Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4471/21 (S. H.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih porodica
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih porodica
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopuni Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih porodica
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih porodica
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4471/21
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4471/21, rješavajući apelaciju Srećka Hercega, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, dopredsjednica Angelika Nußberger, dopredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudac
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 20. listopada 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Srećka Hercega.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 0025589 19 Uvp od 30. rujna 2021. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Srećku Hercegu u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Srećka Hercega podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 0025589 19 Uvp od 30. rujna 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi s pravom na pravično suđenje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Srećko Herceg (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 29. prosinca 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 025589 19 Uvp od 30. rujna 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 025589 16 U od 27. prosinca 2018. godine i Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-I-03-41-85-1/13 od 9. prosinca 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te Ministarstva zatraženo je 4. srpnja 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 25. srpnja 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem Ministarstva broj UP-I-03-41-4634/06 od 11. svibnja 2006. godine apelantu je kao dobitniku ratnog priznanja „Red Nikole Šubića Zrinjskog“ (u daljnjem tekstu: ratno priznanje) priznato pravo na isplatu mjesečnog novčanog dodatka u određenom iznosu počevši od 1. svibnja 2006. godine pa dok za to postoje zakonom propisani uvjeti.
6. Rješenjem Ministarstva broj UP-I-03-41-5311/10 od 26. siječnja 2011. godine apelantu je kao dobitniku ratnog priznanja prestalo pravo na isplatu mjesečnog novčanog dodatka zaključno sa 30. travnjem 2010. godine zbog neispunjavanja zakonom propisanih uvjeta za daljnje korištenje priznatog prava (shodno članku 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih obitelji kojim je ostvarivanje priznatog prava uvjetovano prihodovnim cenzusom).
Osporeni postupak
7. Rješenjem Ministarstva od 29. listopada 2013. godine apelantu je kao dobitniku ratnog priznanja priznato pravo na isplatu mjesečnog novčanog dodatka u određenom novčanom iznosu počevši od 1. travnja 2013. godine pa dok za to postoje zakonom propisani uvjeti.
8. Presudom Kantonalnog suda od 30. studenog 2015. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je rješenje Ministarstva i predmet vraćen Ministarstvu na ponovno odlučivanje.
9. Rješenjem Ministarstva apelantu je kao dobitniku ratnog priznanja priznato pravo na isplatu mjesečnog novčanog dodatka u određenom novčanom iznosu počevši od 1. ožujka 2013. godine pa dok za to postoje zakonom propisanu uvjeti. Ministarstvo je u obrazloženju ukazalo da je Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-11/12 od 7. studenog 2012. godine (koja je objavljena u „Službenim novinama Federacije BiH“ broj 14/13 od 20. veljače 2013. godine) utvrđeno da članak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih obitelji nije u skladu s Ustavom Federacije BiH. Slijedom navedenog, utvrđeno je da se navedena odredba Zakona uslijed neusklađenosti s Ustavom Federacije BiH ne može primjenjivati, te da apelant kao dobitnik ratnog priznanja stječe uvjete za priznavanje prava na mjesečni novčani dodatak.
10. Presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova tužba. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je Ministarstvo pravilno postupilo kada je utvrdilo da apelantu, dobitniku ratnog priznanja, pripada pravo na isplatu mjesečnog novčanog dodatka suglasno odredbi članka 40. stavak 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije BiH i analogno odredbama čl. 16. i 17. stavak 3. Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o posebnim pravima), počevši od 1. ožujka 2013. godine.
11. Presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude naveo da, imajući u vidu težinu nezakonitosti i neustavnosti propisa i štetne posljedice koje je takav propis proizveo, Ustavni sud Federacije BiH u svakom konkretnom slučaju odlučuje o retroaktivnom važenju svoje odluke. Vrhovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju navedenom presudom Ustavnog suda Federacije BiH nije utvrđeno njezino retroaktivno važenje pa se apelantu pravo na nastavak isplate moglo priznati samo od 20. veljače 2013. godine (a ne retroaktivno od dana prestanka prava) s obzirom na to da je navedena presuda objavljena u službenim novinama tog datuma i djeluje od momenta objave. Vrhovni sud je naveo i da je odredbama članka 17. stavak 3. Zakona o posebnim pravima regulirano da svaka nastala promjena koja utječe na korištenje prava djeluje na pravo od prvog dana narednog mjeseca po nastaloj promjeni (što bi bila presuda Ustavnog suda Federacije BiH), pa je apelantu nastavak isplate prava na mjesečni novčani dodatak trebao biti uspostavljen od 1. ožujka 2013. godine.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
12. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, u biti, ponavlja navode koje je isticao i u redovnom postupku. Apelant, između ostalog, navodi da je Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno primijenio pozitivnopravne propise. Apelant navodi da je stav sudova u odnosu na pitanje od kada mu je trebalo biti priznato pravo na isplatu novčanog dodatka suprotan odredbama Zakona o posebnim pravima. Apelant smatra da mu pripada pravo na isplatu novčanog dodatka počevši od 1. svibnja 2010. godine kada mu je prestalo pravo na isplatu. Osim toga, apelant je ukazao na odredbe članka 28. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima, te naveo da je izričito tražio održavanje javne rasprave jer mu nije bilo omogućeno provođenje dokaza u upravnom postupku (apelant je uz apelaciju dostavio tužbu). Konačno, apelant navodi da je postupak trajao pretjerano dugo, odnosno devet godina, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete.b)Odgovori na apelaciju
13. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Ministarstvo su naveli da u cijelosti ostaju pri utvrđenim činjenicama i zaključcima iz osporenih odluka te predlažu da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odličja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 70/05, 61/06, 9/10, 14/13 – odluka USFBiH, 90/17, 29/22 i 60/24 i 6/26)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odličja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 70/05, 61/06 i 9/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 16. Prava po ovom zakonu pripadaju od prvog dana narednog mjeseca po podnošenju zahtjeva i mogu se koristiti dok postoje uvjeti za korištenje tih prava propisani ovim zakonom. Članak 17. st. (3) i (4)
Korisnik prava dužan je, nadležnoj općinskoj službi, odnosno nadležnom odjelu Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, nadležnom kantonalnom organu uprave i Federalnom ministarstvu, prijaviti svaku promjenu, koja utječe na korištenje, obujam ili prestanak prava u roku od 15 dana od dana nastanka promjene. Promjena utječe na pravo od prvog dana narednog mjeseca po nastaloj promjeni. Promjene koje utječu na korištenje, obujam ili prestanak prava po službenoj dužnosti prati općinska služba, nadležni odjel Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, nadležni kantonalni organ uprave i Federalno ministarstvo, svako u okviru svoje nadležnosti.
15. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 28. stavak (2)
Ako stranka u sporu zatraži da nazoči nejavnome rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan izvijestiti stranke i zainteresirane osobe, ako ih ima, o datumu nejavnoga rješavanja i njihovu pravu da tome rješavanju nazoče, odnosno održati usmenu raspravu javno (u daljnjem tekstu: rasprava). Članak 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni pročišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost i meritum
17. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena, u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
18. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.a)Pravo na pravično suđenje
19. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
20. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
U odnosu na osporene odluke
21. Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da je izričito tražio održavanje javne rasprave jer mu nije bilo omogućeno provođenje dokaza u upravnom postupku. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da apelant, u biti, ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti stranaka, kako je Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) utvrdio u svojoj praksi u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. svibnja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, točka 48.). U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, uočava da iz dostavljene dokumentacije nije vidljivo da je apelant te navode isticao u postupku pred Vrhovnim sudom, niti da se Vrhovni sud bavio tim pitanjem. Također, Ustavni sud zapaža da iz tužbe koju je apelant dostavio uz apelaciju ne proizlazi da je apelant tražio da se održi javna rasprava pred prvostupanjskim sudom na kojoj je mogao iznijeti sve činjenice i okolnosti za koje je smatrao da su značajne za rješavanje spora. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su ti apelacijski navodi neutemeljeni.
22. Ustavni sud, dalje, ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose i na način na koji su Ministarstvo i redovni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
23. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao i u redovnom postupku, te da su Ministarstvo i redovni sudovi, pozivajući se na relevantne propise, detaljno i jasno obrazložili zašto je apelantu pravo na nastavak isplate mjesečnog novčanog dodatka uspostavljeno od 1. ožujka 2013. godine. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da su Ministarstvo i redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, koje Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Naime, Ustavni sud zapaža da je Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-11/12 od 7. studenog 2012. godine utvrđeno da se odredba članka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posebnim pravima uslijed neusklađenosti s Ustavom Federacije BiH ne može primjenjivati, te da apelant kao dobitnik ratnog priznanja stječe uvjete za priznavanje prava na mjesečni novčani dodatak. Međutim, navedenom presudom Ustavnog suda Federacije BiH nije utvrđeno njezino retroaktivno važenje, pa se apelantu pravo na nastavak isplate moglo priznati samo od momenta objave navedene presude u službenim novinama (20. veljače 2013. godine). Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na odredbe članka 17. stavak 3. Zakona o posebnim pravima kojima je propisano da svaka nastala promjena koja utječe na korištenje prava djeluje na pravo od prvog dana narednog mjeseca po nastaloj promjeni (što bi bila presuda Ustavnog suda Federacije BiH), zaključio da je apelantu nastavak isplate prava na mjesečni novčani dodatak trebao biti uspostavljen od 1. ožujka 2013. godine. Pri tom, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka već razmatrao iste apelacijske navode koje apelant ističe i u konkretnom slučaju i ocijenio ih je neutemeljenim (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3226/21 od 16. prosinca 2021. godine, točka 13., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
24. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporenu odluku neutemeljeni.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
25. Ustavni sud podsjeća da se opravdanost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te što je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Europski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.).
26. Ustavni sud zapaža da je u postupku provedenom nakon odluke Ustavnog suda Federacije BiH Ministarstvo donijelo rješenje od 29. listopada 2013. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 30. rujna 2021. godine. Dakle, postupak je u konkretnom slučaju trajao sedam godina i oko 11 mjeseci, što je relevantno razdoblje koje će ispitati Ustavni sud. Osim toga, radilo se o predmetu koji je bio od većeg značaja za apelanta, ali Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim postupcima doprinio duljini trajanja postupka.
27. Analizirajuću ponašanje Ministarstva i redovnih sudova, Ustavni sud uočava da je Ministarstvo u ponovnom postupku rješenje donijelo u roku od nekoliko dana. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prvi put po apelantovoj tužbi odlučivao dvije godine i oko jedan mjesec, a drugi put tri godine i oko jedan mjesec. Ustavni sud, također, zapaža da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao dvije godine i oko devet mjeseci. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi nisu posebno izjasnili u odnosu na duljinu trajanja postupka. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u toj oblasti, za što ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. svibnja 2017. godine, toč. 53–66. i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“, u smislu članka 6. stavak
1. Europske konvencije.
28. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naknada nematerijalne štete
29. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. rujna 2022. godine, toč. 32–34.), Ustavni sud smatra da, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM. Tu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Ostala prava
30. Apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u biti, temelji na istim tvrdnjama koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
31. U svezi s navodima o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova. Činjenica da korištenje pravnih lijekova nije rezultirao odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članku 13. Europske konvencije u svezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga su ti apelantovi navodi neutemeljeni.
VII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije budući da je postupak trajao sedam godina i oko 11 mjeseci, čemu je u najvećoj mjeri doprinijela duljina postupka pred Kantonalnim sudom pred kojim je postupak prvi put trajao dvije godine i oko jedan mjesec, a drugi put tri godine i oko jedan mjesec, a taj sud nije ponudio bilo kakve razloge za takvo prolongiranje donošenja odluka.
33. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da je prekršeno načelo ravnopravnosti strana u postupku, niti da su Ministarstvo i redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.
34. Nema povrede ni prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije kada je apelant imao mogućnost i koristio zakonom propisane pravne lijekove, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u postupku ne pokreće pitanje povrede navedenog prava.
35. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman