Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3550/21 (D. S. i drugi)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Ispitivanje svjedoka
- Dokaz
- Krivični postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3550/21
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3550/21, rješavajući apelaciju Danijela Stanića i Nedžada Bradića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudija na sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Danijela Stanića i Nedžada Bradića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 324782 20 Kž 2 od 24. decembra 2020. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantima Danijelu Staniću i Nedžadu Bradiću isplati iznos od po 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Danijela Stanića i Nedžada Bradića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 324782 20 Kž 2 od 24. decembra 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na pravično suđenje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Danijel Stanić i Nedžad Bradić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant, odnosno apelanti), koje zastupa advokat Bojan Veselinović iz Sarajeva, podnijeli su 18. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 324782 20 Kž 2 od 24. decembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinskog sud) broj 65 0 K 324782 19 K od 21. oktobra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 24. juna 2022. godine od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Tužilaštvo su u periodu od 6. do 11. jula 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, koje je 21. avgusta 2022. godine Ustavni sud dostavio apelantima radi izjašnjenja. Apelanti nisu dostavili izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Tužilaštvo je optužnicom od 15. septembra 2014. godine, koja je potvrđena 17. septembra 2014. godine, optužilo apelante za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH).
6. Općinski sud je 25. maja 2018. godine donio presudu kojom je oslobodio apelante optužbe da su počinili krivično djelo. Kantonalni sud je 21. marta 2019. godine djelimično uvažio žalbu Tužilaštva, ukinuo presudu Općinskog suda od 25. maja 2018. godine i predmet vratio na ponovno suđenje. Osporene presude
7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 324782 19 K od 21. oktobra 2019. godine apelanti su proglašeni krivim da su na način opisan u izreci počinili krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav (1) KZFBiH. Za navedeno krivično djelo apelantima je izrečena uslovna osuda.
8. Općinski sud je utvrdio da su apelanti kao policijski službenici počinili krivično djelo na način da su 6. februara 2013. godine od brazilskog državljanina A. J., kojeg su prethodno zajedno s njegovom suprugom M. H. zaustavili zbog učinjenog saobraćajnog prekršaja, tražili i primili novac na ime navodne kazne i tom prilikom mu izdali lažnu potvrdu o navodno plaćenoj kazni. Ta utvrđenja Općinski sud je zasnovao na iskazima oštećenih stranih državljana koje su dali na zapisnik u policijskoj stanici, te na iskazu svjedoka, policijskog službenika Mu. B., kao i nalazu i mišljenju vještaka grafološke struke I. K. Općinski sud je naveo da je svjedok Mu. B. na glavnom pretresu potvrdio prisustvo policijskog službenog vozila u kojem su se kritične prilike nalazili apelanti koje je on lično poznavao. Policijski službenik, svjedok Z. B. je u svom iskazu s glavnog pretresa naveo da je primio prijavu oštećenih u vezi s kritičnim događajem, a da je komunikaciju s njima uglavnom vodila koleginica Dž. M. na engleskom jeziku. Svjedok Z. B. je dalje istakao da su on i Dž. M. izuzeli od oštećenih potvrdu o plaćenoj kazni i pripremili je za grafološko vještačenje, nakon čega su pozvali apelante u policijske prostorije kako bi se s njima obavio razgovor i kako bi bili prisutni prilikom radnje prepoznavanja. Svjedok Z. B. je također izjavio da je oštećeni A. J. prepoznao drugoapelanta dok se njegova supruga, oštećena M. H., nije mogla sa sigurnošću sjetiti. Navedeno je da je prepoznavanje prvoapelanta izvršeno na osnovu fotografija zato što on nije bio dostupan s obzirom na to da su oštećeni već sutradan rano ujutro morali putovati. Pri tome je navedeno da je svjedok Z. B. izjavio da iz snimaka nadzornih kamera nije bilo moguće sa sigurnošću utvrditi o kojim se policijskim službenicima radi, već se kritične prilike vidjelo samo prisustvo svjedoka Mu. B. Dalje, Općinski sud je naveo da iz iskaza vještaka grafologa I. K. proizlazi da je na potvrdi o plaćenoj kazni oštećeni A. J. svojeručno potpisao rubriku „novac predao“. Ostale rubrike je, kako je sud naveo, „najvjerovatnije popunio“ prvoapelant, dok drugoapelant „najvjerovatnije nije svojeručno ispisao sporni rukopis“. Vještak je napomenuo da je vještačenje izvršeno na osnovu indigovane kopije. Općinski sud je istakao da je to također doprinijelo tome da mišljenje vještaka u tom dijelu bude označeno kao „najvjerovatnije jeste“. U vezi s tim je ukazano da se može smatrati da termin „najvjerovatnije“ izražava jedan veliki stepen vjerovatnoće (više od 90%) da je prvoapelant popunio spornu potvrdu. S obzirom na to da odbrana svojim primjedbama nije uspjela dovesti u pitanje nalaz i mišljenje vještaka grafologa, Općinski sud ga je prihvatio kao vjerodostojan i u cijelosti mu poklonio vjeru.
9. Iskazi oštećenih, koje su dali na zapisnik o saslušanju svjedoka u policijskoj stanici, pročitani su na glavnom pretresu primjenom člana 288. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Obrazloženo je da oštećeni žive u Brazilu i da bi njihovo dovođenje i svjedočenje predstavljalo nesrazmjernu teškoću. Pri tome je navedeno da je usvojen i prijedlog odbrane apelanata da oni sami pokušaju obezbijediti prisustvo oštećenih, ali da u tome nisu uspjeli. Općinski sud je naveo da je oštećeni A. J., između ostalog, izjavio da je kritične prilike ušao u policijsko vozilo i predao novac policajcu. Oštećena M. H. je izjavila da je kritične prilike njen suprug ušao u policijsko vozilo, ali da ona nije napuštala svoje vozilo niti je vidjela trenutak kada je predao novac. Općinski sud je dalje ukazao da su oštećeni svojevoljno potpisali zapisnike na koje nisu imali primjedbe, te da ih je, između ostalog, potpisao i ovlašteni sudski tumač za španski jezik Ma. B., koji aktivno govori portugalski jezik. Zbog primjedbi koje je odbrana imala u vezi s adekvatnošću prevođenja prilikom davanja iskaza oštećenih i prepoznavanja apelanata, na glavnom pretresu je saslušan navedeni vještak, koji je pojasnio da su „španski i portugalski jezici slični“ i da nije bilo nikakve sumnje, odnosno nejasnoća u odnosu na ono što su oštećeni prijavili. Također, Općinski sud je naveo da je odbrani na glavnom pretresu pružena mogućnost da postavlja pitanja koja bi bila postavljena da su oštećeni bili prisutni na glavnom pretresu. Konačno, iskazi svjedoka odbrane su ocijenjeni irelevantnim, dok je iskaze apelanata sud ocijenio suprotnim prihvaćenim dokazima i usmjerenim ka izbjegavanju krivične odgovornosti.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 K 324782 20 Kž 2 od 24. decembra 2020. godine (u daljnjem tekstu: drugostepena presuda) odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata i potvrđena prvostepena presuda. Kantonalni sud je naveo da nije bilo sumnje u iskaz oštećenog A. J. bez obzira na to što se radi o stranom državljaninu i što nije bio u prilici da svjedoči pred sudom. Navedeno je da je taj svjedok dao svoj iskaz u policiji i da nije bilo nikakvih prepreka u razumijevanju jezika kojim je komunicirao prilikom davanja iskaza uz podršku prevodioca. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da je oštećeni A. J. prepoznao drugoapelanta isti dan u policiji, dok je prvoapelanta prepoznao s fotografije. Dalje je navedeno da je postupak u policiji vođen „u skladu s potrebama hitnosti“ jer su sljedećeg dana oštećeni napustili Sarajevo. Kantonalni sud je zatim istakao da su policijski službenici Mu. B. i Z. B. potvrdili da su apelanti kritičnog dana na preciziranoj lokaciji vršili kontrolu saobraćaja. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je vještak grafolog I. K. svjedočio o dokumentu o kažnjavanju oštećenog A. J. te da je bilo nesporno da je on potpisao potvrdu da je predao novac. Pri tome je navedeno da je vještačenje drugog potpisa izvršeno na osnovu indigovane kopije, što je doprinijelo tome da vještak grafolog u svom mišljenju konstatuje da „najvjerovatnije jeste“ prvoapelant svojeručno ispisao navedenu potvrdu. Kantonalni sud je zaključio da su izvedeni dokazi bili pouzdani za donošenje zaključka Općinskog suda o krivici apelanata, te da dokazi odbrane nisu doveli u sumnju dokaze Tužilaštva.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
11. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Prvenstveno je navedeno da je osuđujuća presuda zasnovana isključivo na iskazima oštećenih koje su dali u istrazi, a koje nisu mogli unakrsno ispitati na glavnom pretresu. Ukazuju da Tužilaštvo nije pokušalo da kontaktira oštećene i da obezbijedi njihovo prisustvo na suđenju, niti je sud tražio dokaze da oni zaista ne mogu da pristupe i daju svoj iskaz na glavnom pretresu. Dalje navode da je isključivo odbrana pokušala da obezbijedi prisustvo oštećenih, ali bezuspješno, jer je sva pošta vraćena neuručena. Osim toga, apelanti ukazuju da su oštećeni u istrazi saslušani bez adekvatnog sudskog prevodioca za portugalski jezik, što njihove iskaze čini nezakonitim jer se njima „ne može dokazati vjerodostojnost navoda“. Apelanti navode da su iskazi oštećenih imali odlučujući značaj za utvrđenje njihove krivice, a da su svi ostali dokazi posrednog karaktera. Također je navedeno da je grafološkim vještačenjem utvrđeno da drugoapelant nije potpisao potvrdu izvedenu kao dokaz, ali da vještak nije mogao sa sigurnošću potvrditi da li ju je potpisao prvoapelant. Konačno, apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na suđenje u razumnom roku.b)Odgovori na apelaciju
12. Kantonalni sud je naveo da nisu povrijeđena prava apelanata, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Općinski sud je istakao da su u obrazloženju osporene prvostepene presude navedeni svi razlozi i odlučne činjenice na kojima je taj sud zasnovao navedenu odluku.
14. Tužilaštvo je navelo da apelanti ponavljaju prigovore koji su izneseni pred redovnim sudovima i detaljno razmotreni, te ukazuje da osporene odluke nisu donesene na proizvoljan način. Predložilo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
15. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 14. st. (1) i (2)
Pravo na suđenje bez odgađanja (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana potvrđivanja optužnice. (2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku. Član 288. stav (2)
Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla, psihički oboljela, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je značajno otežan iz važnih uzroka ili ako bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnoj raspravi. VI.Dopustivost i meritum
16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Pri tome ukazuju da im je prekršeno i pravo na suđenje u razumnom roku.
A.Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
19. Član 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: (1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom [...]. (3) 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: (d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;a)U odnosu na osporene presude
20. Apelanti tvrde da je njihova krivica zasnovana na iskazima oštećenih iz istrage, a koje nisu imali mogućnost unakrsno ispitati na glavnom pretresu. Zbog propusta javnih vlasti u vezi s iskazima oštećenih, apelanti smatraju da se radi o nezakonitim dokazima i da se na njima nije mogla zasnovati osuđujuća presuda. U odnosu na te navode Ustavni sud ukazuje na relevantne opšte principe uspostavljene u praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetima Al Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda VV od 15. decembra 2011. godine, predstavke br. 26766/05 i 22228/06, tač. 119-147.) i Schatschaschwili protiv Njemačke (presuda VV od 15. decembra 2015. godine, predstavka broj 9154/10, tač. 100-131.). Navedeni opšti principi su također sumirani i u predmetu Dodoja protiv Hrvatske (presuda od 24. juna 2021. godine, predstavke br. 53587/17, tač. 31 i 32 s daljnjim referencama ), te podrazumijevaju provođenje trodijelnog testa u kojem se ispituje: (I) da li je postojao valjan razlog za odsutnost svjedoka i, posljedično, prihvatanje njegovog iskaza kao dokaza, (II) da li je iskaz odsutnog svjedoka predstavljao jedini ili odlučujući osnov za optuženikovu osudu i (III) da li je bilo dovoljno uravnotežujućih faktora koji bi nadoknadili teškoće koje odbrana trpi kao posljedicu prihvatanja takvog iskaza i koji bi obezbijedili pravičnost suđenja u cjelini. Valjanost razloga za prihvatanje iskaza iz istrage koji je dao nedostupni svjedok cijene se u svakom zasebnom slučaju i na osnovu konkretnih činjenica o kojima je riječ (vidi Evropski sud, Al Alo protiv Slovačke, presuda od 10. februara 2022. godine, broj predstavke 32084/19, tačka 47).
21. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su oštećeni nesporno napustili Bosnu i Hercegovinu dan nakon davanja iskaza u istrazi. S obzirom na to da se radilo o državljanima Brazila, Ustavni sud smatra da je njihovo napuštanje Bosne i Hercegovine predstavljalo objektivnu okolnost koja, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, predstavlja valjan razlog odsutnosti oštećenih u narednim fazama krivičnog postupka. Ona je ujedno rezultirala i primjenom procesnog pravila izuzetka od neposrednog izvođenja dokaza. Zbog toga Ustavni sud smatra da je u slučaju apelanata zadovoljen prvi uslov navedenog testa. Dalje, Ustavni sud zapaža da su iskazi oštećenih dati u skladu s procesnim normama kojima su propisani način i tok njihovog saslušanja. U vezi s tim, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zaključak redovnih sudova da prilikom davanja iskaza oštećenih nije bilo nikakvih prepreka u razumijevanju jezika na kojem su iskazi dati u svjetlu relevantnih okolnosti u vezi s krivičnim djelom koje je apelantima stavljeno na teret. Osim toga, iskazi oštećenih u istrazi su dati dobrovoljno, pa se ne može zaključiti da se radi o dokazima pribavljenim kršenjem ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
22. Za potrebe drugog uslova testa Ustavni sud - slijedeći praksu Evropskog suda - prvenstveno podsjeća da iako član 6. Evropske konvencije jamči pravo na pravično suđenje, on ne propisuje nikakva pravila o dopuštenosti dokaza ili načinu na koji se dokazi trebaju ocjenjivati, što su prvenstveno pitanja koja uređuju nacionalno pravo i redovni/domaći sudovi. U načelu, pitanja poput težine koju redovni/domaći sudovi pridaju određenim dokazima ili nalazima ili procjenama koje su im podnesene na razmatranje nisu na Evropskom sudu, odnosno Ustavnom sudu da preispituje. Pravna ili činjenična pogreška redovnog/domaćeg suda koja je toliko očita da se može okarakterizirati kao „manifest error“ – tj., pogreška koju nijedan razuman sud nikada ne bi mogao napraviti – može biti takva da poremeti pravičnost. Posebice, nije na Ustavnom sudu da odlučuje o apelantovoj krivnji ili nevinosti podnositelja zahtjeva. To je u nadležnosti redovnih/domaćih sudova. Uloga Evropskog suda, kao i Ustavnog suda, je samo nadzorna, odnosno da procijeni jesu li poštovana proceduralna prava odbrane i u tom smislu da preispita je li postupak u cjelini bio pravičan. Prilikom utvrđivanja težine dokaza koje je dao odsutni svjedok, a posebno jesu li dokazi koje je on ili ona dao bili jedina ili odlučujuća osnova za apelantovu osudu, prije svega se uzima u obzir ocjena redovnog/domaćeg suda. U svjetlu prakse Evropskog suda, Ustavni sud mora samostalno procijeniti težinu dokaza koje je dao odsutni svjedok samo u situaciji ukoliko redovni/domaći sudovi nisu zauzeli svoj stav o tom pitanju ili ako njihov stav nije jasan (mutatis mutandis, Jaupi protiv Albanije, presuda od 29. aprila 2025. godine, predstavka broj 23369/16, tač. 119-121. s daljnjim referencama). Primjenjujući navedene standarde na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da krivica apelanata nije isključivo i jedino zasnovana samo na iskazima oštećenih, već je na okolnost izvršenja krivičnog djela izvedeno više dokaza, koji su se odnosili na utvrđenje prisustva apelanata na kritičnom mjestu u kritično vrijeme, a potom i na okolnosti u vezi s izdavanjem lažne potvrde o plaćanju i uzimanju novca od oštećenog A. J. Iako se iz snimaka nadzornih kamera u kritično vrijeme nije moglo identifikovati policijsko vozilo koje se nalazilo na preciziranoj lokaciji, prisustvo apelanata je utvrđeno na osnovu iskaza policijskog službenika Mu. B. koji je lično poznavao apelante i koji je u mjerodavno vrijeme obavljao druge policijske aktivnosti. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je nesporno da je odbrana apelanata imala mogućnost da na glavnom pretresu unakrsno ispita tog svjedoka i pobija njegov iskaz. S druge strane, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je jedino oštećeni A. J. svjedočio i potvrdio da su mu apelanti izdali lažnu potvrdu o plaćanju i tražili i uzeli novac. Na te okolnosti oštećena M. H. nije imala direktna saznanja, već je samo prenijela informacije koje je dobila od svog supruga A. J. da bi se utvrdila vjerodostojnost iskaza oštećenog A. J., od njega je oduzeta potvrda o plaćanju za potrebe vještačenja, a potom je obavljeno i prepoznavanje apelanata. S obzirom na obrazloženja koja su dali redovni sudovi u vezi s ocjenom vještačenja grafologa (vidi tač. 8. i 10. ove odluke), Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zaključak sudova o tome da je oštećeni A. J. potpisao i predao novac apelantima, kao ni zaključak da je prvoapelant popunio spornu potvrdu. Zbog toga Ustavni sud smatra da utvrđenje krivice apelanata predstavlja rezultat cjelokupno provedenog dokaznog postupka.
23. Konačno, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja zadovoljen i treći uslov testa. Naime, apelantima je tokom krivičnog postupka bilo obezbijeđeno dovoljno proceduralnih garancija da se ostvari protuteža zbog poteškoća prouzrokovanih odbrani odsustvom svjedoka – oštećenih. Odbrana apelanata je na glavnom pretresu imala efektivnu mogućnost da osporava autentičnost iskaza oštećenih iz istrage, te da prezentuje svoju verziju događaja u kontekstu inkriminisanih radnji. Stoga Ustavni sud smatra da je odbrana apelanata imala mogućnost da pobija kako iskaze oštećenih, bez obzira na to što oni nisu iskaze dali na glavnom pretresu, tako i sadržaj svih izvedenih dokaza koji su dovedeni u vezu s iskazima oštećenih. To se prvenstveno odnosi na mogućnost unakrsnog ispitivanja na glavnom pretresu vještaka grafologa, ali i vještaka koji je bio prisutan i prevodio prilikom davanja iskaza oštećenih u policijskoj stanici. Prema tome, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili odredbu člana 288. stav (2) ZKPFBiH.
24. S obzirom na to da su postojali opravdani razlozi za nedolazak oštećenih na suđenje apelantima, a posebno da izjave oštećenih iz istrage nisu bile ni jedini niti odlučujući dokaz u proglašenju apelanata krivima za krivično djelo, Ustavni sud utvrđuje da pravo apelanata na odbranu nije bilo ograničeno u mjeri koje je nespojivo s jamstvima iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, op.cit., Jaupi protiv Albanije, tačka 129. s daljnjim referencama). Ovakav zaključak Ustavnog suda proizlazi shodno relevantnim standardima koje je Ustavni sud primijenio u svjetlu trodijelnog testa iz tačke 20. ove odluke.
25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene uz poštovanje standarda iz člana 6. stav 1. i stav 3.d) Evropske konvencije, te da su stoga navodi apelanata u tom dijelu neosnovani.b)U odnosu na donošenje sudske odluke u razumnom roku
26. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterijume: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, predstavka broj 53176/99, tačka 38, i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18). Iz stanja u spisu predmeta proizlazi da su apelanti 6. februara 2013. godine prvi put obaviješteni o „optužbi“ u konvencijskom smislu, dakle istog dana kada se desio krivični događaj. S druge strane, krivični postupak je okončan donošenjem osporene drugostepene presude od 24. decembra 2020. godine. Dakle, relevantan period koji će Ustavni sud ispitati je oko sedam godina i 10 mjeseci.
27. Ustavni sud zaključuje da se nije radilo o naročito složenom postupku, da je postupak od većeg značaja za apelante i da oni svojim postupcima nisu uticali na njegovu dužinu. Ocjenjujući ponašanje Tužilaštva, te Općinskog suda i Kantonalnog suda, Ustavni sud ukazuje da se oni nisu u svojim odgovorima osvrnuli na navode apelanata u ovom dijelu. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da je optužnica protiv apelanata podignuta nakon jedne godine i sedam mjeseci od dana kada su apelanti obaviješteni o „optužbi“. Nakon potvrđivanja optužnice, postupak pred redovnim sudovima na dvije instance trajao je više od šest godina. U tom periodu su donesene četiri sudske odluke, pri čemu je Općinskom sudu bilo potrebno oko tri godine i osam mjeseci da donese prvostepenu presudu (vidi tačku 5 ove odluke), koja je po žalbi ukinuta, pa je predmet vraćen na ponovno suđenje. Nakon toga je suđenje relativno brzo završeno na dvije instance (oko dvije godine). S obzirom na to da se nije radilo o naročito složenom predmetu te da se ne može utvrditi bilo kakav doprinos apelanata dužini postupka, Ustavni sud u svjetlu cjelokupnog ponašanja javnih vlasti smatra da ukupno trajanje postupka u periodu od oko sedam godina i 10 mjeseci ne zadovoljava zahtjeve suđenja u razumnom roku, naročito imajući u vidu da sudovi nisu dali bilo kakvo obrazloženje za takvo prolongiranje donošenja odluke. Stoga Ustavni sud smatra da dužina krivičnog postupka nije zadovoljila zahtjev „razumnog roka“, kao i da je ona u odlučujućem dijelu posljedica neadekvatnog postupanja Tužilaštva i Općinskog suda.
28. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava apelanata na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
29. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1307/21 od 13. jula 2023. godine, tač. 34−35 s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da apelantima, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od po 500,00 KM.
30. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
B. Pravo na djelotvoran pravni lijek
31. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da oni ove navode dovode u kontekst garancija obuhvaćenih pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost i da su koristili pravne lijekove propisane zakonom. To se posebno odnosi na žalbu izjavljenu protiv osporene prvostepene presude. Činjenica da navedeni korišćeni pravni lijek nije rezultirao uspjehom apelanata, odnosno da je njihova žalba odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
VII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je krivični postupak protiv apelanata u relevantnom periodu trajao oko sedam godina i 10 mjeseci, za šta nadležni organi nisu dali razumno i logično objašnjenje.
33. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u krivičnom postupku protiv apelanata, sagledanom u cjelini. Nemogućnost apelanata da unakrsno ispitaju svjedoke – oštećene na glavnom pretresu nije uticala na pravičnost postupka u cjelini. Osim toga, redovni sudovi su i o svim drugim pitanjima problematizovanim apelacijom dali dovoljna i relevantna obrazloženja u osporenim odlukama, tako da se osporene odluke redovnih sudova o tim pitanjima ne mogu ocijeniti proizvoljnim.
34. Ustavni sud također zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer su apelanti imali mogućnost da protiv osporene prvostepene presude izjave žalbu, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
35. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.