Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2553/23 (M. V.)
Odluka donesena 11. 07. 2024.
- Nema povrede
- Član 3. Protokola 1 uz EK (Pravo na slobodne izbore)
- Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
- Apelacija preuranjena
- Proporcionalnost
- Mjere zabrane
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2553/23
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 07. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2553/23, rješavajući apelacije Mila Vučkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sudija Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija na sjednici održanoj 11. jula 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Mila Vučkovića podnesene protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 044645 23 Kv 3 od 27. aprila 2023. godine i S1 1 K 044645 23 Kv 4 od 30. juna 2023. godine u odnosu na navode o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Mila Vučkovića podnesene protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 044645 23 Kv 3 od 27. aprila 2023. godine i S1 1 K 044645 23 Kv 4 od 30. juna 2023. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što su preuranjene.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mile Vučković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banje Luke, podnio je 25. maja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 044645 23 Kv 3 od 27. aprila 2023. godine i S1 1 K 044645 23 Kri od 27. marta 2023. godine. Apelacija je u Ustavnom sudu registrovana pod brojem AP-2553/23.
2. Apelant je, posredstvom istog punomoćnika, podnio i apelaciju protiv rješenja Suda BiH br. S1 1 K 044645 23 Kv 4 od 30. juna 2023. godine i S1 1 K 044645 23 Kri od 29. maja 2023. godine. Apelacija je u Ustavnom sudu registrovana pod brojem AP-3096/23. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se podnesene apelacije odnose na isto pitanje, predmet i postupak koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2553/23.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelacije. Pozvani su dostavili tražene odgovore, koji su 12. jula i 3. avgusta 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na odgovor. Izjašnjenje na odgovore nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Tužilaštvo je 30. decembra 2022. godine podnijelo optužnicu protiv apelanta i drugih lica kojom im je stavljeno na teret počinjenje krivičnog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 142 Krivičnog zakona SFRJ. Tužilaštvo je uz optužnicu podnijelo i prijedlog da se apelantu i drugim optuženicima odrede mjere zabrane.
7. Rješenjem Suda BiH od 25. januara 2023. godine prihvaćen je prijedlog Tužilaštva, te su apelantu određene mjere zabrane putovanja van Bosne i Hercegovine iz člana 126 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), obaveza povremenog javljanja državnom organu iz člana 126a. stav 1 tačka d) ZKP-a, te zabrana sastajanja s određenim licima iz člana 126a. stav 1 tačka c) ZKP-a.
Apelacija broj AP-1131/22
8. Rješenjem Suda BiH od 27. marta 2023. godine utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost daljnje primjene mjera zabrane koje su apelantu izrečene rješenjem od 25. januara 2023. godine. Mjera zabrane obaveze povremenog javljanja nadležnom organu je izmijenjena tako što je apelant obavezan da se, umjesto ranije određenog roka od 15 dana, sada mora javljati u nadležnu policijsku stanicu jednom mjesečno – svakog prvog ponedjeljka u mjesecu.
9. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da postoji dovoljno dokaza koji potkrepljuju tvrdnju Tužilaštva o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali optuženici počinili krivična djela koja su im stavljena na teret. Ukazano je da osnovana sumnja proizlazi iz izjava svih svjedoka koji su saslušani tokom istrage, kao i materijalnih dokaza dostavljenih uz optužnicu. Sudija za prethodno saslušanje je izvršio uvid u sve materijalne dokaze dostavljene uz optužnicu i utvrdio da iz njih proizlazi dovoljno elemenata za zaključak o postojanju osnovane sumnje da su optuženici počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, kako je to utvrdio sudija za prethodno saslušanje prilikom potvrđivanja optužnice, te da i dalje postoji u mjeri dovoljnoj za daljnju primjenu mjera zabrane.
10. Dalje, razmatrajući pitanje opravdanosti daljnje primjene izrečene mjere zabrane putovanja van Bosne i Hercegovine, sud je ukazao da i dalje postoje činjenice i okolnosti koje ukazuju na bojazan da bi apelant mogao pobjeći, sakriti se ili otići u nepoznato mjesto s ciljem izbjegavanja vođenja i okončanja postupka. Sud je cijenio brojnost, složenost i težinu inkriminacija, visinu zaprijećene kazne, kao i težinu posljedica, čega su apelant i drugi optuženici u tom procesnom trenutku nesumnjivo svjesni, što ih može motivisati da postanu nedostupni organima gonjenja. Osim toga, sud je imao u vidu da bi svako eventualno napuštanje granica BiH bez znanja i odobrenja suda moglo dovesti do ometanja krivičnog postupka u kojem je optuženo više lica. Ukazano je da nedolazak bilo kojeg od optuženika, iz bilo kojeg razloga, na nastavke glavnog pretresa nužno utiče ne samo na krivični postupak u odnosu na tog optuženika nego i na prava svih ostalih optuženika u tom postupku. Sud je zaključio da sve navedene okolnosti, pojedinačno i u međusobnoj vezi, mogu motivisati apelanta i druge optuženike da pokušaju izbjeći procesuiranje, što je nužno spriječiti i to daljnjom primjenom mjere zabrane putovanja u odnosu na sve optuženike, posebno imajući u vidu da predstoji izvođenje dokaza koje je predložilo Tužilaštvo. Sud je naglasio da se optuženici, u slučaju nastupanja stvarne potrebe za napuštanjem teritorije BiH, u svakom trenutku mogu obratiti sudu s obrazloženim zahtjevima, koje će sud razmotriti i o njima odlučiti vodeći računa o njihovim pravima i interesima, ali i o ciljevima krivičnog postupka.
11. U pogledu mjere zabrane sastajanja s određenim licima, Sud BiH je zaključio da se okolnosti koje su u prethodnom toku postupka opravdavale primjenu te mjere zabrane nisu promijenile u mjeri koja bi dovela do njenog ublažavanja ili ukidanja. U tom pogledu sud je cijenio činjenicu da su apelant i ostali optuženici u tom procesnom trenutku upoznati s identitetom svjedoka navedenih u optužnici i sadržajem njihovih iskaza. Istaknuto je da je sud obavezan da omogući svjedocima da svoje iskaze daju na glavnom pretresu, slobodno i neometano, bez bilo kakvih pritisaka. Pri tome je sud imao u vidu i fazu postupka i činjenicu da predstoji saslušanje svjedoka Tužilaštva. Sud je naglasio da te okolnosti ukazuju da bi apelant i drugi optuženici mogli da izvrše nedozvoljen uticaj na svjedoke s ciljem izbjegavanja ili umanjivanja svoje krivične odgovornosti. Sud je naročito imao u vidu činjenicu da je znatan broj svjedoka iz Banje Luke odakle su i optuženici.
12. Razmatrajući mogućnost primjene blažih mjera, sud je zaključio da se mjerama izrečenim kako je to precizirano u dispozitivu rješenja može obezbijediti uspješno vođenje i okončanje tog krivičnog postupka. Ukazano je da dodatno ublažavanje ili ukidanje mjera zabrane, suprotno prijedlozima apelantove odbrane, u tom procesnom trenutku ne bi bilo svrsishodno.
Apelacija broj AP-3096/23
13. Rješenjem Suda BiH od 29. maja 2023. godine apelantu i drugim optuženicima je ukinuta mjera zabrane povremenog javljanja nadležnom organu. Istim rješenjem utvrđena je opravdanost daljnjeg trajanja mjere zabrane putovanja van Bosne i Hercegovine i mjere zabrane sastajanja s određenim licima.
14. Sud BiH je rješenjem od 30. juna 2023. godine odbio apelantovu žalbu podnesenu protiv prvostepenog rješenja. Sud je u obrazloženju rješenja, u pogledu apelantovih tvrdnji o tome da ne postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo za koje je optužen, ukazao da je prvostepeni sud pravilno cijenio i imao u vidu da u tom predmetu postoji potvrđena optužnica. Sud je zaključio da apelantova odbrana žalbenim navodima nije dovela u pitanje zaključak prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje, niti na to ukazuju do tada izvedeni dokazi na glavnom pretresu. Stoga je sud zaključio da nije došlo do nastupanja novih okolnosti koje bi ukazale na drugačije stanje stvari u pogledu postojanja osnovane sumnje. Dalje, neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi žalbeni prigovori kojima je problematizovan zaključak prvostepenog suda o postojanju posebnih razloga za daljnju primjenu mjere zabrane putovanja i mjere zabrane sastajanja s određenim licima. Drugostepeni sud je, u tom pogledu, ocijenio valjanim i argumentovanim obrazloženje prvostepenog suda.
15. Sud je podsjetio na obavezu prvostepenog suda da u daljnjem toku krivičnog postupka ispita da li i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju daljnje egzistiranje izrečenih mjera, odnosno da li su se u međuvremenu, od donošenja posljednje odluke o mjerama zabrane, okolnosti slučaja u odnosu na svakog optuženika izmijenile u takvoj mjeri da nema potrebe za njihovom daljnjom primjenom. Drugostepeni sud je razmotrio mogućnost primjene blažih mjera obezbjeđenja neometanog vođenja postupka i zaključio da se nijednom drugom mjerom ne mogu ostvariti ciljevi zbog kojih su mjere određene.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
17. Apelant je naveo da ne postoji osnovana sumnja da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, pri čemu je naročito istakao da sud nije ocijenio postojanje osnovane sumnje za svakog optuženika pojedinačno. Naveo je da razlozi na kojima se zasnivaju osporene odluke nisu konkretizovani i individualizirani u odnosu na njega, pozivajući se na Odluku Ustavnog suda broj AP-678/08.
18. Apelant je problematizovao status oštećenih tvrdeći da nisu uživali zaštitu prema ženevskim konvencijama. Osim toga, tvrdi da dokazi koje je Tužilaštvo dostavilo uz optužnicu „ne bi objektivnog promatrača uvjerili da je apelant počinio djelo koje mu se stavlja na teret“. Ukazao je da ne postoji niti jedan svjedok, tj. direktni očevidac događaja koji predstavljaju činjenični opis djela koja se apelantu stavljaju na teret i da su navodi iz optužnice potkrijepljeni isključivo nepreciznim iskazima oštećenih.
19. Dalje, apelant je ukazao da je optužnica podignuta za djelo koje je navodno počinjeno prije 27 godina, a da je istraga trajala 10 godina. Smatra da činjenice o proteku vremena ukazuju da izricanje mjera zabrane nije bilo potrebno, niti je svrsishodno, jer apelant, da je imao namjeru, mogao je pobjeći u tom periodu. Naročito je istakao da je neosuđivan, da nije sklon činjenju krivičnih djela, kao i da ne posjeduje pasoš ili državljanstvo bilo koje druge države osim BiH.
b) Odgovori na apelaciju
20. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri argumentaciji iznesenoj u osporenim rješenjima. Istaknuto je da su mjere zabrane određene apelantu proporcionalne procesnim ciljevima i ne ograničavaju apelanta preko razumne mjere u ostvarivanju njegovih prava i sloboda.
21. Tužilaštvo smatra da su rješenja Suda BiH pravilna i zasnovana na zakonu pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi 22. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21 – odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Odjeljak 4 - Mjere zabrane Član 126.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud takođe može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 126.b st. 5. i 6.
Izricanje mjera zabrane (5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako tom licu nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je tom licu izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može takođe trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.
(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.
Član 126.f stav (1) Provjera mjera zabrane i obaveza izvještavanja (1) Sud može u svako doba naložiti provjeru mjera zabrane i zatražiti izvještaj od organa nadleženog za njihovo izvršenje. Taj organ je dužan da izvještaj bez odlaganja dostavi Sudu.
Član 126.a stav (1) tač. c) i d) i stav (2) Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
c) zabranu sastajanja s određenim licima,
d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom organu, i (2) Ostale mjere zabrane iz stava (1) ovog člana mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta kao i uz zabranu putovanja iz člana 126.
ovog zakona, ili kao zasebne mjere.
VI.Dopustivost i meritum
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. Član 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;
U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje
26. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se suštinski tiču ocjene dokaza u pogledu osporavanja kredibiliteta oštećenih kao svjedoka, Ustavni sud podsjeća na to da član 6 Evropske konvencije, kojim se jemči pravo na pošteno suđenje, ne propisuje nikakva pravila o dopuštenosti dokaza kao takvih budući da je to uređeno nacionalnim pravom. Stoga je zadatak domaćih sudova da ocijene dokaze koji su pred njima, kao i značaj bilo kojeg dokaza koji optuženi želi da iznese. Međutim, sud mora utvrditi da li je postupak u cjelini, uključujući i način na koji su pribavljeni dokazi, bio pravičan, kako to traži član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Horvatić protiv Hrvatske, presuda od 17. oktobra 2013. godine, predstavka broj 36044/09, tačka 77). Slijedom navedenog, proizlazi da nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča.
27. U konkretnom slučaju krivični postupak je u toku. Predmet osporavanja apelacijom su rješenja kojim su apelantu produžene mjere zabrane. Dakle, osporenim rješenjima nije utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1689/22 od 6. jula 2022. godine, tačka 24, dostupne na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije preuranjena.
U odnosu na ostale navode
28. Ustavni sud utvrđuje da apelacije u ovom dijelu ispunjavaju uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da su podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
29. Ustavni sud primjećuje da apelant problematizuje mjere zabrane koje mu je Sud BiH izrekao na osnovu člana 126 stav 2 i člana 126a. stav 1 tač. c) i d) ZKP-a. U vezi s tim, Ustavni sud najprije treba da utvrdi na koje pravo garantovano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom te mjere zabrane utiču. Naime, kao što je Ustavni sud utvrdio u svojoj praksi, „mjera zabrane“ izrečena prema domaćem zakonu, zavisno od njenog sadržaja, trajanja, intenziteta i drugih relevantnih faktora, može da utiče na povredu čl. 5 i 8 Evropske konvencije, te člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i druga prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2788/20 od 27. novembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, u konkretnom slučaju, zaključuje da mjere zabrane izrečene u rješenjima osporenim apelacijom treba da budu ispitane u kontekstu garancija iz člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4391/17 od 6. decembra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
Pravo na slobodu kretanja i prebivališta
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
31. Član 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i sopstvenu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne bezbjednosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1 mogu se u određenim oblastima, takođe, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
32. Ustavni sud podsjeća da član 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantuje svakom pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što podrazumijeva pravo da putuje u zemlju u koju po svom izboru može biti primljen. Svaka mjera kojom se ograničava navedeno pravo mora biti „u skladu sa zakonom, mora slijediti jedan od legitimnih ciljeva iz stava 3 člana 2 i mora biti „neophodna u demokratskom društvu“ (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, presuda od 11. jula 2013. godine, predstavka broj 28975/05, tačka 64).
33. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH apelantu izrekao mjere zabrane propisane u ZKP-u kako bi se obezbijedilo njegovo prisustvo i uspješno vodio krivični postupak. Sud BiH je, osim toga, postupao u skladu s odredbama čl. 126b. i 126f. ZKP-a kojima se reguliše vrijeme trajanja mjere zabrane, odnosno obaveza suda da svaka dva mjeseca ispita da li je primjena izrečenih mjera još uvijek potrebna. Dakle, ograničenja apelantovog prava na slobodu kretanja na određenoj teritoriji, odnosno prava da napusti tu teritoriju su u skladu s odredbama ZKP-a. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantu mjere zabrane izrečene i produžavane u skladu sa zakonom.
34. Dalje, Ustavni sud zapaža da su mjere zabrane izrečene s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka, što opravdava njihovu nužnost u demokratskom društvu. Pri tome, prvobitno izrečena mjera obaveze povremenog javljanja nadležnom organu je prilikom kontrole opravdanosti najprije ublažena, a poslije i ukinuta. Iz navedenog proizlazi da Sud BiH vodi računa o tome da mjere budu svedene na najmanju moguću mjeru, ali da ipak služe svrsi zbog koje su izrečene. Osim toga, apelant, problematizujući izrečenu mjeru zabrane putovanja van Bosne i Hercegovine, osim ukazivanja na snažne veze s Banjom Lukom i činjenicu da ne posjeduje pasoš ili državljanstvo bilo koje druge države osim BiH, nije ponudio argumente iz kojih bi se nedvojbeno moglo utvrditi da postoji potreba da apelant napusti teritoriju Bosne i Hercegovine (liječenje u inostranstvu, smrtni slučaj, bolest člana porodice i slično). Apelant, takođe, nije dao obrazloženje kakav to negativan uticaj na njega ima izrečena mjera zabrane zbog kojeg bi bilo neophodno da se ona ukine. S obzirom na navedeno, apelant nije uvjerio Ustavni sud da je izrečenim mjerama zabrane na njega stavljen pretjeran teret, koji bi bio u suprotnosti sa zakonskim ciljem koji se želi postići. Ustavni sud smatra da su u toj fazi postupka, kada se izvode dokazi Tužilaštva, obrazloženja redovnih sudova o neophodnosti izrečenih mjera zabrane logična i argumentovana. Ustavni sud, takođe, podsjeća da redovni sudovi i dalje imaju obavezu preispitivanja izrečenih mjera zabrane svaka dva mjeseca i njihovog ublažavanja ili ukidanja ukoliko se za to steknu uslovi. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je postignuta pravična ravnoteža između nužnosti tih mjera izrečenih s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka i apelantovog prava na slobodu kretanja.
35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
VII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada su mjere zabrane izrečene u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja, te kada ne dovode u pitanje pravičnu ravnotežu između legitimnog cilja koji se ogleda u obezbjeđenju apelantovog prisustva i neometanog vođenja krivičnog postupka i apelantovog prava na slobodu kretanja.
37. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić