Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4208/21 (D. Z.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Građanski postupak
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4208/21

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4208/21, rješavajući apelacije koje je podnio Dane Zelenika, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, dopredsjednica Angelika Nußberger, dopredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudac

Marin Vukoja, sudac

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 20. listopada 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvajaju apelacije koje je podnio Dane Zelenika .

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 062502 17 Rsž od 27. listopada 2021. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da Dani Zeleniki u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 650,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnio Dane Zelenika protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 062502 17 Rsž od 27. listopada 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dane Zelenika (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 11. prosinca 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 062502 17 Rsž od 27. listopada 2021. godine, te zbog duljine trajanja navedenog postupka. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4208/21.

2. Apelant je posredstvom istog odvjetnika 3. travnja 2023. godine podnio novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 062502 22 Rev od 13. prosinca 2022. godine te protiv prethodno navedene odluke. Ta apelacija je zavedena pod brojem AP-1577/23.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se navedenim apelacijama osporavaju odluke donesene u istom postupku, te da ih je podnio isti apelant, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4208/21.

4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Sveučilišne kliničke bolnice Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 17. veljače 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. Ostali pozvani su dostavili odgovore na apelaciju 24. veljače 2023. godine, odnosno 2. ožujka 2023. godine.

5. Navedeni odgovori su 24. travnja 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Apelantov punomoćnik nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je 3. ožujka 2015. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.

8. Presudom Općinskog suda, u relevantnom dijelu, obvezana je tužena da „na ime razlike neisplaćenih plaća, i to razlike po osnovi uvećanja na ime povećanja troškova života“ isplati apelantu određeni novčani iznos, sve precizirano u izreci presude. Obvezana je tužena da apelantu na ime razlike neisplaćene otpremnine isplati iznos od 15,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Obijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu preko dosuđenog.

9. Općinski sud je u obrazloženju ukazao da je apelant nakon provedenog financijskog vještačenja opredijelio tužbeni zahtjev tako što je potraživao razliku neisplaćenih plaća po osnovi uvećanja na ime povećanja troškova života u određenom novčanom iznosu i isplatu na ime razlike neisplaćene otpremnine u iznosu od 2.994,19 KM. U ostalom dijelu apelant je povukao tužbeni zahtjev. Sud je naveo da je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na razliku neisplaćenih plaća po osnovi uvećanja na ime povećanja troškova života utemeljen. Navedeno na temelju, između ostalog, odredaba Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OKU) i Odluke o utvrđivanju najniže satnice u Federaciji Bosne i Hercegovine od 15. travnja 2008. godine (u daljnjem tekstu: Odluka). U odnosu na zahtjev za isplatu razlike neisplaćene otpremnine, sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je apelantu isplaćeno 15,00 KM manje od iznosa koji mu pripada shodno relevantnim odredbama OKU-a.

10. Presudom Kantonalnog suda uvažena je žalba tužene i prvostupanjska presuda preinačena tako što je odbijen kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev da mu tužena isplati određeni novčani iznos preciziran u izreci presude „na ime razlike neisplaćenih plaća, i to razlike po osnovi uvećanja na ime povećanja troškova života“. Obvezan je apelant da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 2.524,68 KM.

11. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti za primjenu, između ostalog, odredaba članka 9. OKU-a jer sud nije imao ovlaštenje da primjenom kriterija propisanih navedenim odredbama vrši usklađivanje bruto satnice u skladu s povećanjem troškova života. Sud je istaknuo da je navedenim odredbama utvrđena isključiva nadležnost Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH) da na temelju službenih podataka Federalnog zavoda za statistiku utvrđuje najnižu bruto satnicu. Stoga je sud naveo da činjenica da taj zavod nije objavio službene podatke na temelju kojih bi Vlada FBiH izvršila usklađivanje ne znači da je sudu dano ovlaštenje za navedeno. Pri tome se sud pozvao na identičan stav Vrhovnog suda iz Odluke broj 65 0 Rs 496860 16 Spp 2 od 27. siječnja 2017. godine. U odnosu na odluku o troškovima postupka, sud je naveo da je imao u vidu da je apelant u sporu uspio samo u neznatnom dijelu, u smislu odredaba članka 386. stavak (3) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je naveo da je, shodno odredbama čl. 387. i 396., te članka 397. stavak (2) ZPP-a, vodio računa o vrijednosti spora u svakoj fazi postupka i da je u skladu sa zahtjevom tužene obvezao apelanta da joj naknadi troškove postupka. Pri tome, sud je detaljno naveo od čega se ti troškovi sastoje (vidi str. 4. presude).

12. Rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija je odbačena kao nedopuštena.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

13. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, između ostalog, smatra da je sud na temelju Odluke i nalaza i mišljenja vještaka trebao usvojiti tužbeni zahtjev, te da mu je trebalo obračunati i minuli rad na utvrđenu razliku plaća. Dalje navodi da ga drugostupanjski sud „svojim stavom“ dovodi u nepovoljan položaj u odnosu na tuženu, pa smatra da je na taj način povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka. Također, ističe da je Vrhovni sud donio niz odluka koje su suprotne pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iz njegove odluke od 27. siječnja 2017. godine (presude br. 63 0 Rs 017009 13 Rev od 30. prosinca 2013. godine, 63 0 Rs 016917 13 Rev od 20. svibnja 2014. godine i 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. prosinca 2017. godine). Apelant smatra da navedeno ukazuje na pristranost Vrhovnog suda i stvara pravnu nesigurnost. Također osporava i odluku o troškovima postupka navodeći da je uspio s tužbenim zahtjevom koji se odnosio na otpremninu pa da je sud eventualno mogao dosuditi da svaka strana snosi svoje troškove. Osim toga, navodi da je tužbu podnio 3. ožujka 2015. godine, a da je drugostupanjska odluka donesena tek 27. listopada 2021. godine, pa zbog duljine trajanja postupka traži naknadu nematerijalne štete.b)Odgovori na apelaciju

14. Kantonalni sud i Općinski sud su naveli da nisu povrijeđena apelantova prava i da je apelacija neutemeljena.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni pročišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Članak 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 386. stavak (3) (3) Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi. Članak 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.

16. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 54/05 i 62/08)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Članak 9. Usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije Bosne i Hercegovine vrši najmanje jednom godišnje, sukladno povećanjem indeksa troškova života i ukupnim gospodarskim napretkom, a na temelju mjerodavnih podataka Federalnog zavoda za statistiku.

U slučaju izvanrednog povećanja troškova života većih od 5%,Vlada Federacije Bosne i Hercegovine obvezna je da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca.

Povećanje najniže bruto satnice na temelju povećanja troškova života odnosi se na sve plaće u istom nominalnom iznosu.

Poslodavac je obvezan da vodi računa da ne dođe do narušavanja razlike između zagarantirane plaće i drugih plaća različitih vrijednosti. Ovi odnosi će se preciznije regulirati kolektivnim ugovorima područja djelatnosti i pravilnicima o radu.

VI.Dopustivost i meritum

17. U konkretnom slučaju apelant je, u roku koji je propisan u članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, osporio i rješenje Vrhovnog suda (predmet broj AP-1577/23). Budući da je tim rješenjem apelantova revizija odbačena kao nedozvoljena, slijedi da je konačna odluka osporena presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova propisanih po zakonu. U odnosu na tu odluku, Ustavni sud zapaža da apelacija u predmetu broj AP-4208/21 ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena, u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

18. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.a)Pravo na pravično suđenje

19. Članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

20. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

U odnosu na osporene odluke

21. Ustavni sud uočava da apelant smatra da mu je prekršeno načelo ravnopravnosti pred sudom. U svezi s tim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja načelo ravnopravnosti pred sudom. To načelo podrazumijeva, kako je Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) utvrdio u svojoj praksi u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud, Dombo B. V. protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19.). U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ne tvrdi da mu je bilo onemogućeno da predlaže i izvodi dokaze ili da koristi raspoložive pravne lijekove (tužba, žalba), već na povredu navedenog načela ukazuje zbog odlučenja Kantonalnog suda. Imajući u vidu navedeno, odnosno suštinu načela ravnopravnosti pred sudom, Ustavni sud smatra da su ti apelacijski navodi neutemeljeni.

22. U svezi s apelacijskim navodima kojima se ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

23. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, preinačujući prvostupanjsku presudu i odbijajući tužbeni zahtjev u relevantnom dijelu, obrazložio da taj zahtjev nije utemeljen jer sud nema ovlaštenja da primjenom kriterija propisanog odredbom članka 9. OKU-a usklađuje najnižu satnicu u skladu s povećanjem troškova života. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi u više predmeta razmatrao identične apelacijske navode i da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

2800/20 od 16. studenog 2021. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno obrazložio odluku o troškovima postupka (vidi točku 11. ove odluke). Uzimajući sve u obzir, Ustavni sud ne može prihvatiti apelantove navode da je Kantonalni sud postupao proizvoljno ili očigledno nerazumno.

24. U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje koje je apelant doveo u svezu s načelom pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da je apelant naveo da je Vrhovni sud donio niz odluka koje su suprotne pravnom shvaćanju u konkretnom slučaju, te se u prilog navedenim tvrdnjama pozvao na presude Vrhovnog suda navedene po brojevima i datumima donošenja. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su apelanti u prethodno navedenoj Odluci Ustavnog suda broj AP-2800/20 isticali iste prigovore u odnosu na iste presude Vrhovnog suda, te da je Ustavni sud ocijenio da su i ti navodi neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud upućuje na obrazloženje iz točke 32. navedene odluke (također vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1964/21 od 18. listopada 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

25. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporenu odluku neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, opravdanost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te što je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Europski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.).

27. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu 3. ožujka 2015. godine, a da je konačna odluka u konkretnom postupku donesena 27. listopada 2021. godine. Dakle, postupak je u konkretnom slučaju trajao šest godina i oko sedam mjeseci, što je relevantno razdoblje koje će ispitati Ustavni sud.

Dalje, Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku u parnici iz radnih odnosa koji je, u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, hitne prirode. Također, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu, kao i da se ne može zaključiti da je apelant svojim postupcima doprinio duljini trajanja postupka.

28. Analizirajući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao dvije godine i jedan mjesec. Dalje, ocjenjujući ponašanje drugostupanjskog suda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku o žalbi donio tek nakon četiri godine i šest mjeseci. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio opravdanje za takvo prolongiranje donošenja odluke. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je već u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u toj oblasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. svibnja 2017. godine, toč. 53–66. i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), ali da u svezi s tim nadležni organi nisu poduzeli odgovarajuće korake.

29. Stoga, Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije imajući u vidu da je postupak koji je po zakonu hitne prirode trajao šest godina i oko sedam mjeseci, od čega pred Kantonalnim sudom četiri godine i šest mjeseci, a taj sud nije ponudio nikakvo opravdanje za navedeno.

30. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

31. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine, svoju dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, te odredbe članka 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članka 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 650,00 KM. Tu naknadu je dužna platiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. b)Ostala prava

32. Apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u biti, temelji na istim tvrdnjama koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

33. U svezi s navodima o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova. Činjenica da korištenje pravnih lijekova nije rezultirao odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članku 13. Europske konvencije u svezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije.

VII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi hitne prirode, trajao šest godina i oko sedam mjeseci, od čega pred Kantonalnim sudom četiri godine i šest mjeseci, a taj sud nije ponudio opravdanje za takvo prolongiranje donošenja odluke.

35. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da je prekršeno načelo ravnopravnosti strana u postupku, niti da je Kantonalni sud postupao proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.

36. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4208/21 (D. Z.) | Sudska praksa | Aktio