Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1298/22 (Ž.S.)

Odluka donesena 30. 11. 2023.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Vanparnični postupak
  • Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Habeas corpus – postupak
  • COVID-19
  • Privatni život
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1298/22

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 11. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1298/22, rješavajući apelaciju Ž. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 30. novembra 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Ž. S.

Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što prilikom donošenja Rješenja o produženju mjere zadržavanja na prisilnom liječenju broj 71 0 V 200517 21 V9 od 16. decembra 2021.

godine Ž. S. nije bilo omogućeno da u razumnom vremenskom intervalu bude lično saslušan pred Osnovnim sudom u Banjaluci koji odlučuje o navedenoj mjeri.

Odbija se kao neosnovana apelacija Ž. S. podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci br. 71 0 V 200517 23 Gž 7 od 24. januara 2023. godine i 71 0 V 200517 22 Gž 6 od 31. januara 2022. godine u odnosu na ostale aspekte prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zabranu mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbija se kao neosnovana apelacija Ž. S. podnesena zbog nemogućnosti da ga članovi porodice posjete u JZU „Zavod da forenzičku psihijatriju Sokolac“ uslijed pandemije bolesti izazvane virusom korona (COVID-19) u odnosu na navode o povredi člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ž. S. (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi u JZU „Zavod za forenzičku psihijatriju Sokolac“ (u daljnjem tekstu: Zavod), kojeg zastupa Jadranka Ivanović, advokat iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: punomoćnica), podnio je 12. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 V 200517 22 Gž 6 od 31. januara 2022. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP-1298/22.

2. Apelant je posredstvom punomoćnice 5. aprila 2023. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda broj 71 0 V 200517 23 Gž 7 od 24. januara 2023. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 V 200517 22 V 10 od 19. decembra 2022. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP-1673/23.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i JZU „Zavod za forenzičku psihijatriju Sokolac“ zatraženo je 20. aprila 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP-1298/22, a 24. aprila 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP-1673/23. Također je od predlagača – Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: predlagač ili Tužilaštvo) zatraženo 1. juna 2023. godine da dostavi odgovor na apelacije.

4. Pozvani su dostavili odgovore na apelacije, koji su 17. i 30. maja, te 5. jula 2023. godine dostavljeni apelantovoj punomoćnici radi eventualnog izjašnjenja. Punomoćnica nije dostavila izjašnjenje.

5. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se zasnivaju na sličnom činjeničnom stanju i pravnom osnovu i tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je odlučio da, shodno članu 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, spoji predmete br. AP-1298/22 i AP-1673/23 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1298/22.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Pravomoćnom presudom Okružnog suda od 27. juna 2014. godine utvrđeno je da je apelant u stanju neuračunljivosti preduzeo radnje koje su za posljedicu imale tjelesne povrede dva lica i smrt trećeg lica, čime je počinio krivično djelo teškog ubistva u stjecaju s krivičnim djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz preciziranih članova Krivičnog zakona Republike Srpske. Istog dana apelantu je rješenjem Okružnog suda, donesenom u krivičnom postupku, privremeno određen prisilni smještaj u Zavodu u trajanju od šest mjeseci.

8. Nakon toga, Osnovni sud je, počev od 12. decembra 2014. godine, odlučujući u vanparničnom postupku po prijedlozima Tužilaštva, kontinuirano donosio rješenja kojima je apelant prvo zadržan na prisilnom liječenju u Zavodu godinu dana, a zatim mu je sukcesivno produžavano trajanje te mjere za periode od po godinu dana.

9. Protiv rješenja Okružnog suda broj 71 0 V 200517 20 Gž 5 od 21. maja 2020. godine i Osnovnog suda broj 71 0 V 200517 19 V od 2. marta 2020. godine, kojim mu je produženo zadržavanje na prisilnom liječenju u Zavodu u trajanju do godinu dana, počev od 12. decembra 2019. godine, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-2540/20 od 14. oktobra 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) djelimično usvojio apelaciju i utvrdio povredu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) i stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u dijelu u kojem je osporenim rješenjima retroaktivno odlučeno o produženju prisilnog zadržavanja apelanta na liječenju. Naime, Ustavni sud je zaključio da osporeno rješenje nije bilo doneseno u roku iz člana 35. stav 2. Zakona o zaštiti lica s mentalnim poremećajem (u daljnjem tekstu: prethodni zakon) jer za vrijeme zadržavanja u periodu od 13. decembra 2019. do 2. marta 2020. godine nije bilo odluke suda (tačka 42. navedene odluke). S druge strane, Ustavni sud je odbio kao neosnovanu apelaciju u odnosu na ostale aspekte prava na slobodu i sigurnost ličnosti jer su osporena rješenja, na osnovu kojih je apelant tada bio smješten u Zavod, donesena u postupku koji je bio u skladu s relevantnim zakonskim odredbama i standardima Evropske konvencije. Ustavni sud je također zaključio da nema povrede apelantovih prava iz člana II/3.b), e), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 3. i 6. stav 1. te člana 8. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju zato što su se navodi o kršenju tih prava zasnivali na istim navodima o kojima je sud odlučio u okviru prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i u tom segmentu zaključio da nema povrede.

10. Osnovni sud je zatim donio rješenje od 30. decembra 2020. godine, potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 21. maja 2020. godine, kojim je apelantu produženo zadržavanje na prisilnom liječenju u Zavodu u trajanju do godinu dana, počev od 12. decembra 2020. godine. Rješenja osporena apelacijom broj AP-1289/22

11. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 V 200517 21 V9 od 16. decembra 2021. godine apelantu je produženo zadržavanje na prisilnom liječenju u Zavodu u trajanju do godinu dana počev od 12. decembra 2021. godine do 12. decembra 2022. godine.

12. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da su provedeni dokazi uvidom u nalaz i mišljenje vještaka S. V. S. – specijaliste psihijatrije i S. S. – specijaliste neuropsihijatrije (u daljnjem tekstu: vještaci) i njihovim saslušanjem na ročištu, te uvidom u izvještaj Zavoda od 28. oktobra 2021. godine i drugu dokumentaciju. Nadalje, u obrazloženju je navedeno da je zadatak vještaka bio da daju mišljenje o apelantovom duševnom stanju i sposobnosti za rasuđivanje, odnosno o tome da li postoji „apsolutna potreba za produženjem prisilnog smještaja u zdravstvenoj ustanovi i u kojem vremenskom periodu“. Iz obrazloženja rješenja dalje proizlazi da je punomoćnica predložila da se izvedu dokazi saslušanjem doktorica P. G. i Z. L., koje su zaposlene u Zavodu i koje su sačinile izvještaj, te apelanta i njegove sestre D. S. Osnovni sud nije prihvatio prijedlog za saslušanje doktorica i apelantove sestre, dok se o prijedlogu za apelantovo saslušanje nije očitovao. U vezi s tim, Osnovni sud je obrazložio da su doktorice u izvještaju već navele da je apelanta i dalje potrebno zadržati u Zavodu, zbog čega njihovo ispitivanje ne bi utjecalo na donošenje konačne odluke. Također je obrazložio da apelantova sestra nije stručna da se očituje na okolnosti apelantovog smještaja i liječenja kako je to predloženo te da „te okolnosti nisu ni bitne za donošenje konačne odluke“. Osnovni sud je međutim prihvatio izvještaj Zavoda i nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da su dati skladu s vještinom i pravilima struke. Iz tih dokaza proizlazi da je apelant hronični duševni bolesnik koji boluje od paranoidne psihoze iz kruga schizophrenia, da se njegovo psihičko stanje nije poboljšalo i da i dalje ima „apsolutnu potrebu za hospitalizacijom, i to u trajanju do godinu dana“. Shodno tome, sud je na osnovu člana 22. stav 1. prethodnog zakona i člana 44. stav 1, člana 53. stav 1. i člana 54. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu ZVP) odlučio kao u izreci.

13. Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 V 200517 22 Gž 6 od 31. januara 2022. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud osporenu odluku pravilno zasnovao na nalazu i mišljenju vještakâ, koji je u saglasnosti s izvještajem Zavoda. Također je ocijenio da prvostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, nije počinio povrede procesnih odredbi kada nije prihvatio njegov prijedlog da ga sasluša pred sudom, te prijedlog za saslušanje apelantove sestre D. S. na okolnosti njegovog smještaja i liječenja. Dalje je ponovio da su se doktorice P. G. i Z. L. u izvještaju detaljno i argumentirano izjasnile o svim okolnostima i činjenicama bitnim za donošenje odluke, zbog čega nije bilo potrebno njihovo saslušanje pred sudom. Stoga je Okružni sud zaključio da je apelantovo prisilno zadržavanje u Zavodu u skladu sa zakonom i standardima iz Evropske konvencije.

Rješenja osporena apelacijom broj AP-1673/23

14. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 V 200517 22 V 10 od 19. decembra 2022. godine apelantu je produženo zadržavanje na prisilnom liječenju u Zavodu u trajanju do godinu dana počev od 12. decembra 2022. godine do 12. decembra 2023. godine.

15. Iz obrazloženja rješenja Osnovnog suda proizlazi da su u postupku pred tim sudom izvedeni dokazi uvidom u materijalne dokaze, uključujući nalaz i mišljenje vještaka S. S. i S. V. S. od 16. oktobra 2022. godine, dat na iste okolnosti kao i u prethodnoj fazi postupka, i u izvještaj Zavoda od 5. septembra 2022. godine s medicinskom i drugom dokumentacijom. Također su izvedeni dokazi saslušanjem apelanta i njegovog ljekara u Zavodu – psihijatra dr. P. G. Imajući u vidu provedene dokaze, Osnovni sud je zaključio da je apelant i dalje duševni bolesnik koji boluje od hronične duševne bolesti shizofrenije, da je opasan po okolinu i da i dalje postoji potreba za njegovim daljnjim liječenjem u Zavodu. Obrazložio je da postoji saglasnost između mišljenja vještakâ, psihijatra koji liječi apelanta u Zavodu i psihologa koji su zaposleni u Zavodu. Imajući u vidu ta mišljenja, Osnovni sud nije prihvatio kao pouzdanu apelantovu izjavu da bi se u kritičnoj situaciji u kakvoj je počinio krivično djelo sada ponašao drugačije. Ukazao je da je nalaz i mišljenje vještaka, suprotno apelantovim prigovorima, jasan i potpun, da ne protivrječi sam sebi ili činjenicama utvrđenim na osnovu drugih dokaza. Zbog toga, prema mišljenju Osnovnog suda, nije bilo razloga da se vještaci pozovu da dopune svoj nalaz ili da se odredi drugo vještačenje. Što se tiče izbora vještaka, Osnovni sud je ukazao da je imao u vidu da je apelant predložio da psihijatrijsko vještačenje obavi Klinika za psihijatriju „Vrapče“ Zagreb. Međutim, imajući u vidu da se predlagač protivio tom prijedlogu, Osnovni sud je, u smislu člana 148. stav 3. Zakona o parničnom postupku i člana 2. stav 2. ZVP-a, rješenjem od 27. septembra 2022. godine odlučio da to budu vještaci S. S. i S. V. S. Pri tome je ukazao da je zadatak vještaka odredio upravo vodeći računa da se utvrde činjenice bitne za donošenje odluke koje su definirane članom 32. Zakona o zaštiti mentalnog zdravlja (u daljnjem tekstu: važeći ZZMZ) i članom 44. stav 1. ZVP-a. Pri tome je Osnovni sud zaključio da, suprotno apelantovim navodima, činjenice koje se tiču procjene terapije i uvjeta njegovog liječenja i boravka Zavodu nisu ključne za konkretan postupak i da se njima sud ne može baviti. Naime, Osnovni sud je ukazao da se tim činjenicama može baviti samo nadležni organ – Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite putem Komisije za zaštitu prava lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju (u daljnjem tekstu: Komisija), čiji je zadatak definiran u članu 28. ZZMZ-a. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je u skladu sa članom 32. važećeg ZZMZ-a, članom 44. stav 1, članom 53. stav 1. i članom 54. stav 1. ZVP-a odlučio kao u izreci.

16. Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 V 200517 23 Gž 7 od 24. januara 2023. godine odbio apelantovu žalbu podnesenu protiv rješenja Osnovnog suda i potvrdio to rješenje. Okružni sud je u obrazloženju rješenja zaključio da žalbeni prigovori kojima je ukazano da način na koji se liječi apelant nije adekvatan i da je to razlog dugogodišnjeg boravka u Zavodu nisu od značaja za zaključak suda o produženju njegovog boravka u Zavodu. Naime, Okružni sud je ukazao da nije imao osnova da sumnja u stručnost nalaza i mišljenja vještaka o apelantovom zdravstvenom stanju, koji je identičan mišljenju dr. P. G., apelantovog psihijatra u Zavodu. Pri tome je Okružni sud ukazao da je nesporno da je vještak dr. S. S. tvrdio da terapija, metode pristupa liječenju pacijenta, odnos osoblja i okruženje uvjetuju i rezultate liječenja te bolesti. Međutim, sud je istakao da u spisu nema dokaza da je apelant neadekvatno liječen i da ga ljekari ne liječe u skladu s usvojenim metodama i načinima liječenja konkretne bolesti. Također je ukazao da je nesporno da je prvostepeni sud mogao odrediti vještačenje i putem nekih drugih vještaka odgovarajuće struke i u drugoj zdravstvenoj ustanovi. Međutim, sud je ocijenio da u spisu nema pokazatelja da dati nalaz i mišljenje nije u skladu s pravilima struke i da je apelantovo stanje prikazano lošije nego što to zaista jeste. Pri tome je Okružni sud konstatirao da iz izvedenih dokaza proizlazi da u apelantovom liječenju učestvuju zdravstveni radnici i zdravstveni saradnici i da između njih postoji međusobna saradnja, te da se apelantovo liječenje provodi na najbolji način kako bi se osigurala zaštita njegovog mentalnog zdravlja. Okružni sud je također istakao da apelant prigovore o načinu liječenja može uputiti Komisiji koja obavlja zadatke kojima se osigurava zaštita prava lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju kroz usmjeravanje rada i zaštite mentalnog zdravlja koji se zasnivaju na načelima profesionalne etike u skladu sa čl. 27. i 29. važećeg ZZMZ-a.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacija

17. Apelant u apelacijama tvrdi da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije te člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

18. U apelaciji broj AP-1298/22 apelant ukazuje na to da ga sud u postupku u kojem je donesena osporena odluka nije lično saslušao, naročito na okolnosti njegove percepcije liječenja i uvjeta u kojima boravi, niti je obrazložio svoju odluku da ga ne sasluša, čime je došlo i do povrede procesnih odredbi. Nadalje, apelant, u suštini, tvrdi da su redovni sudovi utvrđivali samo činjenice koje se tiču njegovog trenutnog mentalnog stanja i opasnosti za njegov život, zdravlje i sigurnost, odnosno za život, zdravlje i sigurnost drugih lica, ali da su trebali utvrditi i činjenice koje se tiču „terapijske funkcije njegovog smještaja u Zavodu“, što, prema njegovom mišljenju, nisu učinili. Naime, apelant smatra da je bilo potrebno utvrditi na koji je način liječen posljednjih godinu dana, odnosno da li je podvrgnut odgovarajućoj terapiji i da li se njegovo liječenje provodi u adekvatnim i njemu prilagođenim uvjetima. Smatra da su se te okolnosti mogle utvrditi saslušanjem ljekara koji su ga liječili u Zavodu (dr. P. G. i dr. Z. L.), vještaka i njegove sestre D. S, te uvidom u terapijsku listu i dekurzuse o osnovnoj bolesti. Osim toga, apelant navodi da su ga otac i sestra zbog pandemije izazvane virusom COVID-19 posjetili nakon više od dvije godine „u martu 2022. godine u trajanju od 20 minuta, na otvorenom prostoru, s maskama i rukavicama i uz poštovanje distance“. Apelant tvrdi da on i njegova porodica to cijene „kao trud uprave da sačuva svoje štićenike zdravijim“. Međutim, navodi da on i njegova porodica ne mogu prihvatiti to što im je „u ljeto prošle godine bio onemogućen bilo kakav kontakt“.

19. Apelant u apelaciji broj AP-1673/23 također tvrdi da su redovni sudovi i u postupku u kojem su donesene osporene odluke propustili da utvrde činjenice koje se tiču terapijske funkcije njegovog smještaja u Zavodu. Tvrdi da ta obaveza suda i njegovo pravo uvida u svoje zdravstveno stanje i liječenje proizlazi iz odredbi ZZMZ-a, Zakona o zaštiti mentalnog zdravlja Republike Srpske i člana 17. Preporuke br. Rec (2004)10 Komiteta ministara Vijeća Evrope u pogledu zaštite ljudskih prava i dostojanstva lica s duševnim smetnjama. Osim toga, apelant ukazuje da je predložio da Klinika za psihijatriju „Vrapče“ Zagreb izvrši vještačenje sa zadatkom procjene njegovog zdravstvenog stanja, terapije i uvjeta liječenja. Ističe da je sud odbio njegov prijedlog, pri čemu je „po deveti put odredio da vještačenje vrši isti vještak – S. S., a drugi put vještak S. V. S.“. Apelant također problematizira stav Okružnog suda da nije neadekvatno liječen jer je taj zaključak suprotan dokazima u spisu a, prije svega njegovoj izjavi datoj pred sudom, iz koje proizlazi da mu terapija koju sada koristi manje odgovara. Apelant, također, smatra da je proizvoljno obrazloženje da utvrđivanje činjenice adekvatnosti njegovog liječenja nije zadatak vještaka već Komisije u smislu člana 28. ZZMZ-a.

b) Odgovori na apelacije

20. Okružni sud smatra da su u osporenim rješenjima dati pravilni, jasni i na zakonu zasnovani razlozi za odlučenje. Predlaže da se apelacije odbiju kao neosnovane.

21. Osnovni sud također smatra da su apelantovi navodi neosnovani.

22. Zavod ukazuje da su prijedloge za produženje prisilne hospitalizacije s izvještajem o apelantovom zdravstvenom stanju u cijelosti potvrdili vještaci neuropsihijatrijske struke, koji nisu zaposleni u Zavodu. Ističe da je zbog toga mišljenje vještaka o neophodnosti apelantovog daljnjeg prisilnog smještaja objektivno i nepristrasno i da su apelacioni navodi neosnovani. Nadalje, ukazuje da je delegacija Evropskog komiteta za sprečavanje mučenja i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (u daljnjem tekstu: CPT) prilikom pete posjete 2019. godine posjetila i Zavod. CPT je tom prilikom izvršio višednevni neposredni uvid u rad Zavoda, nakon čega je dao pozitivne ocjene i uvjerio se da se u Zavodu, kao modernoj medicinskoj ustanovi, mjere liječenja izvršavaju u skladu s najnovijim međunarodnim standardima, uz poštovanje domaćeg zakonodavstva, Evropske konvencije i Evropske konvencije o sprečavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja. U to se uvjerila i Delegacija Pododbora za prevenciju torture i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja, koja je posjetila i Zavod prilikom posjete BiH u periodu od 11. do 17. decembra 2022. godine. Zavod smatra da su apelacije neosnovane.

23. Predlagač smatra da su osporene odluke pravilne i zakonite i da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na čiju povredu ukazuje.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima („Službeni glasnik RS“ broj 46/04) u relevantnom dijelu glasi:

III - PRAVA LICA SA MENTALNIM POREMEĆAJIMA I DUŽNOST LICA KOJA SPROVODE

NJIHOVU ZAŠTITU I LIJEČENJE

Član 12.

Svako lice sa mentalnim poremećajima dobrovoljno ili prisilno smješteno u zdravstvenu ustanovu ili uključeno u postupak liječenja ima pravo:

1. da mu se odredi individualno prilagođeni oblik liječenja u zavisnosti od njegovog mentalno-zdravstvenog stanja, kvalitete socijalne podrške i mogućnosti ustanove;

[…] Član 30.

[…] Sud je dužan da ispita sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i da sasluša sva lica koja imaju saznanje o bitnim činjenicama.

Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno uticati na zdravlje mentalno bolesnog lica, sud će saslušati i to lice.

IX - KOMISIJE ZA ZAŠTITU LICA SA MENTALNIM POREMEĆAJIMA

Član 52.

Komisije za zaštitu lica sa mentalnim poremećajima osnivaju se na regionalnom nivou za zdravstvene ustanove specijalizovane za liječenje lica sa mentalnim poremećajima.

Komisija iz stava 1. ovog člana sastoji se od pet članova, i to: psihijatar, psiholog, socijalni radnik, predstavnik lokalne zajednice i predstavnik udruženja građana.

[…] Komisije za zaštitu lica sa mentalnim poremećajima prate sprovođenje zaštite lica sa mentalnim poremećajima nezavisno od toga da li su dobrovoljno smještena, prisilno zadržana ili prisilno smještena u zdravstvenu ustanovu.

[…] Član 53.

Komisije za zaštitu lica sa mentalnim poremećajima imaju zadatak:

[…]

b) unapređivati postupanje prema licima sa mentalnim poremećajima;

v) pratiti sprovođenje postupaka propisanih ovim zakonom i predlagati zdravstvenoj ustanovi i nadležnom organu uprave mjere za otklanjanje uočenih nezakonitosti;

g) pratiti poštivanje ljudskih prava i sloboda i dostojanstva lica sa mentalnim poremećajima;

d) po vlastitoj procjeni ili na prijedlog trećeg lica ispitivati pojedinačne slučajeve prisilnog zadržavanja ili prisilnog smještaja u zdravstvenu ustanovu, odnosno smještaja djece, maloljetnih lica, lica lišenih poslovnih sposobnosti te punoljetnih lica koja nisu sposobna dati pristanak;

đ) primiti prigovore i pritužbe lica sa mentalnim poremećajima, njihovih zakonskih zastupnika, članova porodice, opunomoćenika, trećih lica ili organa starateljstva te preduzimati potrebne mjere;

e) predlagati nadležnom sudu donošenje odluke o otpustu iz zdravstvene ustanove;

ž) sagledavati uslove rada u zdravstvenim ustanovama i predlagati mjere za poboljšanje istih.

[…]

25. Zakon o zaštiti mentalnog zdravlja („Službeni glasnik RS“ broj 67/20) u relevantnom dijelu glasi:

Individualni plan oporavka lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju Član 26. stav (1) (1) Individualni plan oporavka lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju je plan oporavka koji obuhvata primjenu medicinske intervencije i pravi se na osnovu procijenjenih potreba lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju, uključujući i procjenu rizika od primjene medicinske intervencije.

Imenovanje i razrješenje Komisije za zaštitu prava lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju Član 27.

(1) Komisija za zaštitu prava lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju (u daljem tekstu: Komisija) u sprovođenju medicinske intervencije obavlja zadatke kojima se obezbjeđuje zaštita prava lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju kroz usmjeravanje rada i aktivnosti u zaštiti mentalnog zdravlja, koja se zasnivaju na načelima profesionalne etike i deontologije.

[…] (5) Komisiju iz stava 1. ovog člana čini najmanje pet članova, i to:

1) doktor medicine - specijalista psihijatrije ili doktor medicine - specijalista dječje i adolescentne psihijatrije, 2) diplomirani psiholog ili specijalista medicinske psihologije, […] (6) Komisija se imenuje na period od četiri godine.

[…] Zadatak Komisije za zaštitu prava lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju Član 28.

Zadatak Komisije je da utvrdi:

1) uslove rada i sprovođenje medicinske intervencije u centru za zaštitu mentalnog zdravlja, na odjeljenju psihijatrije bolnice, klinici za psihijatriju kliničkog centra, u specijalnoj bolnici ili u zavodu za forenzičku psihijatriju, 2) izvršenje obaveza zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika u centru za zaštitu mentalnog zdravlja, na odjeljenju psihijatrije bolnice, klinici za psihijatriju kliničkog centra, u specijalnoj bolnici ili u zavodu za forenzičku psihijatriju, 3) poštivanje prava lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju u skladu sa ovim zakonom i drugim propisima kojima se uređuje oblast zaštite mentalnog zdravlja i ljudskih prava, kao i kroz primanje prigovora i žalbi lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju, njegovog zakonskog zastupnika, članova njegove porodice ili organa starateljstva, 4) izvršenje obaveza lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju, 5) sprovođenje procedura u skladu sa ovim zakonom.

Prestanak važenja zakona Član 67.

Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 46/04).

26. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 36/09, 91/16 i 16/23) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 36/09 i 91/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

2. Zadržavanje duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi Član 44. stav (1) (1)U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog prirode bolesti neophodno da to lice bude ograničeno u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa vanjskim svijetom, kao i njegovom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržano.

VI.Dopustivost i meritum

27. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava ostale uvjete za dopustivost iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

28. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

30. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

e) u slučaju zakonitog […] pritvaranja duševno poremećenih osoba, […];

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

31. Ustavni sud podsjeća da pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Članom 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije pritvaranje „duševnih bolesnika” dopušteno je samo kada su ispunjene i materijalne i procesne pretpostavke za takvo pritvaranje (vidi Evropski sud, Zagidulina protiv Rusije, presuda od 2. maja 2013. godine, predstavka broj 11737/06, tačka 54). Ustavni sud, dalje, podsjeća da lice ne može biti lišeno slobode jer je duševni bolesnik osim ako su ispunjena tri minimalna uvjeta: mora se pouzdano dokazati da je lice duševni bolesnik, odnosno istinski duševni poremećaj mora biti utvrđen pred nadležnim tijelom na osnovu objektivnog medicinskog nalaza; duševni poremećaj mora biti takve vrste ili stepena koji opravdava prisilno lišenje slobode; i valjanost produženja lišenja slobode zavisi od ustrajnosti takvog poremećaja (vidi Evropski sud, Ilnseher protiv Njemačke, presuda od 4. decembra 2018. godine, predstavke br. 10211/12 i 27505/14, tačka 127). Prilikom odlučivanja o tome treba li lice biti pritvoreno kao „duševni bolesnik” potrebno je priznati određeno diskreciono ovlaštenje nacionalnim vlastima jer je prvenstveno na njima da ocijene dokaze izvedene u određenom predmetu. Zadatak Evropskog suda je da na osnovu Evropske konvencije preispita odluke tih tijela (idem., tačka 128). Konačno, da bi se ispunio zahtjev iz člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije, postupak koji dovodi do prisilnog smještaja pojedinca u psihijatrijsku ustanovu mora nužno pružiti djelotvorna jamstva protiv proizvoljnosti s obzirom na ranjivost lica koja boluju od duševnih poremećaja i potrebu da se iznesu vrlo važni razlozi kojima se opravdava bilo koje ograničenje njihovih prava (vidi Evropski sud, M. S. protiv Hrvatske (broj 2), presuda od 19. februara 2015. godine, predstavka broj 75450/12, tačka 147).

Član 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije u predmetu broj AP-1673/23

32. Ustavni sud zapaža da je pred redovnim sudovima u postupku u kojem se odlučivalo o produženju apelantovog zadržavanja na prisilnom liječenju nesporno utvrđeno da apelant boluje od duševne bolesti shizofrenije i da je njegova trenutna „duševna poremećenost“ takve vrste ili stepena da opravdava prisilno zatvaranje. Ustavni sud zapaža da se suština apelantovih navoda u vezi s povredom ovog prava svodi na tvrdnje da su se u postupku pred redovnim sudovima trebale utvrđivati činjenice u vezi s načinom njegovog liječenja u Zavodu, odnosno da li je za vrijeme boravka u Zavodu liječen u skladu s pravilima medicinske struke. Pri tome, apelant, izuzev općenitih tvrdnji da mu terapija koju sada koristi „manje odgovara i da ne zna kako se liječi“, nije iznio neke konkretnije tvrdnje u prilog tim svojim navodima.

33. Imajući u vidu ove navode, Ustavni sud, prije svega, treba da riješi pitanje primjenjivosti člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se prema ranijoj praksi Evropskog suda član 5. stav 1. tačka e), u načelu, nije ticao odgovarajućeg tretmana ili uvjeta (vidi Evropski sud, Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, tačka 44; Hutchison Reid protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 20. februara 2003. godine, predstavka broj 50272/99, tačka 49; i Stanev protiv Bugarske, presuda od 17. januara 2012. godine, predstavka broj 36760/06, tačka 147).

34. Međutim, praksa Evropskog suda se postepeno razvijala s ciljem proširenja djelokruga navedenog člana i postepenim razvojem te prakse sadašnja sudska praksa jasno ukazuje da je primjena odgovarajuće terapije postala uvjet u kontekstu šireg koncepta „zakonitosti“ lišenja slobode. Svako pritvaranje mentalno oboljelih lica mora imati terapijsku svrhu, usmjerenu posebno, i u mjeri u kojoj je to moguće, na izlječenje ili ublažavanje njihovog psihičkog stanja, uključujući, gdje je to prikladno, smanjenje ili kontrolu nad njihovom opasnošću. Međutim, kako to ističe Evropski sud, njegova uloga nije da analizira sadržaj liječenja koji se nudi i primjenjuje. Ono što je važno je da Evropski sud može provjeriti da li je uspostavljen individualizirani program, uzimajući u obzir specifične detalje mentalnog zdravlja pritvorenika s ciljem da ga pripremi za moguću buduću reintegraciju u društvo. U ovoj oblasti, Evropski sud daje vlastima određenu slobodu u pogledu oblika i sadržaja terapijske njege ili medicinskog programa u pitanju (vidi Evropski sud, Rooman protiv Belgije, presuda od 31. januara 2019. godine, predstavka broj 18052/11, tač. 207– 211. s daljnjim referencama).

35. Dovodeći sve navedeno u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su i prethodni zakon, koji je važio u vrijeme donošenja odluka osporenih apelacijom broj AP- 1298/22, kao i važeći ZZMZ, na osnovu kojeg su donesene odluke osporene apelacijom broj AP- 1673/23, u skladu sa stavom Evropskog suda iz prethodne tačke ove odluke. Naime, odredbe oba zakona garantiraju licima s mentalnim poremećajima koja su smještena u zdravstvenu ustanovu pravo na individualno prilagođeni oblik liječenja u zavisnosti od njihovog mentalnog zdravlja. Naime, članom 12. prethodnog zakona propisano je postojanje individualno prilagođenog oblika liječenja, a članom 26. važećeg ZZMZ-a postojanje individualnog plana oporavka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz odredbi oba zakona proizlazi da je pitanje adekvatnosti terapijskog tretmana i uvjeta kojima je apelant podvrgnut u Zavodu pitanje koje je u nadležnosti Komisije za zaštitu prava lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju. To proizlazi i iz odredbe člana 53. prethodnog zakona i člana 28. važećeg ZZMZ-a. Ustavni sud naročito ukazuje da iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da te komisije postupaju po službenoj dužnosti, ali i po prigovorima, pritužbama i žalbama lica s mentalnim poremećajima, odnosno lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju i članova njegove porodice. Komisije su ovlaštene preduzimati mjere s ciljem zaštite prava takvih lica. Ustavni sud, također, zapaža da iz odredbi člana 52. prethodnog zakona i člana 27. važećeg ZZMZ-a proizlazi da se u tim komisijama nalaze stručna lica – psihijatar i psiholog. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant ni u postupku pred redovnim sudovima, niti u postupku pred Ustavnim sudom nije ukazivao da su se on, članovi njegove porodice ili njegov punomoćnik ikada obraćali tim komisijama, niti da su problematizirali pitanje efektivnosti i efikasnosti njihovog rada.

36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnoj fazi postupka utvrdili sve bitne činjenice iz svoje nadležnosti. Pri tome su svoje odluke zasnovali na nalazima i mišljenjima vještaka datim u toj konkretnoj fazi postupka, izvještajima Zavoda i drugim relevantnim dokazima. Na osnovu toga su zaključili da se apelantovo psihičko stanje nije poboljšalo, da i dalje ima apsolutnu potrebu za hospitalizacijom, i to u trajanju do godinu dana. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za taj zaključak dali jasne i argumentirane razloge. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u odluci osporenoj apelacijom broj AP-1673/23, razmatrajući apelantove prigovore koje ponavlja u apelaciji broj AP-1298/22, prije svega, uputio apelanta da se obrati nadležnoj komisiji, ali da je ipak odlučio da i sam razmotri te navode. Pri tome je jasno obrazložio da u spisu nema dokaza da je apelant neadekvatno liječen i da ga ljekari ne liječe u skladu s usvojenim metodama i načinima liječenja konkretne bolesti, niti ima pokazatelja da nalaz i mišljenje na kojem je zasnovana odluka prvostepenog suda nije u skladu s pravilima struke i da je apelantovo stanje prikazano lošije nego što to zaista jeste. Također, Ustavni sud zapaža da u okolnostima konkretnog slučaja nije sporno da se vrše povremene revizije pred redovnim sudom. Taj sud ima ovlaštenje da naredi i apelantovo otpuštanje s obzirom na to da da će mjera prisilnog liječenja trajati do 12. decembra 2023. godine, te da je apelant smješten u Zavodu kao ustanovi koja ima ovlaštenja za zadržavanje na prisilnom liječenju duševno bolesnih lica.

37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju apelant lišen slobode u postupku koji je bio „u skladu sa zakonom“, a što je sve u skladu s relevantnim zakonskim odredbama i standardima Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije.

U odnosu na član 5. stav 4. Evropske konvencije u predmetu broj AP- 1298/22

38. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji broj AP-1298/22 ukazao da prilikom njegovog zadržavanja na prisilnom liječenju u fazi postupka u kojem je doneseno rješenje Osnovnog suda od 16. decembra 2021. godine nije lično izveden pred sud, odnosno da u toj fazi postupka nije neposredno saslušan pred sudom koji je donio odluku o produžavanju zadržavanja na prisilnom liječenju.

39. Ustavni sud uočava da je odredbama člana 30. prethodnog zakona bila predviđena obaveza suda da, koliko je to moguće i ako to neće štetno utjecati na zdravlje mentalno bolesnog lica, sasluša i to lice. Ustavni sud zapaža da u postupku donošenja rješenja Osnovnog suda od 16. decembra 2021. godine apelant nije lično saslušan pred sudom, niti je taj sud obrazložio zašto ga je odbio saslušati. Međutim, sve i da ova obaveza nije bila zakonom propisana, Ustavni sud smatra da je u tom slučaju sud bio u obavezi direktno primijeniti član 5. Evropske konvencije i saslušati apelanta. Naime, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da apelantu ni u ranijim fazama tog vanparničnog postupka, sve od početne faze zadržavanja na prisilnom liječenju, nije bilo omogućeno da se lično izjasni o okolnostima u vezi s tom mjerom. Ustavni sud smatra da je Osnovni sud to trebao imati u vidu prilikom donošenja osporenog rješenja od 16. decembra 2021. godine. Naime, pored velikog značaja koji ima ljudska sloboda koju štiti član 5. Evropske konvencije, Ustavni sud naročito ima u vidu da se radi o mentalno oboljelom licu koje spada u posebno osjetljivu kategoriju. Stoga, Ustavni sud smatra da je upravo zbog tolikog značaja dobra koje se štiti sud morao „vidjeti i čuti apelanta“, što je propustio učiniti, već je apelanta saslušao tek u postupku donošenja rješenja od 19. decembra 2022. godine. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da se insistiranjem na tome da sud „vidi i čuje apelanta“ izbjegava birokratizacija odlučivanja o produženju trajanja zadržavanja na prisilnom liječenju i omogućava se onome ko je lišen slobode da se o tome izjasni (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4316/22 od 13. jula 2023. godine, tač. 39–45, dostupna na www.ustavnisud.ba). Budući da je apelantu to pravo bilo uskraćeno u postupku donošenja rješenja Osnovnog suda od 16. decembra 2021. godine, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

40. Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju mjera prinudnog liječenja određena rješenjima osporenim u apelaciji AP-1298/22 istekla 12. decembra 2022. godine, a da je u novoj fazi postupka u kojoj su donesene odluke osporene apelacijom broj AP-1673/23 apelant konačno i lično saslušan pred Osnovnim sudom, Ustavni sud samo deklaratorno utvrđuje povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68–69 s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Član 8. Evropske konvencije

41. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je onemogućavanjem da ga u ljeto 2021. godine posjeti porodica (sestra i otac) u Zavodu uslijed pandemije bolesti izazvane virusom korona (COVID-19) prekršeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da pravo na posjete članova uže porodice nesporno ulazi u obim prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Osim toga, nesporno je da je ograničavanje posjeta predstavljalo miješanje i da je ono zasnovano na odlukama nadležnih organa vlasti. U vezi s tim , Ustavni sud smatra potrebnim ukazati i na to da je u svojoj praksi rješavao apelacije koje su apelanti podnosili zbog određenih mjera (ograničenja kretanja, obaveznog nošenja zaštitne maske itd.), koje su organi javne vlasti u BiH uvodili zbog suzbijanja pandemije bolesti izazvane virusom korona (COVID-19). Ustavni sud, pri tome, naglašava da je čak i situacijama kada je utvrdio kršenje apelantovog prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, to kršenje utvrdio zbog izostanka aktivnog učešća najviših organa zakonodavne i izvršne vlasti u donošenju tih mjera, dakle isključivo iz proceduralnih razloga, a apelacije je odbijao u dijelu u kojem je traženo ukidanje tih mjera zbog postojanja nesumnjivog javnog interesa za njihovo uvođenje i sprečavanja nastupanja negativnih posljedica (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-1239/21 od 16. novembra 2021. godine i AP-3683/29 od 20. decembra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, također, napominje da je nesporno da je apelant u ljeto 2021. godine boravio u Zavodu, instituciji u kojoj boravi veći broj lica u zatvorenom prostoru i koja su ograničena u kretanju. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su u tom periodu postojale opravdane okolnosti koje su zahtijevale da se na takvim mjestima preduzmu posebne mjere zaštite štićenika, kao što je i zabrana posjeta, te da u takvim okolnostima nije narušen balans između apelantovog prava na porodični život i općeg interesa zaštite zdravlja štićenika Zavoda. Pri tome Ustavni sud uočava, što je naveo i apelant, da su navedene mjere naknadno u potpunosti prestale, kao i da su u vrijeme donošenja ove odluke dozvoljene posjete u prostorijama Zavoda.

42. Shodno tome, Ustavni sud, cijeneći specifične okolnosti konkretnog slučaja, smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 2976/20, tač. 50. i 51).

Ostala prava

43. Apelant je također ukazao da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant kršenje tih prava nije posebno obrazložio, odnosno da se suština navoda o povredi tih prava odnosi na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije, o čemu je Ustavni sud već odlučio u prethodnim tačkama ove odluke obrazlažući razloge o neosnovanosti apelantovih navoda u tom smislu. Imajući u vidu činjenice predmeta i apelantove navode i svoje prethodne zaključke, Ustavni sud smatra da je razmotrio glavna pravna pitanja u predmetu, zbog čega nije potrebno posebno ispitati apelantove navode o kršenju zabrane mučenja, prava na pravično suđenje i prava na slobodu kretanja i prebivališta (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Orašanin protiv Hrvatske, presuda od 21. marta 2023. godine, predstavka broj 24811/16, stav 19, s daljnjim referencama). VII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada apelantu nije bilo omogućeno da bude saslušan pred Osnovnim sudom u postupku donošenja Rješenja broj 71 0 V 200517 21 V9 od 16. decembra 2021. godine.

45. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u preostalom dijelu nema kršenja prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije kada je utvrđeno da su osporena rješenja na osnovu kojih je apelant trenutno smješten u Zavod u preostalom dijelu donesena u postupku koji je u skladu s relevantnim zakonskim odredbama i standardima Evropske konvencije.

46. Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni kršenja prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju tih prava zasnivaju na navodima koje je Ustavni sud razmatrao u okviru prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo povrede apelantovog prava u tom segmentu.

47. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1298/22 (Ž.S.) | Sudska praksa | Aktio