Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3194/21 (J.K.)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vještak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3194/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-3194/21, rješavajući apelaciju J. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J. K. podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 019812 21 Kž 8 od 8. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. J. K. (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa advokat Senad Dupovac iz Hadžića, podnio je 9. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 019812 21 Kž 8 od 8. juna 2021. godine i S1 2 K 019812 20 K od 25. februara 2021. godine.

2. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 019812 20 K od 25. februara 2021. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelant je oglašen krivim da je na način opisan u tački 1. izreke počinio krivično djelo organiziranja terorističke grupe iz člana 202d. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) i u vezi sa članom 201. KZBiH. Osim toga, apelant je oglašen krivim da je na način opisan u tački 2. izreke počinio krivično djelo javnog podsticanja na terorističke aktivnosti iz člana 202a. u vezi sa članom 53. KZBiH. Apelantu je za navedena krivična djela izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od šest godina u koju se uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru od 19. decembra 2019. godine pa nadalje. Prvostepenom presudom apelant je oslobođen od plaćanja troškova krivičnog postupka.

3. Nakon provedenog dokaznog postupka, Sud BiH je utvrdio da je apelant krivično djelo iz tačke 1. izreke prvostepene presude učinio na način da je u inkriminisano vrijeme bio na području Sirije gdje se priključio organizaciji Islamska država Iraka i Levanta (u daljnjem tekstu: ISIL), koju je Vijeće sigurnosti 2013. godine proglasilo terorističkom organizacijom i grupom. Dalje je utvrđeno da je apelant učestvovao u različitim terorističkim aktivnostima, pružajući pomoć i boreći se na strani ISIL-a protiv legitimnih vojnih snaga države Sirije. U odnosu na tačku 2. izreke prvostepene presude Sud BiH je, na osnovu analize sadržaja video snimka DT-2 (u daljnjem tekstu: sporni snimak), utvrdio da je apelant, za vrijeme dok se nalazio u Siriji, javno, putem sredstava javnog informisanja i internet stranice uputio poruku široj javnosti, kojom je podsticao na terorističke aktivnosti. Radi utvrđivanja identiteta osobe koja je uputila inkriminirajuću poruku, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) je izvelo dokaz vještačenjem vještaka D. O. Sud BiH je istakao da je vještak detaljno obrazložio način na koji je vještačio sporni snimak, zbog čega je njegov nalaz i mišljenje ocijenjen kao vjerodostojan i tačan, a vještačenje u skladu sa pravilima struke, temeljito i argumentovano. U odnosu na navode odbrane iz završne riječi – da je Tužilaštvo trebalo za vještačenje apelantovog glasa angažovati vještake druge struke kako bi se moglo sa sigurnošću utvrditi da je apelant osoba koja izgovara inkriminirajuću poruku, Sud BiH je naveo da su stranke u postupku u obavezi dokazati svaku svoju tvrdnju. Istaknuto je da odbrana nudi samo mogućnosti bez izvođenja dokaza, te da ničim nije dovela u sumnju, odnosno osporila nalaz i mišljenje vještaka D. O. Sud BiH je prihvatio obrazloženje navedenog vještaka da sporni snimak nije nadograđen ili izmijenjen, već da je napravljen od više videa, što ni na koji način ne mijenja činjenicu da je na njemu prikazan apelantov lik.

4. Presudom vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 2 K 019812 21 Kž 8 od 8. juna 2021. godine (u daljnjem tekstu: drugostepena presuda), odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. U odnosu na žalbeni navod koji se tiče zakonitosti i autentičnosti apelantovog glasa na spornom snimku, Apelaciono vijeće je istaklo da apelant nije naveo nijedan meritorno relevantan navod koji bi doveo u pitanje zakonitost tog dokaza. Dalje je navedeno da odbrana nije imala svojih dokaznih prijedloga u pravcu osporavanja kredibiliteta i vjerodostojnosti spornog snimka, već je vještačenje apelantovog glasa odbrana spomenula tek u završnoj riječi. U vezi s tim, vijeće je ukazalo da je odbrana mogla predložiti vještačenje glasa ili druge vrste vještačenja, te na taj način dovesti eventualno u sumnju vjerodostojnost identiteta lica na spornom snimku. To u svakom slučaju, suprotno žalbenim navodima, ne znači da bi teret dokazivanja bio prebačen sa Tužilaštva na odbranu, već bi se radilo o legitimnom osporavanju tužilačkih dokaza i optužnice. Osim toga, Apelaciono vijeće je navelo da je jasno da se zaključak u odnosu na ovu tačku optuženja zasniva na više dokaza koji isključuju svaku sumnju da je upravo apelant lice koje se nalazi na spornom snimku. Ukazano je da je vještak D. O. dao detaljno obrazloženje koje se temeljilo na konkretnim parametrima mjerenja i identifikacije. Osim uvida u sporni snimak i nalaz i mišljenje navedenog vještaka, Apelaciono vijeće je navelo da je izvršilo uvid i u ostale dokaze iz kojih je na posredan način bilo moguće bez sumnje zaključiti da je upravo apelant na spornom snimku. S obzirom na navedeno je zaključeno da prvostepena presuda sadrži jasne i dovoljne razloge o svim odlučnim činjenicama koje čine sve bitne elemente krivičnog djela.

5. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da mu je prekršeno načelo presumpcije nevinosti, jer je u odnosu na tačku 2. izreke osporene prvostepene presude teret dokazivanja prebačen na odbranu. Apelant navodi da je osuđujuća presuda u tom dijelu zasnovana na nezakonitom ključnom dokazu-video snimku za kojeg apelant tvrdi da je očigledno obrađivan i dorađivan. Pri tome, apelant osporava stručnost vještaka D. O. i način na koji je vještačio sporni snimak. Konačno, apelant ističe da je u Siriji proveo godinu dana u pritvoru i da mu taj period nije uračunat u izrečenu kaznu zatvora, odnosno da nije uzet u obzir kao olakšavajuća okolnost.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. U odnosu na apelantove navode kojim se u suštini negira počinjenje krivičnog djela iz tačke 2. izreke prvostepene presude, Ustavni sud ističe da je prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, inter alia, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, broj predstavke 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 46. sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Iako član 6. Evropske konvencije jamči pravo na pravično suđenje, on ne utvrđuje nikakva pravila o prihvatljivosti dokaza kao takvih, što je prvenstveno pitanje reguliranja nacionalnog prava (vidi Evropski sud, Ayetullah AY protiv Turske, presuda od 27. oktobra 2020. godine, predstavke br. 29084/07 i 1191/08, tačka 125. sa daljnjim referencama). Osim toga, Evropski sud i Ustavni sud kontinuirano ukazuju da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Loizides protiv Kipra, presuda od 5. jula 2022. godine, predstavka broj 31029/15, tač. 39-40, sa daljnjim referencama i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1669/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 22. sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

11. U odnosu na apelantove navode u vezi sa načinom na koji su redovni sudovi cijenili nalaz i mišljenje vještaka D. O., Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj uloga tog suda nije da utvrđuje pouzdanost određenog izvještaja vještaka (vidi, Evropski sud, Gaggl protiv Austrije, presuda od 8. novembra 2022. godine, predstavka broj 63950/19, tačka 50.). U konkretnom slučaju je provedeno jedno vještačenje na prijedlog Tužilaštva. Apelant se nije koristio svojim pravom predlaganja drugog vještačenja kako bi efektivno osporio to vještačenje. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto su prihvatili nalaz i mišljenje vještaka optužbe, a apelantovi navodi ni na koji način ta obrazloženja ne dovode u pitanje. Osim toga, apelant ne dovodi u pitanje ni to da je njegova odbrana imala mogućnost unakrsno ispitati vještaka optužbe i osporiti njegov nalaz i mišljenje. Prema tome, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da su redovni sudovi proizvoljno postupali kada su prihvatili i nalaz i mišljenje vještaka optužbe ili da su na bilo koji način onemogućili apelanta u korištenju procesnih mogućnosti. U konkretnom slučaju, apelant je iznio samo puku sumnju u vezi sa vještačenjem spornog snimka, zbog čega su apelantovi navodi o kršenju presumpcije nevinosti nepotkrijepljeni. U svakom slučaju, ništa ne ukazuje da su redovni sudovi u konkretnom slučaju zaključak o apelantovoj krivnji zasnovali na prethodnom predubjeđenju ili da je teret dokazivanja prebačen sa Tužilaštva na apelantovu odbranu (vidi, Evropski sud, Nazaré Martins protiv Portugala, odluka od 30. maja 2023. godine, predstavka broj 83098/17, tačka 22, sa daljnjim referencama).

12. Osim toga, prilikom utvrđivanja apelantove krivnje za krivično djelo iz tačke 2. izreke prvostepene presude redovni sudovi su dali detaljne razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Stoga, apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini, ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava.

13. Također, apelant je naveo da mu vrijeme koje je proveo u pritvoru u Siriji nije uračunato u izrečenu kaznu zatvora, odnosno cijenjeno kao olakšavajuća okolnost. Ove navode apelant iznosi prvi put u apelaciji. Međutim, iz stanja odgovora Suda BiH na apelaciju od 7. jula 2022. godine proizlazi da apelantovo zatočenje u Siriji nije bio u vezi sa krivičnim postupkom u kojem su donesene osporene presude, već je bilo posljedica ratnih okolnosti. Zbog toga nije bilo osnova da mu se to vrijeme uračuna u kaznu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi očigledno neosnovani jer ih apelant ne može s uspjehom isticati prvi put u postupku pred Ustavnim sudom, a da u toku postupka pred redovnim sudovima nije problematizirao ova pitanja uslijed čega se redovni sudovi i nisu mogli očitovati o tome. Prema tome, Ustavni sud, shodno svojoj praksi (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-465/21 od 19. januara 2023. godine, tačka 34, sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba), zaključuje da je apelant, ukoliko je takve prigovore želio sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom, morao ih je, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnoj fazi postupka.

14. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari, izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza na način koji bi mogao voditi kršenju člana 6. stava 1. Evropske konvencije. Također, Ustavnom sudu se ne čini da su redovni sudovi imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili u apelantovu korist u smislu poštivanja načela in dubio pro reo kao posebnog izraza presumpcije nevinosti u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije.

15. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Konačno, apelant je ukazao i na kršenje prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Međutim, apelantovi navodi svojom suštinom ne pokreću pitanja obuhvaćena navedenim pravom, zbog čega ih Ustavni sud neće zasebno ispitati.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3194/21 (J.K.) | Sudska praksa | Aktio