Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-85/23 (M. M.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-85/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-85/23, rješavajući apelaciju koju je podnio Mirsad Mutedanagić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirsad Mutedanagić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 045255 22 Gž od 2. prosinca 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Mutedanagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, podnio je 5. siječnja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 045255 22 Gž od 2. prosinca 2022. godine. Apelant je dopunjavao apelaciju podnescima u razdoblju od 3. listopada 2024. do 8. svibnja 2025. godine. Također, apelant je 9. lipnja 2025. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud apelantu „omogućio pristup i korištenje sporne zajedničke imovine u razmjernom dijelu do okončanja ostavinske rasprave“.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je prvotuženik (Z. M.) nedostojan naslijediti imovinu ostavitelja (M. M.) i njegove supruge (M. M.). Zatim, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je ostavitelj protuzakonito raspolagao bračnom stečevinom iza svoje umrle supruge (M. M.). Također, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da su prvotuženik i drugotužena (A. M.) iskoristili poslovnu nesposobnost ostavitelja, te zaključili s njim nezakonite kupoprodajne ugovore, kojim su tuženici stekli pravo vlasništva nad imovinom ostavitelja.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da je prekinut ostavinski postupak iza umrlog M. M. i da je apelant upućen na parnicu, radi utvrđenja postojanja razloga nedostojnosti prvotuženika da bude nasljednik. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da apelant tijekom postupka nije dokazao da je prvotuženik nedostojan naslijediti ostavitelja u smislu članka 158. Zakona o nasljeđivanju. Zatim, ukazao je da je pravomoćnom presudom Kantonalnog suda od 5. prosinca 2016. godine utvrđena bračna stečevina ostavitelja i njegove supruge, te da je u vezi s tim prvostupanjski sud pravilno zaključio da ostavitelj nije nezakonito raspolagao bračnom stečevinom iza svoje umrle supruge. Konačno, ukazao je da je ostavitelj ugovore o kupoprodaji sa tuženicima zaključio 19. kolovoza 2010. i 16. travnja 2012. godine. S obzirom na to da je ostavitelju poslovna sposobnost oduzeta rješenjem od 4. lipnja 2014. godine, Kantonalni sud je zaključio da je ostavitelj u momentu zaključenja navedenih ugovora bio poslovno sposoban. Slijedom toga, naveo je da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su „nezakoniti navedeni ugovori“.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je prvotuženik nedostojan naslijediti ostavitelja, jer je s drugotuženom iskoristio njegovu poslovnu nesposobnost kako bi s njim sklopili ugovore o kupoprodaji nekretnina. U dopunama apelacije apelant, u suštini, navodi da su se tuženici nezakonito uknjižili kao vlasnici nekretnina koje su bile predmet spornih kupoprodajnih ugovora, te da su mu sudskim putem zabranili da uznemirava njihovo suvlasništvo na tim nekretninama. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. velječe 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine,odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovitih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao tijekom postupka, ali da su redoviti sudovi dali jasne razloge o neutemeljenosti tih navoda, odnosno jasno obrazložili da je ostavitelj u momentu sklapanja spornih ugovora bio poslovno sposoban, u čemu Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
9. Glede apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljeni, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na učinkovit pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neutemeljeni (vidi Europski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. svibnja 2008. godine, toč. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. ožujka 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-
2511/09 od 6. prosinca 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman