Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2754/21 (TC "Balkana" a.d. Mrkonjić Grad)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Privatizacija
- Nekretnina
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2754/21
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2754/21, rješavajući apelaciju TC „Balkana“ a.d. Mrkonjić Grad, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija TC „Balkana“ a.d. Mrkonjić Grad.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 022052 18 Uvp od 27. maja 2021. godine.
Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu TC „Balkana“ a.d. Mrkonjić Grad u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 700,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija TC „Balkana“ a.d. Mrkonjić Grad podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 022052 18 Uvp od 27. maja 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. TC „Balkana“ a.d. Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branislav Rakić, advokat iz Banje Luke, podnio je 29. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 022052 18 Uvp od 27. maja 2021. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 022052 18 U od 22. oktobra 2018. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 21.05/475-112/17 od 15. januara 2018. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove – Područna jedinica Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 21.31/475-1/12 od 12. juna 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, drugostepenog organa, prvostepenog organa i Pravobranilaštva RS zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, drugostepeni organ i Pravobranilaštvo RS su dostavili odgovore na apelaciju, dok prvostepeni organ nije dostavio svoj odgovor u ostavljenom roku. Navedeni odgovori su dostavljeni apelantu na eventualno izjašnjenje, ali se apelant na njih nije izjasnio u ostavljenom roku.
4. Takođe, M. B. je po punomoćniku Goranu Mariću, advokatu iz Banje Luke, dostavila dopis Ustavnom sudu u kojem je navela da je u konkretnom predmetu prvostepenom organu podnijela zahtjev za učešće o kojem nije odlučeno. Takođe, u tom dopisu je navedeno da je zahtjev za učešće podnesen jer je M. B. u vezi s nepokretnostima koje su bile predmet konkretnog postupka pokrenula poseban postupak deeksproprijacije. M. B. je istakla i da ne traži da joj se utvrdi povreda nekog prava, već da „samo daje na uvid određene činjenice kako bi Ustavnom sudu bila jasnija situacija“, te da se odbije apelantova apelacija. Međutim, Ustavni sud nije mogao uzeti u obzir navedeni dopis jer M. B. nije bila stranka u postupku koji je predmet konkretne apelacije, pa samim tim nije ni učesnik u postupku pred Ustavnim sudom iz člana 16 Pravila Ustavnog suda.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Na spornim nepokretnostima, bliže opisanim u izreci osporenog rješenja prvostepenog organa, nalaze se veliko i malo jezero, koja su nastala 1970. potapanjem poljoprivrednog i šumskog zemljišta. Sporne nepokretnosti su, na osnovu rješenja od 23. oktobra 1979. godine i ugovora o prenosu prava raspolaganja na poljoprivrednom i ostalom zemljištu bez naknade, upisane kao društvena svojina, s pravom raspolaganja u korist ugostiteljskog preduzeća „Krajina“ iz Mrkonjić Grada (u daljnjem tekstu: preduzeće „Krajina“). Sporne nepokretnosti su prilikom privatizacije državnog kapitala u preduzećima ušle u program privatizacije preduzeća „Krajina“. Odlukom o podjeli društva od 10. marta 2004. godine preduzeće „Krajina“ je podijeljeno na Hotel „Krajina“ a.d. Mrkonjić Grad, „Ugostiteljstvo“ a.d. Mrkonjić Grad i apelanta. Na osnovu ugovora o diobi koji su zaključila navedena pravna lica, sporne nepokretnosti su pripale apelantu i apelant je upisan kao njihov posjednik.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
7. Apelant je 3. februara 2012. godine podnio zahtjev prvostepenom organu da se utvrdi pravo svojine na spornim nepokretnostima u smislu člana 8a) Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji). Prvostepeni organ je rješenjem od 17. decembra 2012. godine odbio apelantov zahtjev. To rješenje je poništeno rješenjem drugostepenog organa od 8. aprila 2013. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak. Nakon toga, prvostepeni organ je zaključkom od 10. oktobra 2013. godine spojio apelantov zahtjev i zahtjev Opštine Mrkonjić Grad za uknjižbu prava raspolaganja na spornim nepokretnostima, ali je taj zaključak poništen rješenjem drugostepenog organa od 23. decembra 2013. godine. U ponovnom postupku prvostepeni organ je rješenjem od 14. aprila 2015. godine odbio apelantov zahtjev. To rješenje je poništeno rješenjem drugostepenog organa od 30. oktobra 2015. godine te je predmet vraćen na ponovni postupak.
8. U ponovnom postupku prvostepeni organ je donio Rješenje broj 21.31/4751-12 od 12. juna 2017. godine kojim je odbio apelantov zahtjev.
9. Rješenjem drugostepenog organa broj 21.05/475-112/17 od 15. januara 2018. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. Drugostepeni organ je u obrazloženju istakao da je prvostepeni organ, nakon sprovedenog postupka i utvrđenja da su sporne nepokretnosti u naravi jezera, odbio zahtjev jer javno dobro nije moglo biti predmet privatizacije. Drugostepeni organ je ukazao da je u obrazloženju rješenja prvostepeni organ naveo da sporne nepokretnosti pripadaju području na kojem je na snazi popisni katastar iz 1953. godine, te da na terenu postoje jezera, ali da nisu upisana u katastarski operat, tj. nije izvršena promjena kulture. Takođe je obrazloženo da je prvostepeni organ naveo da je Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede – Agencija za vode oblasnog riječnog sliva Save u dopisu od 28. marta 2012. godine predložilo da se apelantov zahtjev odbije kao nedopušten jer se radi o javnom dobru. Pored toga, obrazloženo je da je prvostepeni organ ukazao da se vještak građevinsko-arhitektonske struke (oblast hidrotehnika) u odgovoru na apelantovo pitanje izjasnio ,,da lokalitet predmetnih jezera čini vodno dobro koje se sastoji od vodnih površina i vodnih objekata, a da je nadležno ministarstvo ovlašteno da reguliše pitanje upravljanja vodnim objektima, a takođe je nadležno da donese konačno rješenje o vlasništvu nad vodnim dobrom, uvažavajući činjenicu da je voda opšte dobro i u vlasništvu RS kao sastavnog dijela BiH“.
10. Drugostepeni organ je istakao da se, u smislu člana 8a Zakona o privatizaciji, u konkretnom postupku utvrđuje pravo svojine na nepokretnostima koje su bile predmet privatizacije na osnovu činjenica i dokaza izvedenih u tom postupku. Međutim, kako je obrazloženo, iako su sporne nepokretnosti iskazane u programu privatizacije, te nepokretnosti predstavljaju u naravi jezera, koja su po prirodi stvari javno dobro i kao takva nisu mogla biti predmet privatizacije. Drugostepeni organ je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je kupovinom državnog kapitala stekao i pravo na svu imovinu koja je iskazana u programu privatizacije. Naime, kako je obrazloženo, da je to tako tada bi sama „kupovina državnog kapitala“ predstavljala osnov za upis prava svojine, pa ne bi bilo potrebe za normiranjem tog pitanja donošenjem odredbe člana 8a Zakona o privatizaciji. Drugostepeni organ je istakao da su se prilikom kupovine državnog kapitala u preduzećima u program privatizacije unosile nepokretnosti na kojima po prirodi stvari preduzeća ne mogu biti nosioci prava svojine, kao i nepokretnosti na kojima preduzeća koja su bila predmet privatizacije nisu bila upisana kao nosilac prava u javnim evidencijama. Zbog toga je, kako je obrazloženo, i donesena norma kojom je regulisano da će se u konkretnim slučajevima pitanje svojine na nepokretnostima raspraviti pred organom nadležnim za imovinskopravne poslove u smislu utvrđivanja zemljišta za redovnu upotrebu objekata koji su mogli biti predmet privatizacije.
11. Drugostepeni organ je naglasio da je odredbom člana 8 Zakona o privatizaciji, kako važećeg tako i ranijeg, propisano da predmet privatizacije ne mogu biti prirodna bogatstva, dobra u opštoj upotrebi, objekti od opšteg kulturnog i istorijskog značaja koja su preduzeću data na korištenje. Drugostepeni organ je takođe istakao da iz nalaza vještaka građevinsko-arhitektonske struke, koji apelant u žalbi nije osporavao, jasno proizlazi šta spada u vodne objekte kada su u pitanju sporna jezera, pa se u smislu odredbe člana 8a Zakona o privatizaciji i ne može raspraviti konkretni imovinskopravni odnos u apelantovu korist.
12. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 022052 18 U od 22. oktobra 2018. godine odbijena je apelantova tužba. Okružni sud je u obrazloženju ukazao šta je propisano odredbama člana 8 Zakona o privatizaciji, čl. 8, 9 i 10 Zakona o vodama, kao i članom 7 stav 1 Zakona o stvarnim pravima. Pored toga, Okružni sud je podsjetio da je u vrijeme privatizacije državnog kapitala u preduzeću „,Krajina“ na snazi bio raniji Zakon o vodama, koji je u članu 3 stav 1 propisivao da vode kao dobro od opšteg interesa ne mogu biti ni u čijem vlasništvu. Naime, kako je obrazloženo, vode u jezerima su opšta dobra, pa kao takva uživaju posebnu zaštitu i koriste se pod uslovima i na način propisan Zakonom o vodama. Okružni sud je istakao da je tačno da je apelant sporne nepokretnosti stekao na osnovu ugovora o diobi nepokretnosti, slijedom čega se upisao kao posjednik. Međutim, kako je obrazloženo, imajući u vidu da sporne nepokretnosti nisu mogle biti predmet privatizacije, samim tim ugovor o diobi nepokretnosti ne predstavlja pravno valjan osnov za upis prava svojine na spornim nepokretnostima.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 1 0 U 022052 18 Uvp od 27. maja 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. Vrhovni sud je u obrazloženju istakao da prihvata kao pravilne zaključke iz pobijane presude. Pored toga, Vrhovni sud je naglasio da sporne nepokretnosti predstavljaju opšta dobra u smislu člana 7 Zakona o stvarnim pravima i da ne mogu biti predmet svojine fizičkih i pravnih lica. Stoga je, kako je obrazloženo, neosnovan apelantov prigovor da sporna jezera nisu stekla status javnog vodnog dobra, tj. da Ministarstvo nije rješenjem utvrdilo pripadnost navedenih jezera vodnom dobru u smislu odredbe člana 9 stav 3 Zakona o vodama, bez obzira na to što se radi o vještačkim a ne prirodnim jezerima.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je proizvoljan, pogrešan i nezakonit stav da vještačka jezera predstavljaju opšta dobra, pa da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje te da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. Apelant je napomenuo da sporna jezera nisu stekla status javnog dobra, tj. nije upisano u javnu evidenciju kako to propisuje Zakon o vodama. Imajući u vidu član 7 Zakona o stvarnim pravima, apelant smatra da se jasno može zaključiti da voda koja se nalazi u vještački stvorenom jezeru (objektu) po svojim osobinama može biti u vlasti pravnog lica. Apelant je istakao da je nesporno da je vlasnik spornih nepokretnosti, a što proizlazi iz činjenice da je imao pravni osnov u vidu kupovine spornih nepokretnosti kroz proces privatizacije, ali i ugovora o diobi nepokretnosti, kao i da je nepokretnosti stekao na zakonski propisan način, odnosno upisom u posjedovne listove, jer za konkretnu katastarsku opštinu zemljišna knjiga nikada nije uspostavljena. Apelant je ukazao da je članom 9 stav 3 Zakona o vodama propisano da pripadnost vodnom dobru utvrđuje ministarstvo rješenjem, a što u konkretnom slučaju nije učinilo. Stoga, apelant smatra da prvostepeni organ nije imao pravni osnov da odbije apelantov zahtjev za upis prava svojine obrazlažući da sporne nepokretnosti predstavljaju vodno dobro. Apelant je istakao da je nesporno da je državni organ prodao sporne nepokretnosti, a da navedenu kupovinu, njenu zakonitost i postupak privatizacije niko nije osporio, pa da su u tom pogledu ispunjeni i uslovi propisani odredbama člana 8a Zakona o privatizaciji. Apelant je naglasio da je rješenje organa uprave, kojim se utvrđuje pravo svojine na privatizovanim nepokretnostima, deklarativne prirode, tj. da organ uprave „samo treba da donese odluku kojom će potvrditi šta i u kojem obimu je tačno RS prodala“. Apelant je istakao da takvo stanovište potvrđuje Ustavni sud RS svojim odlukama br. U- 27/14 od 24. februara 2016. i U-75/14 od 27. aprila 2016. godine. Apelant je istakao i da je te stavove prihvatio i Vrhovni sud u više presuda. Apelant je istakao i da su se organi uprave neosnovano i mimo svoje zakonom propisane nadležnosti stavili u ulogu organa koji sporne nepokretnosti „proglašavaju“ javnim dobrom. Apelant je takođe istakao da je na konkretnu situaciju pogrešno primijenjena odredba člana 8 Zakona o privatizaciji jer vještačka jezera nisu prirodna bogatstva niti dobra u opštoj upotrebi. Apelant je istakao da je, s obzirom na to da su osporene odluke donesene arbitrarno i proizvoljno, došlo i do nezakonitog miješanja u apelantovu imovinu, tj. na način koji je suprotan pozitivnim zakonskim propisima.
15. Apelant je predložio i da mu Ustavni sud zbog dužine trajanja postupka dosudi iznos od 1.000,00 KM.
b) Odgovori na apelaciju
16. Vrhovni sud i Okružni sud su istakli da ostaju pri razlozima navedenim u svojim odlukama.
17. Drugostepeni organ i Pravobranilaštvo su istakli da je apelacija neosnovana te da su osporene odluke donesene u skladu s relevantnim zakonskim propisima.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 51/06, 1/07, 53/07, 41/08, 58/09, 79/11 i 28/13) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 51/06, 1/07, 53/07, 41/08, 58/09 i 79/11) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 8. (1) Predmet privatizacije na osnovu ovog zakona ne mogu biti prirodna bogatstva, dobra u opštoj upotrebi, objekti od opšteg kulturnog i istorijskog značaja, koja su preduzeću data na korišćenje. (2) Status građevinskog i poljoprivrednog zemljišta utvrđuje se posebnim zakonima.
Član 8a. (1) Na osnovu evidencije o izvršenoj privatizaciji državnog kapitala u preduzećima po odredbama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (‘Službeni glasnik Republike Srpske’, br. 24/98, 62/02, 38/03 i 109/05) i odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini (‘Službeni glasnik Bosne i Hercegovine’, broj 14/98), Investiciono-razvojna banka Republike Srpske a. d. Banja Luka, po zahtjevu preduzeća, izdaje uvjerenje u kojem se označavaju nepokretnosti, onako kako su u početnom bilansu stanja (program privatizacije) označene i iskazane u imovini preduzeća koje je bilo predmet izvršene privatizacije. (2) Na osnovu uvjerenja iz stava 1. ovog člana, zemljišno-knjižne, katastarske dokumentacije i izvoda iz sudskog registra o osnivanju preduzeća, a po zahtjevu preduzeća, Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove provodi postupak i, nakon izvršenog uviđaja i izjašnjenja od strane lica geodetske struke u pogledu identifikovanja zemljišta ispod objekta i zemljišta neophodnog za redovnu upotrebu objekta, a po potrebi i izjašnjenja vještaka druge struke, donosi rješenje kojim se odlučuje o pravu svojine podnosioca zahtjeva na objektu koji je bio predmet privatizacije i na zemljištu neophodnom za redovnu upotrebu tog objekta. (3) Stranke u ovom postupku su preduzeće iz stava 1. ovog člana i Pravobranilaštvo Republike Srpske. (4) Pravosnažno rješenje iz stava 2. ovog člana Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove dostavlja nadležnom organu koji je dužan to rješenje provesti u javnim evidencijama o nepokretnostima.
19. Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 24/98, 62/02, 38/03, 65/03, 54/05 – prečišćeni tekst i 109/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Predmet privatizacije na osnovu ovog zakona ne mogu biti prirodna bogatstva, dobra u opštoj upotrebi, objekti od opšteg kulturnog i istorijskog značaja, koja su preduzeću data na korišćenje, kao i zemljište osim zemljišta iz člana 4. ovog zakona.
20. Zakon o vodama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 50/06, 92/09, 121/12 i 74/17)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o vodama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 50/06 i 92/09), koji u relevantnom dijelu glasi:
Status voda
Član 8. (1) Vode su opšte dobro. (2) Vode su pod posebnom zaštitom Republike Srpske, kao sastavnog dijela Bosne i Hercegovine.
Vodno dobro
Član 9. (1) Vodno dobro u smislu ovog zakona je vodno zemljište, vode i vodni objekti, koji zbog svog naročitog značaja jesu dobra od opšteg interesa i pod posebnom su zaštitom. (2) Vodnim dobrom, kao dobrom od opšteg interesa, upravlja se na način kako je propisano odredbama ovog zakona i na osnovu njega drugim podzakonskim propisima ili odlukama nadležnih organa. (3) Rješenjem Ministarstva utvrđuje se pripadnost vodnom dobru u skladu sa ovim zakonom i navodi njegova vlasnička pripadnost.
Javno vodno dobro
Član 10. (1) Javno vodno dobro čine svi segmenti vodnog dobra, kao što su: zemljišne čestice, vodni ili hidrotehnički objekti, rijeke i potoci sa definisanim morfološkim, geološkim i hidrološkim sadržajem, koji su do dana stupanja na snagu ovog zakona bili upisani u zemljišnim knjigama, odnosno katastru nepokretnosti kao javno vodno dobro od opšteg interesa ili su definisani u drugim dokumentima javnog karaktera, odnosno koji su na osnovu zakona postali državno vlasništvo. (2) Javno vodno dobro definisano u stavu 1. ovog člana jeste dobro od opšteg interesa i u vlasništvu je Republike Srpske. (3) Ovlašćenja upravljanja javnim vodnim dobrom u vlasništvu Republike Srpske vrše organi uprave, upravne organizacije ili nadležni subjekti sa javnim ovlašćenjima, u onom obimu i na način kako im je to ovim ili drugim zakonom ili drugim aktima nadležnog organa preneseno u nadležnost.
21. Zakon o vodama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 10/98 i 51/01) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 1.
Vode kao dobro od opšteg interesa ne mogu biti ni u čijem vlasništvu.
22. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka USRS, 107/19, 1/21 – odluka USRS i 119/21 – odluka
USRS)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09 i 95/11), koji u relevantnom dijelu glasi:
Opća i javna dobra
Član 7. (1) Nisu objekt prava svojine i drugih stvarnih prava oni dijelovi prirode koji po svojim osobinama ne mogu biti u vlasti fizičkog ili pravnog lica pojedinačno, nego su na upotrebi svima pod jednakim uvjetima, kao što su: zrak, voda u rijekama, izvorima, jezerima i moru (u daljem tekstu: opća dobra). (2) Javna dobra su stvari koje su po zakonu namijenjene da služe svima pod jednakim uvjetima, kao što su: javni putevi, ulice, trgovi i drugo. (3) Rudna bogatstva, vode, divljač, ribe i drugi slobodni dijelovi prirode postaju predmet svojine i drugih stvarnih prava kada se zahvate ili odvoje od svoga ležišta ili staništa na osnovu dozvole ili koncesije nadležnog organa. (4) Samostalne nepokretnosti su one zgrade, građevine ili naprave na općem ili javnom dobru koje su od njega pravno odvojene koncesijom, te su svojina nosioca koncesije. (5) Posebnim zakonom se uređuje korištenje i upravljanje općim i javnim dobrima.
VI.Dopustivost i meritum
23. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
24. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.(...)
U odnosu na osporene odluke
27. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
28. Ustavni sud zapaža da apelant prvenstveno smatra da sporne nepokretnosti, koje su u naravi vještačka jezera, ne mogu da budu javno dobro. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni organ, u skladu s odredbom člana 8a stav 2 Zakona o privatizaciji, sproveo postupak, tj. da je imajući u vidu relevantne dokumente, kao i sprovedeno stručno vještačenje, odbio apelantov zahtjev. Takođe, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka izvršen uvid u dopis nadležnog ministarstva, u kojem se navodi da se u konkretnom slučaju radi o javnom dobru (vidi tačku 9 ove odluke). Dakle, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama, nakon sprovedenog dokaznog postupka, jasno obrazloženo zašto su organi uprave i redovni sudovi zaključili da su sporne nepokretnosti javno dobro, pozivajući se na odredbe Zakona o vodama, te imajući u vidu i član 7 Zakona o stvarnim pravima, koji se odnosi na opšta i javna dobra. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da iz odredbe člana 8 Zakona o privatizaciji, kako ranijeg tako i važećeg, jasno proizlazi da predmet privatizacije ne mogu biti opšta i javna dobra koja su preduzeću data na korišćenje pa Ustavni sud ne može zaključiti da je obrazloženje u osporenim odlukama proizvoljno. U konkretnom slučaju, imajući u vidu relevantne zakonske odredbe na koje su se pozvali organi uprave i redovni sudovi u osporenim odlukama, kao i ponuđeno obrazloženje u njima, Ustavni sud smatra da zaključak da su sporne nepokretnosti javno dobro nije proizvoljan ili očigledno nerazuman, već je jasno obrazložen pozivanjem na relevantne propise.
29. Apelant u apelaciju ponavlja navode koje je isticao i u postupku pred organima uprave i redovnim sudovima, a kojima, u suštini, ukazuje da je kupovinom državnog kapitala stekao pravo i na spornim nepokretnostima (jer su iskazane u programu privatizacije), kao i na osnovu ugovora o diobi nepokretnosti, tj. da organi uprave u konkretnom postupku nisu imali pravni osnov da odbiju njegov zahtjev, niti da utvrde da se radi o javnom dobru. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi jasno i detaljno obrazložili zašto ti navodi ne mogu uticati na donošenje drukčije odluke, a koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
30. Ustavni sud zapaža da odluke Ustavnog suda RS, na koje se pozvao apelant, nisu relevantne u konkretnom slučaju. Naime, u Odluci broj U-27/14 od 24. februara 2016. godine Ustavni sud RS je ocjenjivao ustavnost čl. 2, 3 i 4 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 95/11), kojim su izmijenjeni čl. 324, 325 i 326 Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08 i 58/09). S druge strane, Odlukom broj U-75/14 od 27. aprila 2016. godine nije prihvaćena inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti člana 8a stav 3 Zakona o privatizaciji (kojom je propisano ko su stranke u konkretnom postupku).
31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani, osim navoda o kršenju prava na suđenje u razumnom roku, što će Ustavni sud posebno ispitati.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
32. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, dužina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijimuma uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).
33. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja postupka analizirati period od 3. februara 2012. godine, kada je pokrenut konkretni postupak, pa do donošenja konačne odluke Vrhovnog suda od 27. maja 2021. godine. Dakle, relevantni period od devet godina i skoro četiri mjeseca.
34. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem činjeničnom i pravnom pitanju s obzirom na to da se utvrđivalo da li sporne nepokretnosti mogu biti predmet privatizacije, te da se radilo o apelantovom zahtjevu koji je, svakako, bio značajan za apelanta. Takođe, Ustavni sud zapaža da apelant nije doprinio dužini trajanja konkretnog postupka.
35. S druge strane, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom postupku organi uprave donijeli više odluka te da je postupak pred njima trajao skoro šest godina. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud donio prvostepenu presudu u relativno razumnom roku od devet mjeseci, dok su Vrhovnom sudu trebale dvije godine i oko sedam mjeseci da donese drugostepenu presudu. Ustavni sud smatra da je ukupna dužina trajanja postupka od devet godina i oko četiri mjeseca a priori suprotna standardu „razumnog roka“ te da bi se mogla opravdati postojanjem samo izuzetnih okolnosti. Međutim, kako organi uprave i sudovi nisu ukazali na postojanje takvih okolnosti, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naknada nematerijalne štete
37. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32–34), Ustavni sud smatra da apelantu, u smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 700,00 KM.
38. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
39. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, tj. na istim navodima koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je utvrđeno da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je konkretni postupak trajao devet godina i četiri mjeseca, pri čemu organi uprave i redovni sudovi nisu ukazali na neke naročite okolnosti koje bi, eventualno, mogle opravdati takvu dužinu postupka.
41. Ustavni sud, s druge strane, zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije s obzirom na to da su organi uprave i redovni sudovi u konkretnom slučaju detaljno, argumentovano i jasno obrazložili zašto smatraju da sporne nepokretnosti nisu mogle biti predmet privatizacije, pri čemu ništa ne ukazuje da je na apelantovu štetu prekršena ili ograničena bilo koja procesna garancija iz člana 6 Evropske konvencije.
42. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.