Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3554/21 (S. L.)

Odluka donesena 24. 10. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3554/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 10. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobra 2025. godine, u predmetu broj AP-3554/21, rješavajući apelaciju Seida Lišnjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seida Lišnjića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 173715 21 Kž 2 od 3. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Seid Lišnjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, koga zastupaju advokati Ramo Ajkić i Denis Ajkić iz Zenice, podnio je 18. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 173715 21 Kž 2 od 3. septembra 2021. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 173715 20 K 2 od 4. maja 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 173715 20 K 2 od 4. maja 2021. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelant je oglašen krivim da je na način pobliže opisan u izreci presude počinio produženo krivično djelo krivotvorenja isprave iz člana 373. stav (2) u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u sticaju sa krivičnim djelom prevare iz člana 294. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZFBiH, a sve u vezi sa članom 54. KZFBiH. Apelant je za navedena krivična djela osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 mjeseci, te je obavezan Federalnom zavodu za PIO/MIO (u daljnjem tekstu: oštećeni) isplatiti po osnovu štete precizirani novčani iznos.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude, prije svega, istakao da je proizvoljna tvrdnja odbrane da je nastupila relativna zastara krivičnog gonjenja. U vezi s tim je navedeno da su 7. oktobra 2008. godine i 31. januara 2011. godine izvršene radnje produženog krivičnog djela krivotvorenja isprave, a krivičnog djela prevare od 22. januara 2010. godine do 30. aprila 2020. godine. S obzirom na raspone propisanih kazni za navedena krivična djela, Općinski sud je naveo da rokovi zastare za teku od 1. maja 2020. godine. U vezi s tim je obrazloženo da je 19. juna 2019. godine donesena naredba o sprovođenju istrage, pa je zaključeno da nije proteklo više od 10 godina od dana izvršenja krivičnih djela u smislu člana 15. stav (1) tačka d) KZFBiH.

4. Nakon provedenog dokaznog postupka je utvrđeno da je apelant u inkriminisanom periodu, u namjeri ostvarivanja prava na invalidsku penziju, nabavio lažnu medicinsku dokumentaciju (u daljnjem tekstu: sporna otpusna pisma) na kojoj je lažno naveden podatak da je bio na liječenju. Dalje je utvrđeno da je apelant, lažnim prikazivanjem činjenica navedenih u spornim otpusnim pismima, doveo u zabludu kako ljekare nadležnog instituta koji su mu uspostavili preciziranu medicinsku dijagnozu, tako i direktora nadležne administrativne službe oštećenog koji je 2010. i 2011. godine na štetu tog zavoda donio rješenja kojima se apelantu priznaje pravo na invalidsku penziju u označenom iznosu. Utvrđeno je da je navedeni novčani iznos apelantu isplaćivan u kontinuitetu od 22. januara 2010. godine do 30. aprila 2020. godine. Pri tome je utvrđeno da je označeni doktor krivotvorio otpusna pisma na apelantov zahtjev. Na okolnost utvrđivanja odlučnih činjenica je, između ostalog, izveden i dokaz odbrane vještačenjem vještaka medicinske struke. Međutim, Općinski sud je istakao da taj vještak u svom nalazu i mišljenju zanemario činjenicu o odlučnom-stvarnom utjecaju spornih otpusnih pisama kod utvrđivanja apelantove invalidnosti. Zbog toga nije prihvaćena tvrdnja vještaka odbrane da su sporna otpusna pisma samo jedan od kriterija za donošenje konačne ocjene o apelantovoj radnoj sposobnosti. S obzirom na navedeno, sud je utvrdio da je apelant počinio inkriminisane radnje i prouzrokovao zakonom zabranjene posljedice, te da je u izvršenju krivičnih djela postupao sa direktnim umišljajem. Konačno, Općinski sud je odluku o imovinsko-pravnom zahtjevu donio na osnovu odredbe člana 212. stav (3) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).

5. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 173715 21 Kž 2 od 3. septembra 2021. godine (u daljnjem tekstu: drugostepena presuda) djelimično je uvažena apelantova žalba i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kazni na način da mu je za krivična djela izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

6. Kantonalni sud nije prihvatio apelantovu žalbenu tvrdnju da je Općinski sud površno cijenio izvedene dokaze i izveo pogrešne zaključke u pogledu odlučnih činjenica. U vezi s tim je ocijenjen kao neprihvatljiv žalbeni prigovor kojim se ukazuje na nezakonitost i nevjerodostojnost kopija spornih otpusnih pisama koje je apelant predao uz zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku penziju. Navedeno je da Općinski sud, prihvatajući navedene kopije kao dokaze u krivičnom postupku, nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, niti je na taj način povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje. Zatim je, suprotno žalbenim navodima, ukazano da se nije radilo o prividnom sticaju krivičnih djela, niti da je Općinski sud prekoračio optužbu na način da je apelanta osudio za teže krivično djelo u odnosu na ono za koje je optužen. Isto tako je navedeno da je Općinski sud pravilno cijenio i iskaz vještaka odbrane i dao ocjenu zašto je njegov nalaz i mišljenje subjektivan i prilagođen apelantovoj odbrani. U odnosu na prigovor zastarjelosti krivičnog gonjenja, Kantonalni sud je naveo da istraga nije pokrenuta protekom desetogodišnjeg zakonskog roka, nego je vođena i pokrenuta ranije. Istaknuto je da su preduzimane i predistražne radnje s ciljem otkrivanja, odnosno gonjenja učinitelja krivičnog djela. Zbog toga je Kantonalni sud zaključio da nisu postojali razlozi za donošenje presude kojom se optužba odbija. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je odluka Općinskog suda o imovinskopravnom zahtjevu zakonita, jer precizirani novčani iznos koji je apelant pribavio na ime primljenih penzija predstavlja protivpravnu apelantovu imovinsku korist.

7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim ističe da su redovni sudovi, ne prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka odbrane, arbitrarno cijenili ključne činjenice u postupku, te proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant smatra da nije dokazano bilo kojim relevantnim i vjerodostojnim dokazom da su sporna otpusna pisma krivotvorena. Navodi da nije dokazano da je izvan svake razumne sumnje počinio krivično djelo, te da osporene presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, ukazujući pri tome da nisu ispunjeni elementi bića krivičnih djela. Ukazuje da nije mogao lažno prikazati činjenice, niti dovesti u zabludu nadležni institut, jer su njegova bolest i medicinska dijagnoza stvarni. Zatim, apelant ističe da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, tj. kopijama spornih otpusnih pisama te da su redovni sudovi arbitrarno cijenili njegov prigovor zastare krivičnog gonjenja. Konačno, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer je obavezan na plaćanje preciziranog novčanog iznosa oštećenom. Ističe da šteta ne postoji, jer su rješenja kojim mu se priznaje pravo na invalidsku penziju još uvijek na snazi i nije izvršena njihova revizija.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

10. Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. U odnosu na apelantove navode kojima se osporava način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne pravne norme KZFBiH i ZKPFBiH u vezi sa utvrđenjem njegove krivičnopravne odgovornosti i odlukom o imovinskopravnom zahtjevu, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme u vezi sa tumačenjem i primjenom domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, inter alia , Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, broj predstavke 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj

AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Evropski sud i Ustavni sud kontinuirano ukazuju da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Loizides protiv Kipra, presuda od 5. jula 2022. godine, predstavka broj 31029/15, tač. 39-40, sa daljnjim referencama i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1669/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 22. sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

14. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi raspravili sva ključna pitanja koja su problematizirana apelacijom i relevantna za donošenje osporenih odluka, te su o tome dali razloge koji se ne mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Obrazloženo je, prije svega, jasno zašto nije nastupila zastara krivičnog gonjenja, te zašto nije prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka odbrane u vezi značajem spornih otpusnih pisama u kontekstu inkriminisanih radnjih stavljenih na teret apelantu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda, koju podržava i Ustavni sud prilikom ispitivanja redovnih sudova, nije uloga tog suda utvrđivati pouzdanost određenog izvještaja vještaka (vidi, Evropski sud, Gaggl protiv Austrije, presuda od 8. novembra 2022. godine, predstavka broj 63950/19, tačka 50.). Evropski sud je ukazao da ne odlučuje o krivnji ili nevinosti osobe koju su domaći sudovi osudili, jer je to pitanje u nadležnosti domaćih sudova (vidi, Cupiał protiv Poljske, presuda od 9. marta 2023. godine, predstavka broj 67414/11, tačka 62. sa daljnjim referencama). Isto tako, redovni sudovi su jasno obrazložili zašto je apelant obavezan isplatiti oštećenom precizirani novčani iznos na ime primljenih penzija i koji predstavlja apelantovu protivpravnu imovinsku korist. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini, ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3554/21 (S. L.) | Sudska praksa | Aktio