Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2699/21 (M. K.)
Odluka donesena 27. 06. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ratni zločin
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2699/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. juna 2025. godine, u predmetu broj AP-2699/21, rješavajući apelaciju Mersudina Kablara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mersudina Kablara podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 013934 18 Kž od 24. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Mersudin Kablar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Ajkić iz Zenice, podnio je 28. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 013934 18 Kž od 24. marta 2021. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 03934 17 K od 21. juna 2018. godine.
2. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere „kojom se odlaže izvršenje izrečene kazne zatvora u trajanju od 5 godina“ do konačne odluke Ustavnog suda po ovoj apelaciji. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri AP-2699/21 od 8. septembra 2021. godine odbio ovaj apelantov zahtjev.
3. Presudom Kantonalnog suda od 21. juna 2018. godine apelant je proglašen krivim da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. Kaznenog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Apelant je tačkom 1. presude proglašen krivim što je, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba u BiH između Hrvatskog vijeća obrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine, suprotno odredbi člana 3. stav 1. tačka a) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata, kao supočinitelj, nanosio povrede tjelesnom integritetu civilnih osoba.
4. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je ocjenom dokaza izvedenih tijekom glavne rasprave nedvojbeno utvrdio da je apelant, zajedno s drugim optuženicima u ovom postupku, počinio kazneno djelo za koje je osuđen. Ovaj je zaključak sud utemeljio na iskazu svjedoka E. M, kao i iskazima svjedoka A, C i J. K.. Svjedok E. M. je u iskazu naveo da je kritične prilike na licu mjesta vidio apelanta da zajedno s drugim optuženicima udara zarobljene civile. Apelantovo prisustvo je potvrdio i svjedok Dž. S. koji je naveo da je u prostoriji, u kojoj su bili zarobljeni civili, vidio apelanta. Pri tome, sud je istakao da kredibilnost iskaza ovih svjedoka potvrđuju iskazi svjedoka A. C i J. K. koji su također govorili u ovom događaju u onom opsegu koliko su o njemu imali saznanja. Stoga, budući da je sud iskaz svjedoka E. M. ocijenio vjerodostojnim, zaključio je da iz njega proizlazi potpuno dokazanim dio događaja koji se odvijao za vrijeme prisustva ovog svjedoka. Tom su prilikom apelant i drugi optuženici zajedno nanosili velike patnje i povrede tjelesnom integritetu civila, na način da su ih rukama i nogama obuvenim u vojničke čizme brutalno udarali po svim dijelovima tijela „oponašajući karate trening“.
5. Dalje, Kantonalni sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da su radnje svih optuženika, po intenzitetu udaraca koje su pojedinačno zadavali oštećenima, stvarale potpuno jasnu sliku svakom od aktera o sadržaju djela u cjelini. Naime, svakom je optuženiku bilo jasno kakve udarce osobno zadaje civilima, kao što im je bilo jasno da oštećenima osim njih intenzivne udarce zadaju i druge osobe, supočinitelji. Pri tome, sud je imao u vidu i trajnost vršenja radnji premlaćivanja. To je sud navelo na zaključak da je svaki od optuženika bio svjestan djela u cjelini, što se posebno odnosi na posljedice koje će djelo proizvesti.
6. Presudom Vrhovnog suda od 24. marta 2021. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostupanjske presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao da je prvostupanjski sud, za svoj zaključak o apelantovim radnjama, naveo sasvim jasne razloge i da, suprotno apelantovim navodima, osporena presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio neutemeljenima apelantove žalbene prigovore da obrazloženje pobijane presude ne sadrži jasne razloge o apelantovim supočiniteljskim radnjama. Naime, kako je navedeno, prvostupanjski sud je u obrazloženju osporene presude naveo razloge zbog kojih smatra da su apelant i drugi optuženici, prilikom počinjenja kaznenog djela, postupali kao supočinitelji u smislu člana 22. KZ SFRJ. Apelant i ostali supočinitelji su sudjelovanjem u izvršenju zajednički počinili kazneno djelo za koje su osuđeni. Ocijenjeni su neutemeljenima i žalbeni navodi da je prvostupanjski sud odluku o apelantovoj krivnji utemeljio samo na iskazu svjedoka E. M. U žalbi je navedeno da uslijed razlika u iskazima svjedoka E. M. nije zadovoljen standard utvrđivanja relevantnih činjenica „van svake razumne sumnje“. Vrhovni sud je istakao da obrazloženje koje je ovaj svjedok dao o tome zašto nije prvi put u iskazu naveo apelanta imenom i prezimenom, nego da je to učinio u kasnijem iskazu danom u Tužiteljstvu BiH i to potvrdio na glavnom pretresu, ukazuje da je pravilna odluka prvostupanjskog suda da iskaz ovog svjedoka prihvati i ocijeni objektivnim. Sud je istakao da apelant u žalbi nije ukazao ni na jednu okolnost koja opovrgava navode ovog svjedoka. Samo apelantovo ukazivanje da ga svjedok nije identificirao u svom prvom iskazu, nego da je naveo da su civile tukla dva pripadnika diverzantsko-izviđačke brigade, nije razlog koji dovodi u pitanje iskaz ovog svjedoka sa glavnog pretresa. Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da iskaz svjedoka E. M. u pogledu apelantovog prisustva na mjestu inkriminiranog događaja potvrđuje i svjedok Dž. S. koji je vidio apelanta na tom mjestu. Dalje, ocijenjen je neutemeljenim i apelantov žalbeni navod da je prvostupanjski sud povrijedio načelo in dubio pro reo. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da u obrazloženju osporene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako optužbe, tako i apelantove obrane. Ukazano je da je prvostupanjski sud dao detaljne razloge zašto prihvaća pojedine dokaze u cjelini ili samo u određenom dijelu. Ukazano je i da stav o vjerodostojnosti iskaza ispitanih svjedoka prvostupanjski sud nije izveo paušalnim zaključivanjem, nego je u tom pogledu dao detaljno obrazloženje. Iskazi svjedoka cijenjeni su sa posebnom pažnjom, kako bi se otklonila sumnja u bilo kakvu proturječnost iz sadržaja tih iskaza. Pri tome nije izostala detaljna i iscrpna analiza pojedinih nepreciznosti u iskazima svjedoka u odnosu na iskaze koje su dali u istrazi.
7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant je u suštini ponovio navode koje je iznosio tijekom postupka pred redovitim sudovima. Naime, apelant smatra da sud nije istinito i potpuno utvrdio činjenice važne za donošenje zakonite odluke. Apelant smatra da provedenim dokazima nije van svake razumne sumnje dokazan identitet apelanta kao osobe koja je navodno počinila inkriminirajuće radnje koje su mu stavljene na teret. Smatra da su presude u odnosu na njega zasnovane na potpuno arbitrarnoj, pogrešnoj i nelogičnoj ocjeni iskaza svjedoka E. M. Ukazao je da su tijekom prvostupanjskog postupka saslušana 24 svjedoka i izveden veći broj materijalnih dokaza, a da je osuđujuća presuda utemeljena isključivo na iskazu tog jednog svjedoka. Pri tome, apelant problematizira kredibilitet ovog svjedoka, ukazujući da je taj svjedok dao dvije različite izjave 2013. i 2016. godine. Apelant smatra da je neprihvatljivo obrazloženje redovitih sudova da su se svjedoku „posložila sjećanja“ i to nakon više od 18 godina od okončanja rata. Apelant, također, navodi da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, jer presude ne sadrže jasne razloge o navodnim apelantovim supočiniteljskim radnjama. Naveo je da u presudama nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama da je apelant, zajedno s ostalim optuženicima, počinio kazneno djelo za koje je osuđen.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. U odnosu na apelantove navode kojima problematizira ocjenu dokaza, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave jednog te istog svjedoka date na javnoj raspravi i u istrazi suprotne jedna drugoj (vidi mutatis mutandis, Europski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, predstavka broj 45476/04, tačka 110).
11. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud ukazuje da je prvostupanjski sud detaljno analizirao sve provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao odluku o apelantovoj krivnji. Kantonalni sud je posvetio detaljnu pažnju razlikama u izjavama koje su svjedoci davali tijekom istrage i pred sudom te je, imajući u vidu apelantove prigovore, detaljno obrazložio zbog čega je izjavama određenih svjedoka poklonio vjeru i kojim su dokazima ti iskazi potkrijepljeni. Osim toga, identični apelantovi navodi su bili predmetom dodatne analize Vrhovnog suda, koji je detaljno obrazložio zašto ovi apelantovi prigovori nisu utemeljeni. Vrhovni sud je detaljno obrazložio da je prvostupanjski sud, nakon ocjene dokaza, pravilno zaključio da postoji dovoljno dokaza koji nedvojbeno ukazuju na apelantovu krivnju, te da apelantovi žalbeni navodi nisu mogli dovesti do drugačije odluke suda. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u konkretnom slučaju prekršena neka druga procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na apelantovu štetu, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman