Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3718/21 (M.M.)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3718/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3718/21 , rješavajući apelaciju M. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst (

„Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 Rs 010141 18 Rsž 3 od 22. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tomislavgrada, koju zastupa Tomislav Baković, advokat iz Tomislavgrada, podnijela je 26. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 2 Rs 010141 20 Rev od 8. jula 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 2 Rs 010141 18 Rsž 3 od 22. juna 2020. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3187/20 od 28. oktobra 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP-3207/20 koju je apelantica podnijela protiv navedene presude Kantonalnog suda, jer je apelantica protiv te presude izjavila reviziju. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u ovom postupku.

3. Apelantica je protiv ECO-KUP d.o.o. Kupres (u daljnjem tekstu: tuženi) podnijela tužbu. Tužbenim zahtjevom apelantica je tražila da se utvrdi da je Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 30. novembra 2014. godine (u daljnjem tekstu: odluka o otkazu) nezakonita i da se poništi. Osim toga, tražila je da se naloži tuženom da joj na ime naknade plate za period od 1. marta 2014. godine do 28. oktobra 2016. godine isplati novčane iznose precizirane u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom. Također je tražila da se naloži tuženom da apelanticu prijavi na penzijsko i invalidsko zdravstveno osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti i izvrši u apelantičinu korist uplatu osiguranja od dana odjave sa osiguranja (od 30. novembra 2014. godine do 28. oktobra 2016. godine).

4. Presudom Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 6. aprila 2018. godine, u ponovnom postupku, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev. U obrazloženju, Općinski sud je istakao da je utvrdio da apelantica nije dolazila na posao u periodu od 1. juna do 16. oktobra 2014. godine, kada je primila opomenu zbog povrede radnih obaveza, kao da nije dolazila ni nakon prijema navedene opomene, što predstavlja težu povredu radne obaveze u skladu sa Zakonom o radu. Naime, ukazao je da navedeni zaključak proizlazi iz internog dopisa direktora tuženog od 25. novembra 2014. godine, izjave direktora tuženog od 10. novembra 2015. godine, zapisnika sa sastanka od 27. novembra 2014. godine, te izjava određenih svjedoka (u presudi detaljno obrazložen sadržaj njihovih iskaza, te razlozi zašto su prihvaćeni kao vjerodostojni). Sud je posebno ukazao da iz navedenog zapisnika slijedi da su sastanku prisustvovali Ž. T. – prokurista tuženog, O. B.

– izvršni direktor tuženog, I. B. – zakonska zastupnica tuženog i apelantica, ali da apelantica nije potpisala navedeni zapisnik (na zapisniku konstatovano da ga odbija potpisati po savjetu advokata). Sud je dalje ukazao na sadržaj nalaza vještaka finansijske struke, ali je istakao da navedeni dokaz neće posebno elaborirati budući da je tužbeni zahtjev odbijen. Također, sud je ukazao da ni uvjerenje Porezne uprave od 18. februara 2015. godine nema posebnog značaja kod činjenice da je tužbeni zahtjev odbijen. Naime, vještak finansijske struke je ukazao da ovo uvjerenje „nije tačno“, te da iz njega slijedi da tuženi prema apelantici nema dospjelih, a neizmirenih obaveza po osnovu poreza i doprinosa. Općinski sud je zaključio da je tuženi u skladu sa članom 91. Zakona o radu dokazao da je odluka o otkazu zakonita i da postoji opravdan razlog za otkaz, kao i da je proveo zakonsku proceduru i omogućio apelantici da iznese svoju odbranu, a da apelantica nije dokazala suprotno.

5. Presudom Kantonalnog suda od 22. juna 2020. godine apelantičina žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju, Kantonalni sud je ukazao na dijelove apelantičinog iskaza kojima je ukazivala, između ostalog, na to da joj je Đ. B. (prema njenim navodima direktor tuženog) telefonskim putem rekao da ne dolazi na posao. Međutim, sud je istakao da je to u suprotnosti sa izvedenim materijalnim dokazima, te da i iz izjave svjedoka I. B. slijedi da Đ. B. nije bio uposlenik tuženog, pa nije ni mogao uticati na radni status apelantice. Osim toga, naveo je da je apelantici omogućeno da iznese svoju odbranu na sastanku na kojem se izjasnila da ne želi dolaziti na posao i raditi poslove čistačice. Dalje, naveo je da s obzirom da je u kontinuitetu činila težu povredu radne obaveze iz ugovora o radu, tuženi je na svoju štetu otkazao ugovor o radu tek 30. novembra 2014. godine, a ne u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz (član 89. Zakona o radu). U odnosu dio tužbenog zahtjeva kojim apelantica potražuje naknade na ime plate, sud je naveo da apelantica nije obavljala poslove za tuženog od 1. juna do 30. novembra 2014. godine, kao ni nakon tog perioda, zbog čega nema pravo na isplatu te naknade. Osim toga, istakao je da su prema navodima tuženog, apelantici plate isplaćivane „preko blagajne“ tuženog za vrijeme dok je radila.

6. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise. Naročito tvrdi da nije neopravdano izostala sa posla, već da je postupala „po nalogu direktora“ tuženog Đ. B., a da joj kasnije nije bilo dozvoljeno da dođe na posao. Dalje ukazuje da tuženi nije proveo odgovarajući postupak prije donošenja odluke o otkazu i da prethodno nije utvrdio istinitost činjenica zbog kojih je donio navedenu odluku. U vezi s tim, navodi i da zapisnik koji ne sadrži njen potpis ne može biti dokaz o postojanju sastanka radi iznošenja odbrane. Apelantica smatra da postoji proturječnost onoga što se u presudi navodi u odnosu na sadržaj izvedenih dokaza. Pri tome, ukazuje na tvrdnju suda da tuženi nema neizmirenih dugovanja prema njoj, iako je vještačenjem utvrđeno suprotno. Dalje, navodi da sud navedeni nalaz prihvata, ali da vjeru poklanja navodima tuženog da je plate isplaćivao „preko blagajne“, iako to ničim nije dokazano.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32.., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine,odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose, u suštini, na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, redovni sudovi su detaljno obrazložili kako je tuženi dokazao da su postojali zakonski razlozi za otkaz ugovora o radu i u cijelosti ispoštovao zakonsku proceduru za davanje otkaza, to je neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili zašto nije osnovan apelantičin prigovor kojim ukazuje na to da izostanak sa posla nije bio neopravdan, odnosno zašto nisu osnovani apelantičini navodi u vezi sa ocjenom dokaza (vidi činjenični dio ove odluke). Također, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

11. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantičino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Također, imajući u vidu da je apelantica imala i koristila mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantičinim uspjehom u postupku ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3718/21 (M.M.) | Sudska praksa | Aktio