Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3288/21 (H.O:)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
  • Građevinsko zemljište
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Suvlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3288/21

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3288/21, rješavajući apelaciju H. O., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, dopredsjednica

Angelika Nußberger, dopredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudac

Marin Vukoja, sudac

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 20. listopada 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija H. O.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 045573 18 Gž 2 od 2. studenog 2018. godine.

Odbija se kao neutemeljena apelacija H. O. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 045573 18 Gž 2 od 2. studenog 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. H. O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Danijela Saller-Osenk, odvjetnica iz Sarajeva, podnio je 20. rujna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 045573 21 Rev od 8. travnja 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 045573 18 Gž 2 od 2. studenog 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-319/19 od 12. ožujka 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju u predmetu broj AP-647/19 koju je apelant podnio 12. veljače 2019. godine protiv osporene presude Kantonalnog suda jer je apelant protiv te presude izjavio reviziju. Ustavni sud je u toj odluci ukazao da nakon donošenja odluke o reviziji, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan navesti i tu odluku Ustavnog suda.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i TK „INTEGJ“ RZ Zajednički poslovi Gnjilani (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 2. veljače 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 6. do 16. veljače 2023. godine, koji su 30. lipnja 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Apelantov punomoćnik je 5. srpnja 2023. godine dostavio izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Apelantov prednik i A. P., M. O., M. Š., V. N., A. G., D. L., K. G., Z. T., A. T. i J. S. (u daljnjem tekstu: tužitelji) ugovorom od 29. rujna 1976. godine prodali su 1/3 kuće tuženom.

7. Apelant je, kao jedan od suvlasnika te kuće zajedno s ostalim tužiteljima, podnio Općinskom sudu prijedlog da, shodno članku 39. stavak 1. Zakona o građevnom zemljištu, uknjiži njihovo pravo vlasništva na zemljištu ispod kuće koje služi njezinoj redovnoj uporabi.

8. Općinski sud je rješenjem od 19. listopada 2004. godine uknjižio pravo vlasništva na kući i zemljištu potrebnom za njezinu redovnu uporabu u korist tužitelja i tuženog, u određenim alikvotnim dijelovima. Kantonalni sud je rješenjem od 20. svibnja 2005. godine odbio apelantovu žalbu podnesenu protiv prvostupanjskog rješenja.

9. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-1593/05 od 31. ožujka 2007. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbio kao neutemeljenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv navedenih rješenja u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud je detaljno obrazložio zašto su neutemeljeni apelantovi navodi u svezi s primjenom članka 39. stavak 1. Zakona o građevnom zemljištu (vidi toč. od 38. do 43. navedene odluke).

Tijek postupka

10. Apelant je s ostalim tužiteljima 17. listopada 2007. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv tuženog radi brisanja uknjižbe i povrata u prijašnje stanje.

11. Presudom Općinskog suda od 28. lipnja 2010. godine usvojen je tužbeni zahtjev.

12. Rješenjem Kantonalnog suda od 18. veljače 2015. godine ukinuta je prvostupanjska presuda i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Osporene odluke

13. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 045573 15 P 2 od 27. rujna 2017. godine utvrđeno je da nije pravno valjana uknjižba prava vlasništva na zemljištu precizno opisanom u izreci presude i naloženo je njezino brisanje i uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja. Sud je u obrazloženju presude naveo da je Zemljišnoknjižni ured uknjižio pravo vlasništva 1/3 zemljišta u korist tuženog, bez ikakvog pravnog akta i usprkos tome što apelant to prijedlogom nije tražio. Sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 4. i 39. Zakona o građevnom zemljištu, te je zaključio da je tužbeni zahtjev utemeljen jer prostornim planom ili planom parcelizacije nije utvrđena površina zemljišta potrebna za redovnu uporabu kuće.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 045573 18 Gž 2 od 2. studenog 2018. godine uvažena je žalba tuženog i prvostupanjska presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev odbijen. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da prostornim planom ili planom parcelizacije nije utvrđena površina zemljišta potrebna za redovnu uporabu kuće. U svezi s tim je istaknuo da ta činjenica nije bila sporna u postupku upisa u zemljišne knjige te da su te odluke bile predmet preispitivanja Ustavnog suda u Odluci broj AP-1593/05. Dalje je naveo da su tužitelji istrajavali u tvrdnji da tuženom ne pripada vlasništvo 1/3 zemljišta za redovnu uporabu kuće jer na tom zemljištu nije imao upisano pravo korištenja. U svezi s tim je istaknuo da je tuženi, kao vlasnik posebnog dijela kuće, stupanjem na snagu Zakona o građevnom zemljištu i Zakona o stvarnim pravima po sili zakona postao suvlasnik zemljišta potrebnog za redovnu uporabu kuće.

15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 045573 21 Rev od 8. travnja 2021. godine revizija koju je apelant izjavio protiv drugostupanjske presude je odbačena, uz obrazloženje da ne ispunjava uvjete propisane odredbama članka 237. st. 2., 3. i 4. Zakona o parničnom postupku.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, apelant navodi da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i da je povrijedio njegovo pravo na obrazloženu sudsku odluku. Također navodi da je sud neutemeljeno umanjio imovinu njegove obitelji jer je 1/3 zemljišta dodijelio tuženom. Apelant navodi da tuženi nije mogao steći suvlasništvo na zemljištu jer na njemu nije imao upisano pravo korištenja. Također navodi da je Zemljišnoknjižni ured, postupajući na taj način, prekoračio apelantov zahtjev. Konačno, apelant navodi da je postupak trajao 15 godina te da mu je stoga povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.b)Odgovori na apelaciju i apelantovo izjašnjenje

17. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju rješenja i smatra da rješenjem nisu povrijeđena apelantova prava. Predložio je da se apelacija odbije.

18. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima danim u obrazloženju osporene presude i predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.

19. Općinski sud je naveo da apelant ne osporava ni meritum prvostupanjske presude niti postupanje prvostupanjskog suda. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.

20. Tuženi je naveo da je apelacija nepravodobna. Također je naveo da je Kantonalni sud dao jasne i detaljne razloge za odluku u kojima nema proizvoljnosti. Stoga smatra da apelantova prava nisu povrijeđena. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci ili odbije.

21. Izjašnjavajući se na odgovore na apelaciju, apelant je naveo da ostaje pri navodima iz apelacije i predložio je da ju Ustavni sud usvoji.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o građevnom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 25/03, 67/05, 94/18 – odluka USFBiH i 95/19 – rješenje USFBiH)

U konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o građevnom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 25/03 i 67/05) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

c) Prenošenje trajnog prava korištenja u privatno vlasništvo Članak 39.

Vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovoga zakona stiče pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je prostornim planom ili planom parcelizacije utvrđeno da služi za redovitu uporabu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije sukladno čl. 87. do 92. prijelaznih odredaba ovoga zakona.

Ako prostornim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovitu uporabu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem općinsko tijelo uprave nadležno za imovinsko-pravne poslove uz pribavljeno mišljenje općinskog tijela uprave nadležnog za poslove urbanizma.

23. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13 i 100/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 346.

Pravno sjedinjenje zemljišta i upisane zgrade (1) Ako do stupanja na snagu ovoga zakona nije uspostavljeno pravno jedinstvo zemljišta i zgrade po odredbama posebnog zakona, vlasnik zgrade stječe pravo vlasništva na zemljištu ispod zgrade i na onu površinu, koja je, po regulacionom planu ili planu parcelacije, namijenjena da služi za redovnu uporabu zgrade. (2) Ako regulacionim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta, koje je potrebno za redovnu upotrabu zgrade, tu površinu utvrđuje nadležni organ uprave za imovinskopravne poslove, uz prethodno mišljenje općinskog organa uprave nadležnog za poslove urbanizma. (3) Na zemljištu iz stavka 1. ovoga članka neće se uspostaviti pravno jedinstvo zemljišta i zgrade prije okončanja postupka revizije po Zakonu o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine. ("Službene novine Federacije BiH" br.25/03).

VI.Dopustivost i meritum

24. Ustavni sud zapaža da je apelant u roku propisanom člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda podnio apelaciju protiv osporenog rješenja Vrhovnog suda od 22. veljače 2022. godine, koje mu je dostavljeno 13. kolovoza 2021. godine, a apelacija je podnesena 20. rujna 2021. godine. S obzirom na to da je osporenim rješenjem revizija odbačena iz formalnih razloga, Ustavni sud konstatira da je konačna odluka u ovom predmetu Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 045573 18 Gž 2 od 2. studenog 2018. godine. Ta presuda je apelantu dostavljena 19. prosinca 2018. godine i on ju je osporio u apelaciji broj AP-647/19 koju je podnio 12. veljače 2019. godine (vidi točku 2. ove odluke). S obzirom na to, Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

25. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

27. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

a) U odnosu na osporenu odluku

28. U svezi s navodima kojima apelant problematizira način na koji je Kantonalni sud primijenio pravo, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, rješavati probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 46. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

29. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obvezuje sudove obrazložiti svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obvezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Europski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. srpnja 2018. godine, predstavka broj 18116/15, točka 41., i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. studenog 2022. godine, stavak 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je tuženi, kao vlasnik posebnog dijela kuće, stupanjem na snagu Zakona o građevnom zemljištu i Zakona o stvarnim pravima po sili zakona postao suvlasnik zemljišta potrebnog za redovnu uporabu kuće. Takve razloge Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Ustavni sud je već ukazao da je u Odluci broj AP-1593/05, na koju je ukazao i Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke, ispitao gotovo identične apelantove navode u svezi s primjenom članka 39. Zakona o građevnom zemljištu te da je apelaciju odbio (vidi točku 9. ove odluke). Razlozi navedeni u toj odluci u cijelosti se odnose i na ovu odluku. Osim toga, Ustavni sud smatra da su apelantu u postupku pred redovnim sudovima bila osigurana sva procesna prava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, osim prava na donošenje odluke u razumnom roku, što će Ustavni sud detaljnije ispitati u nastavku odluke.

31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u dijelu koji se odnosi na osporenu odluku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku

32. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te što je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. veljače 2002. godine, predstavka broj 53176/99, točka 38., i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.).

33. S obzirom na to da je apelant apelacijom osporio odluke donesene u parničnom postupku, Ustavni sud će u odnosu na duljinu trajanja postupka analizirati razdoblje od podnošenja tužbe 17. listopada 2007. godine do donošenja presude Kantonalnog suda od 2. studenog 2018. godine. Dakle, relevantno razdoblje od više od 11 godina.

34. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom postupku nije radilo o složenim činjeničnim ili pravnim pitanjima, niti je apelant doprinio duljini njegovog trajanja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je duljina trajanja postupka od više od 11 godina a priori suprotna standardu „razumnog roka“, te da bi se mogla opravdati postojanjem iznimnih okolnosti. Kako sudovi nisu ukazali na postojanje takvih okolnosti, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

35. Ustavni sud, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ustavni sud zapaža da apelant nije tražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje, zbog čega, u smislu svega navedenog, utvrđivanje povrede ovog ustavnog prava samo po sebi predstavlja primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1828/22 od 23. ožujka 2023. godine, točka 49., dostupna na www.ustavnisud.ba, i Europski sud, Kožul i ostali protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 38695/13, presuda od 22. listopada 2019. godine, točka 40.).

Pravo na imovinu

36. Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao i na kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnju o povredi tog prava utemeljio na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud analizirao i zaključio da su neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. VII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, s obzirom na to da je postupak koji nije složen trajao više od 11 godina, a sudovi nisu ukazali na postojanje okolnosti koje bi opravdale toliku duljinu trajanja postupka.

38. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nisu povrijeđeni ostali aspekti prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije s obzirom na to da je Kantonalni sud dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je tuženi, kao vlasnik posebnog dijela kuće, stupanjem na snagu Zakona o građevnom zemljištu i Zakona o stvarnim pravima po sili zakona postao suvlasnik zemljišta potrebnog za redovnu uporabu kuće.

39. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3288/21 (H.O:) | Sudska praksa | Aktio