Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3587/21 (A.R.)
Odluka donesena 28. 04. 2025.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Povrat stana
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3587/21
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 04. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3587/21, rješavajući apelaciju A. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija A. R..
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 375533 21 Rev od 3. juna 2021. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu A. R. u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacija A. R. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 375533 21 Rev od 3. juna 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Sabina Kadrić i Irma Muhović iz Sarajeva, podnio je 22. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 375533 21 Rev od 3. juna 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Osnovnog suda u Sokocu, Odjeljenje u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) te advokata Siniše Derganca i Midhata Koče, koji su u postupku zastupali S. V. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 30. augusta 2022. godine i 2. augusta 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužiočevi advokati u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i Osnovni sud su u periodu od 30. augusta 2022. do 18. augusta 2023. godine dostavili odgovore na apelaciju, te su navedeni odgovori 15. decembra 2022. i 21. augusta 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Apelantov punomoćnik je 22. decembra 2022. i 28. augusta 2023. godine dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Tužilac kao prodavac, kojeg je zastupao apelant kao punomoćnik, i E. I. kao kupac (u daljnjem tekstu: kupac) zaključili su 4. februara 2003. godine ugovor o kupoprodaji trosobnog stana u Sarajevu (u daljnjem tekstu: sporni stan) za kupoprodajnu cijenu od 56.000,00 KM (u daljnjem tekstu: sporni ugovor).
7. Pravomoćnom presudom Osnovnog suda od 26. marta 2012. godine apelant je proglašen krivim da je zastupajući imovinske interese tužioca u vezi s povratom spornog stana falsificirao tužiočevu punomoć ovjerenu kod Osnovnog suda. Apelant je na punomoći dopisao da tužilac ovlašćuje apelanta da može ući u posjed spornog stana i za njegov račun potpisati kupoprodajni ugovor nakon otkupa. Na osnovu sporne punomoći apelant je zaključio sporni ugovor, te se kupac na osnovu spornog ugovora uknjižio kao vlasnik spornog stana. Apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, dok je s imovinskopravnim zahtjevom tužilac upućen na parnicu.
Osporeni postupak
8. Tužilac je 16. aprila 2013. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv apelanta radi naknade štete. Rješenjem Osnovnog suda od 10. jula 2013. godine taj sud se oglasio mjesno nenadležnim, te je određeno da će se nakon pravomoćnosti rješenja predmet ustupiti Općinskom sudu kao mjesno nadležnom. Općinski sud je 9. oktobra 2014. godine primio tužbu na postupanje.
9. Rešenjem Općinskog suda od 13. februara 2014. godine određeno je da se tužba smatra povučenom budući da tužilac, koji je bio uredno obaviješten, nije pristupio na pripremno ročište. Protiv navedenog rješenja tužilac je podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje, koji je usvojen rješenjem od 7. oktobra 2014. godine, te je rješenje od 13. februara 2014. godine ukinuto.
10. U periodu od 15. septembra 2015. godine do 14. juna 2017. godine Općinski sud je održao ukupno sedam ročišta.
11. Presudom Općinskog suda od 18. augusta 2017. godine apelant je obavezan da tužiocu na ime naknade štete isplati iznos od 56.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je iznad dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev odbijen.
12. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužioca koji je istakao apelant. Ukazao je da je u odnosu na navedeni prigovor apelant isticao da je tužilac sa svojom suprugom već otkupio stan u Republici Srbiji te da mu, prema „Zakonu o otkupu vojnih stanova na kojima postoji stanarsko pravo u FBiH“, kao bivšem aktivnom vojnom licu ne pripada pravo na otkup spornog stana. U vezi s tim, sud je naveo da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena radi naknade štete nastale apelantovom štetnom radnjom (falsificiranjem punomoći), odnosno počinjenjem krivičnog djela za koje je apelant pravomoćnom presudom i osuđen. Sud je dalje ukazao na odredbe člana 154. stav 1, člana 158. i člana 185. st. 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i na odredbu člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Sud je, imajući u vidu navedene odredbe, kao i činjenice utvrđene na osnovu pravomoćne presude Osnovnog suda donesene u krivičnom postupku, ocijenio da je apelant tužiocu načinio štetu u vrijednosti od 56.000,00 KM, s obzirom na to da je sporni stan bez ovlaštenja otkupio i prodao kupcu za navedeni iznos.
13. Presudom Kantonalnog suda od 12. novembra 2020. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana, a tužiočeva žalba je usvojena i prvostepena presuda preinačena tako da je apelant obavezan da tužiocu na ime naknade štete isplati iznos od 117.450,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
14. Kantonalni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da apelantovi žalbeni navodi da tužilac nema pravo na sporni stan nemaju utjecaja na odlučivanje budući da je tužilac ostvario pravo na povrat spornog stana i otkupio ga. Dalje je naveo da tužilac osnovano osporava prvostepenu presudu u dijelu dosuđene visine naknade štete. U vezi s tim, naveo je da nije moguća uspostava stanja koje je bilo prije nego što je šteta nastala, zbog činjenice da je apelant štetnim radnjama prodao sporni stan trećem licu. Dalje je naveo da tužiocu u smislu člana 185. stav 3. u vezi sa članom 189. stav 2. ZOO-a pripada pravo na naknadu štete u visini vrijednosti cijene odgovarajućeg stana kako bi tužilac osigurao stambenu i materijalnu situaciju kakvu je imao prije štetnog događaja. Sud je ukazao da iz nalaza vještaka građevinske struke proizlazi da prosječna tržišna vrijednost spornog stana iznosi 117.450,00 KM, te da navedeni novčani iznos pripada tužiocu da bi se uspostavilo stanje kakvo je bilo prije nastanka štete, a nikako u visini kupoprodajne cijene za koju je apelant prodao sporni stan.
15. Presudom Vrhovnog suda od 3. juna 2021. godine odbijena je apelantova revizija.
16. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da apelant neosnovano tvrdi da nije dokazana visina tužbenog zahtjeva, te da je u svrhu dokazivanja visine štete koju tužilac trpi provedeno vještačenje po vještaku građevinske struke i utvrđena prosječna tržišna vrijednost stana na lokalitetu na kojem se nalazi sporni stan. Sud je dalje naveo da je pravilno dosuđena naknada štete, a u skladu s načelom „potpune naknade“ iz člana 190. ZOO-a. Osim toga, sud je naveo da kod utvrđene činjenice da je tužilac ostvario pravo na povrat i otkup stana revizioni navodi kojima se to pravo dovodi u pitanje nisu od utjecaja.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
17. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise. Naročito ukazuje da su tužilac i njegova supruga u vrijeme podnošenja zahtjeva za povrat stana bili u vojsci Jugoslavije. U vezi s tim ističe da je nesporno da tužilac nije imao pravo na povrat i otkup spornog stana, a imajući u vidu navedenu činjenicu te odredbe „Zakona o vojnim stanovima“. Dalje ukazuje da se na osnovu nalaza vještaka građevinske struke nije mogla precizno odrediti vrijednost spornog stana, odnosno da su redovni sudovi svoju odluku zasnovali na nepotpunom nalazu vještaka. U vezi s tim ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku. Apelant ističe da je dužina trajanja postupka dovela do povrede prava na suđenje u razumnom roku. b)Odgovori na apelaciju
18. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud naveli su da odlukama tih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, dok je Osnovni sud naveo da je donio isključivo procesno rješenje i spis dostavio Općinskom sudu na daljnji postupak. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka Kantonalni sud je naveo da nije mogao utjecati na vrijeme „za koje se predmetni spis nalazi po žalbi kod ovog suda“, s obzirom na to da se predmeti rješavaju prema starosti inicijalnog akta, dok je Općinski sud ukazao isključivo na hronologiju postupka.c)Izjašnjenje na odgovor
19. Apelant je istakao da Općinski sud nije dao logično i razumno obrazloženje u vezi s navodima o dužini trajanja postupka, dok je obrazloženje Kantonalnog suda neosnovano. Dalje je naveo da je Osnovni sud rješenje kojim se oglašava mjesno nenadležnim donio relativno brzo. Osim toga, apelant je istakao da redovni sudovi nisu odgovorili na navode o postojanju proizvoljnosti i povredi prava na obrazloženu odluku. V.Relevantni propisi
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenom glasilu na srpskom jeziku, ali lektoriran na službene jezike u Bosni i Hercegovini, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu
Član 185. stav (1) i (3) (1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala. (3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete. Obična šteta i izmakla korist
Član 189. stav (2) (2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
Potpuna naknada
Član 190.
Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI.Dopustivost i meritum
22. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
23. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]
U odnosu na osporenu odluku
26. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao i u redovnom postupku, te da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, detaljno i jasno obrazložili kako je tužiocu šteta nastala apelantovom štetnom radnjom, odnosno počinjenjem krivičnog djela za koje je pravomoćnom presudom i osuđen, te je osnovan tužiočev tužbeni zahtjev za naknadu štete. Ustavni sud takva utvrđenja ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Ustavni sud naročito zapaža da su redovni sudovi obrazložili zašto apelantovi prigovori kojima se dovodi u pitanje pravo na povrat i otkup spornog stana nisu osnovani, te da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a, obrazložili na kojim dokazima su zasnovali svoju odluku o visini naknade štete (vidi činjenični dio ove odluke). Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je u odnosu na osporenu odluku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
28. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na suđenje u razumnom roku
29. Ustavni sud podsjeća da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidim Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).
30. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja postupka razmatrati period od podnošenja tužbe, odnosno od 16. aprila 2013. godine, do donošenja presude Vrhovnog suda 3. juna 2021. godine, što ukupno iznosi osam godina i dva mjeseca. Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu, kao i da se ne može zaključiti da je apelant svojim postupcima doprinio dužini trajanja postupka.
31. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da se predmet godinu i šest mjeseci nalazio pred Osnovnim sudom (prije ustupanja Općinskom sudu), da je pred Općinskim sudom postupak trajao dvije godine i oko 10 mjeseci, dok je Kantonalnom sudu trebalo tri godine i tri mjeseca da odluči o žalbi. U odnosu na odgovor Kantonalnog suda Ustavni sud smatra da se ponuđeni razlozi ne mogu prihvatiti kao objektivno opravdanje. Ustavni sud zapaža da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao nešto manje od sedam mjeseci. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u toj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53−66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naknada nematerijalne štete
33. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32−34), Ustavni sud smatra da, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 600,00 KM. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je postupak trajao osam godina i dva mjeseca, od čega pred Kantonalnim sudom tri godine i tri mjeseca, a taj sud nije ponudio objektivne i prihvatljive razloge za ovakvo prolongiranje donošenja odluke.
35. Ustavni sud dalje zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da su redovni sudovi odluke donijeli proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.
36. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić