Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3987/21 (Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Povreda
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Proporcionalnost
- Naknada štete
- Javni interes
- Kleveta
- Sloboda izražavanja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-3987/21
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3987/21, rješavajući apelaciju Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 421904 17 Gž od 5. augusta 2021. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Inja Pašalić, Elma Kaba i Ada Hasečić“ iz Sarajeva, podnijela je 23. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 421904 17 Gž od 5. augusta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 421904 14 P od 22. decembra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od Amira Husića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 6. septembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 15. decembra 2022. godine dostavljeni apelantici na izjašnjenje. Apelantica u ostavljenom roku nije dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 421904 14 P od 22. decembra 2016. godine obavezani su apelantica i Omer Hasanović (u daljnjem tekstu: novinar) da tužitelju na ime naknade štete zbog klevete, iznesene u prilogu političkog magazina „Mreža“ emitiranom 14. februara 2014. godine (u daljnjem tekstu: sporni prilog), solidarno isplate iznos od 3.000,00 KM. Presudom su obavezani apelantica i novinar da isprave, odnosno „opozovu neistinite informacije“ usljed kojih je tužitelju pričinjena šteta.
5. Općinski sud je utvrdio da je u spornom prilogu, kao i na portalu www.federalna.ba apelantica objavila vijest pod nazivom: „Vapaj radnika u Tuzlanskom kantonu nisu čuli oni kojim je bio upućen. Važnije im je bilo zaposliti rodbinu, prijatelje, stranački kadar.“ U nastavku priloga je navedeno: „Također, bivši ministar unutrašnjih poslova SBB-ovac [tužitelj] nezakonito je zaposlio Nedžada Konjića za svog šefa Kabineta“. Općinski sud je utvrdio da je Odjeljenje za borbu protiv privrednog kriminala i korupcije MUP-a Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: TK) u toku 2013. godine primilo anonimnu prijavu u kojoj se ukazuje na nezakonit prijem u radni odnos šefa Kabineta ministra MUPTK, pa je ta prijava proslijeđena Tužiteljstvu. Općinski sud je uvidom u rješenje Kantonalnog tužiteljstva TK (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) od 13. oktobra 2014. godine utvrdio da je MUPTK u februaru 2014. godine tom tužiteljstvu dostavio izvještaj o počinjenom krivičnom djelu protiv tužitelja kao bivšeg ministra unutrašnjih poslova TK zbog sumnji da je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja i ovlaštenja i primanja dara ili drugih koristi. Dalje je utvrđeno da je u oktobru 2015. godine Kantonalno tužiteljstvo obavijestilo apelanticinu punomoćnicu da je nakon formiranja predmeta donesena naredba o neprovođenju istrage jer nisu utvrđeni osnovi sumnje da je počinjeno neko krivično djelo.
6. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je primjenom čl. 1, 3, 7. i 8. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. Pri tome, Općinski sud je naveo da apelantica i novinar nisu dokazali da je tužitelj u vrijeme kada je obnašao funkciju ministra unutrašnjih poslova TK nezakonito zaposlio Nedžada Konjića. Dakle, apelantica i novinar nisu dokazali da postoji neki osnov za oslobađanje od odgovornosti od klevete, odnosno da je sporno izražavanje u suštini istinito, a netačno u nekim elementima. Pored toga, Općinski sud je naveo da nije utvrdio da postoje „elementi dobronamjernosti i pridržavanja općeprihvaćenih profesionalnih standarda kod spornog izražavanja“. Dalje, prilikom odlučivanja sud je imao u vidu i da je tužitelj „dijelom javna ličnost“, da je pitanje „nezakonitog zapošljavanja“ svakako pitanje od javnog značaja, te da, ukoliko postoji, javnost o njoj svakako treba informirati. Međutim, Općinski sud je ocijenio da to ne može biti opravdanje „za označavanje jednog lica trećima, kako je tužitelj u spornom prilogu označen, bez valjanih i uvjerljivih dokaza, kojima se jedno lice optužuje za činjenje krivičnih djela bez pravosnažno osuđujuće presude“.
7. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 421904 17 Gž od 5. augusta 2021. godine odbio apelanticinu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio uz obrazloženje da u potpunosti prihvata utvrđeno činjenično stanje i pravni stav Općinskog suda.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
8. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Apelantica navodi da Općinski i Kantonalni sud nisu imali u vidu činjenicu da je cilj ZZK da u najvećoj mjeri osigura načelo slobode izražavanja. Navodi da se sporni prilog bavio pitanjem od iznimne važnosti za javno mnijenje jer se odnosio na zapošljavanje državnih službenika. Apelantica navodi da je izvještavanje o navedenoj temi pitanje koje doprinosi debati u demokratskom društvu, te da je tužitelj u vrijeme objavljivanja spornog priloga obnašao funkciju ministra unutrašnjih poslova TK. Apelantica je istakla da se u konkretnom slučaju radilo o tužiteljevom nezakonitom ponašanju u vrijeme emitiranja spornog priloga, te da postoji dokaz koji može razumno poduprijeti tu tvrdnju, ali koji sud u tom kontekstu nije cijenio. U vezi s tim, apelantica je ukazala na rješenje Kantonalnog tužiteljstva od 13. oktobra 2014. godine, iz kojeg proizlazi da je MUPTK u februaru 2014. godine dostavio izvještaj o počinjenom krivičnom djelu protiv tužitelja u kojem se, između ostalog, navode osnovi sumnje da je počinio krivična djela zloupotrebe položaja i ovlaštenja i primanja dara ili drugih koristi. Apelantica navodi da je javni interes nalagao da se sporni prilog objavi kako bi se „saznala sudbina krivične prijave“ protiv tužitelja koji je prijavljen za počinjenje navedenih krivičnih djela.b)Odgovori na apelaciju
9. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelanticini navodi kojima ukazuje na povredu prava na slobodu izražavanja. Ističe da je pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava donio zakonitu presudu. U obrazloženju presude je iznio razloge donošenja i naveo da u cijelosti ostaje pri tim navodima, koji su sastavni dio odgovora na apelaciju.
10. Općinski sud je naveo da nisu osnovani apelanticini navodi kojima tvrdi da je taj sud povrijedio njena prava na koja je ukazala u apelaciji.
11. Tužitelj je naveo da je osporenim presudama pravilno utvrđeno činjenično stanje i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Ističe da navodi iz apelacije nisu osnovani jer apelantici očigledno nije povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja.
V.Relevantni propisi
12. Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:
Izuzeci od odgovornosti
Član 7. (1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; (c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno. (2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog, vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja. Obaveza ublažavanja štete Član 8.
Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja. VI.Dopustivost i meritum
13. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
14. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu izražavanja
15. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) Slobodu izražavanja.
16. Član 10. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
17. Ustavni sud podsjeća da se pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, između ostalih, Handzhiyski protiv Bugarske, presuda od 6. aprila 2021. godine, predstavka broj 10783/14, tačka 58, i Odluka Ustavnog suda broj AP-1890/20 od 26. januara 2022. godine, tačka 39). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
18. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, u praksi Evropskog suda se primjenjuje tzv. test koji odgovara na sljedeća pitanja: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, da li teži ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, tačka 67). U skladu s navedenim testom, Ustavni sud će ispitati osporene odluke.
19. Ustavni sud nema dileme da je osporenim presudama u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelanticino pravo na slobodu izražavanja, da je navedeno miješanje propisano zakonom i da je imalo legitiman cilj – zaštitu ugleda ili prava drugih, konkretno tužitelja. Stoga ostaje da se odgovori na pitanje da li je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“. U vezi s tim, potrebno je ocijeniti da li je postojala „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja, odnosno da li je uspostavljena pravična ravnoteža između dva naizgled suprotstavljena prava – prava na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i prava na zaštitu svog ugleda iz člana 8. Evropske konvencije.
20. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je osporenim presudama postignut pravičan balans između ta dva prava iste važnosti. Ustavni sud podsjeća da su opća načela i relevantni kriteriji za test proporcionalnosti utvrđeni u praksi Evropskog suda (vidi, između ostalih, Milosavljević protiv Srbije (broj 2), presuda od 21. septembra 2021. godine, predstavka broj 47274/19, tačka 53. s daljnjim referencama). Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, da li su u odluci dati relevantni i dovoljni razlozi i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije. Ustavni sud podsjeća i na stav Evropskog suda da su granice prihvatljivosti kriticizma šire u pogledu političara, odnosno javnih ličnosti, nego u pogledu privatnih lica. Budući da su one neizbježno i svjesno izložene ispitivanju javnosti i zbog toga moraju da pokažu posebno visok nivo tolerancije (vidi Evropski sud, Monica Macovei protiv Rumunije, presuda od 28. jula 2020. godine, predstavka broj 53028/14 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1715/20 od 3. novembra 2021. godine, tačka 34, dostupna na www.ustavnisud.ba).
21. Primjenjujući navedene kriterije na konkretni slučaj, Ustavni sud smatra da se u spornom prilogu govorilo o pitanju načina i zakonitosti zapošljavanja državnih službenika, što je svakako tema za koju postoji značajan javni interes. Ustavni sud, također, zapaža da se sporno izražavanje odnosi na djelovanje tužitelja kao tadašnjeg ministra MUPTK, koji je nesumnjivo javna ličnost, a prilog se odnosio na njegovo djelovanje upravo u tom svojstvu.
22. U pogledu odgovornosti za provjeru i prenošenje informacija, Ustavni sud podsjeća da Evropski sud kontinuirano ističe da „novinari moraju imati slobodu izvještavati o događajima na osnovu informacija koje su prikupili iz službenih izvora bez provjeravanja“ (vidi Evropski sud, Axel Springer AG protiv Njemačke [VV], presuda od 7. februara 2012. godine, predstavka broj 39954/08, tačka 105). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je sud utvrdio da je apelantica sudu prezentirala dokaze iz kojih proizlazi da je sporni prilog objavljen na osnovu informacija koje je dobila od Kantonalnog tužiteljstva o tome da je MUPTK u februaru 2014. godine dostavio izvještaj o počinjenom krivičnom djelu protiv tužitelja, te da je prilog emitiran u isto vrijeme, 14. februara 2014. godine. Osim toga, apelantica je sudu prezentirala i rješenje MUPTK iz kojeg proizlazi da je Odjeljenje za borbu protiv privrednog kriminala i korupcije MUPTK u toku 2013. godini primilo anonimnu prijavu protiv tužitelja i da je tu prijavu proslijedio Tužiteljstvu. Dakle, iz izvedenih dokaza i činjeničnog stanja koje su utvrdili redovni sudovi proizlazi da je sporni prilog u vrijeme objavljivanja bio zasnovan na podacima kojima su u tom trenutku raspolagali MUPTK i Kantonalno tužiteljstvo. Ustavni sud smatra da se stoga ne može reći da se u vrijeme objavljivanja spornog priloga radilo o prenošenju neistinitih izjava o tužitelju budući da su sporni prilozi bili zasnovani na vjerodostojnim izvorima koji su potjecali od nadležnih organa javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je apelantica postupala mala fide emitirajući sporni prilog, odnosno da se u vrijeme objavljivanja spornog priloga radilo o kleveti.
23. Međutim, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu uzeli u obzir navedene dokaze, nego su osporene odluke donijeli isključivo na osnovu rješenja Kantonalnog tužiteljstva o neprovođenju istrage protiv tužitelja iz oktobra 2015. godine, dakle godinu dana nakon što je sporni prilog emitiran. Ta činjenica može eventualno opravdati obavezivanje apelantice da objavi ispravku prvobitne informacije, ali ne i dosudu naknade štete tužitelju zbog klevete u navedenom iznosu. Naime, kako je već rečeno, informacije koje su o tužitelju kao nositelju javne funkcije objavljene bile su u vrijeme objavljivanja zasnovane na izvorima dobijenim od nadležnih javnih organa. Stoga se ne može utvrditi odgovornost tužene za njihovo objavljivanje, naročito imajući u vidu da se o tužitelju govorilo isključivo u vezi s javnom funkcijom koju je tada obavljao. Čak i ako je to uključivalo oštrije kritičko izražavanje, sudovi su morali uzeti u obzir da javne ličnosti moraju imati veći stepen tolerancije u takvim slučajevima. Međutim, sudovi to nisu cijenili i o tome je u potpunosti izostalo relevantno i dovoljno obrazloženje, kao i o tome zašto su zaključili da je tužitelj „dijelom javna ličnost“ i šta to u suštini znači. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da sudovi osporenim odlukama nisu postigli pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava na slobodu izražavanja i tužiteljevog prava na ugled.
24. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama prekršeno apelanticino pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
VII.Zaključak
25. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelanticinog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije zbog toga što redovni sudovi nisu dali dovoljno i relevantno obrazloženje o ključnim pitanjima koja su trebali razmotriti u konkretnom slučaju prije nego što su utvrdili da je apelantica odgovorna za klevetu, odnosno da je miješanje u apelanticino pravo na slobodu izražavanja bilo nužno u demokratskom društvu.
26. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman