći zahtijevati naknadu štete, pa smatra da je logično da se početak roka zastare računa od dana kada je saznala da svoju imovinu neće vratiti u posjed. Također, apelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu jer joj je onemogućeno pravo na neometano uživanje imovine koju je uzurpirao tuženi i koja joj je trebala biti vraćena, te da je nerazumno da ostane bez imovine i bez prava na naknadu. Relevantni propisi
10. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“, br. 6/98, 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 28.
Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se odmah usprotivio gradnji, vlasnik zemljišta može zahtijevati da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu vrijednost zemljišta.
Izuzetno od odredbe stavka 1. ovog članka, sud može odlučiti da se izgrađeni građevinski objekat ne poruši, ako njegovo rušenje, s obzirom na okolnosti slučaja (vrijednost objekta, ponašanje vlasnika zemljišta i graditelja u toku izgradnje i sl.) ne bi bilo opravdano.
U slučaju iz stavka 1. ovog članka, vlasnik zemljišta ima pravo i na naknadu štete.
Ako vlasnik zemljišta zahtijeva da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekat, dužan je graditelju naknaditi vrijednost objekta u visini prosječne građevinske cijene objekta u mjestu gdje se nalazi, u vrijeme donošenja sudske odluke.
Pravo izbora iz stavka 1. ovog članka, vlasnik zemljišta može ostvariti u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta, a po proteku tog roka može zahtijevati isplatu prometne vrijednosti zemljišta.
11. Prilikom razmatranja dopustivosti, Ustavni sud je pošao od odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
15. Razmatrajući apelantičine navode kojima ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23).
16. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i navoda u apelaciji, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud prilikom odbijanja apelantičine revizije, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge zbog kojih je prihvatio razloge iz prvostupanjske i drugostupanjske presude. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud naveo jasne razloge za zaključak da su apelantičini tužbeni zahtjevi za isplatu prometne vrijednosti zemljišta i naknadu štete zastarjeli u smislu odredaba članka 28. ZVPO. i čl. 371. i 376. ZOO. Pri tome, Ustavni sud naročito zapaža da nemaju uporište u relevantnim odredbama apelantičine tvrdnje da se, u okolnostima konkretnog slučaja, zastarjelost trebala računati od trenutka kada je saznala da joj sporne nekretnine neće biti vraćene i da neće biti izgrađen objekt koji je bio porušen. U tom pogledu Ustavni sud naročito zapaža da apelantičino tumačenje nema uporište u relevantnim odredbama, te da apelanticu, koja je bila zastupana od odvjetnika, ništa nije sprječavalo da u rokovima iz članka 28. ZOVO i čl. 371. i 376. ZOO postavi takav tužbeni zahtjev. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje.
17. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njezino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
19. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman