Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3500/21 (Bosna i Hercegovina)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Zastara
- Javna vlast
- Oduzimanje imovine
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3500/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-3500/21, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav 2. tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bosne i Hercegovine podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 I 040194 21 Gž od 8. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 13. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 I 040194 21 Gž od 8. septembra 2021. godine i rješenja Suda BiH broj S1 3 I 040194 21 I od 8. jula 2021. godine.
2. Apelantkinja je 19. aprila 2021. godine podnijela Sudu BiH prijedlog za donošenje rješenja o izvršenju protiv V. J. (u daljnjem tekstu: dužnik) radi prinudne naplate novčanog iznosa na ime oduzimanja imovinske koristi u iznosu od 101.954,00 KM i troškova krivičnog postupka u iznosu od 674,10 KM. Prijedlog je podnesen na osnovu pravosnažne i izvršne presude Suda BiH broj KPV-
07/04 od 23. decembra 2008. godine, kojom je dužnik oglašen krivim za produženo krivično djelo porezne utaje, te mu je oduzeta imovinska korist pribavljena tim krivičnim djelom, i pravosnažnog i izvršnog rješenja o troškovima krivičnog postupka od 13. maja 2010. godine.
3. Rješenjem o izvršenju Suda BiH broj S1 3 I 040194 21 I od 21. aprila 2021. godine određeno je prinudno izvršenje protiv dužnika i to zabilježbom izvršenja na suvlasničkom dijelu na označenim nekretninama, utvrđivanjem njihove vrijednosti i prodajom, te uplatom dobijenog iznosa u korist JRT Trezor BiH.
4. Odlučujući o dužnikovoj žalbi, Sud BiH je donio rješenje broj S1 3 I 040194 21 I od 8. jula 2021. godine kojim je žalba uvažena, ukinuto rješenje o izvršenju kao i provedene izvršne radnje, te je izvršni prijedlog odbijen. U obrazloženju, Sud BiH je naveo da dužnik može izjaviti žalbu protiv rješenja o izvršenju iz razloga navedenih u članu 41. stav 2. tač. 1. do 11. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZIP). Dalje je navedeno da je dužnik u žalbi ukazao da je izvršenje određeno nakon proteka zastarnog roka. Sud BiH je podsjetio da prema članu 379. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon predviđa kraći rok zastarjelosti. Pri tome je istaknuto da je konkretna odredba izričita i predviđa apsolutni rok zastare. Sud BiH je zatim podsjetio na datume kada su donesene odluke i na datum podnošenja prijedloga za njihovo izvršenje te je zaključio da prijedlog nije blagovremen, jer je podnesen nakon proteka zakonom propisanog roka od deset godina od dana donošenja izvršne isprave.
5. Apelantkinja je protiv navedenog rješenja izjavila žalbu, koja je odbijena rješenjem Suda BiH (Vijeće Upravnog odjeljenja), broj S1 3 I 040194 21 Gž od 8. septembra 2021. godine. U obrazloženju, Sud BiH je naveo da je pravilna odluka kojom je dužnikova žalba uvažena s obzirom na to da je potraživanje utvrđeno pravosnažnom sudskom presudom zastarjelo u smislu člana 379. ZOO. Sud BiH je zatim ocijenio neosnovanim apelantkinjin prigovor u kojem je ukazala da izvršnim naslovom nije određeno novčano potraživanje na koje bi se primijenile odredbe člana 379. ZOO, već se mora, kako to smatra apelantkinja, primijeniti član 126. stav 2. Zakona o stvarnim pravima Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZSP) kojim je propisano da pravo na povrat stvari ne zastarijeva. U vezi s tim, sud je naveo da predmet izvršenja nisu stvarna prava koje reguliše ZSP. Sud BiH je istakao da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju države Bosne i Hercegovine (apelantkinja), tj. uplati novčanog iznosa koji je dužnik stekao izvršenjem krivičnog djela. Dakle radi se o novčanom potraživanju koje je utvrđeno pravosnažnom sudskom odlukom. Sud BiH je pri tome naglasio da na nivou države nije donesen poseban zakon o oduzimanju ili raspolaganju imovinom koja je proistekla iz krivičnog djela, pa se stoga primjenjuju odredbe ZOO. Budući da Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine štiti imovinu i imovinske interese apelantkinje, ono ima pravo, kako je sud obrazložio, da kod nadležnih izvršnih organa vlasti u Bosni i Hercegovini pokrene inicijativu za donošenje posebnog zakona o oduzimanju i raspolaganju imovinom koja je proistekla izvršenjem krivičnog djela.
6. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantkinja smatra da je stav suda o zastari potraživanja pogrešan i predstavlja proizvoljnu primjenu prava te je ukazala da novac oduzet u krivičnom postupku ne predstavlja potraživanje u smislu ZOO, već se radi o novcu kao pokretnoj stvari. Stoga smatra da je sud trebao primijeniti član 126. stav. 2. ZSP-a kojim je, kako je apelantkinja navela, određeno da svojinski zahtjevi ne zastarijevaju. Apelantkinja je ukazala da je sud prilikom navođenja stvarnih prava propustio da utvrdi još jedno stvarno pravo – pravo vlasništva na pokretnim stvarima. Osim toga, apelantkinja se poziva na sadržaj odredaba Krivičnog zakona BiH, Zakona o krivičnom postupku BiH, te Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera BiH. U vezi s tim, apelantkinja je istakla, između ostalog, da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom. Kako je apelantkinja navela, oduzeta imovinska korist izražena u novcu nije novčano potraživanje utvrđeno odlukom suda, već se radi o novcu kao pokretnoj stvari koja se nalazi kod osuđenog lica. Dalje, apelantkinja se pozvala i na odredbe entitetskih zakona kojima je regulisana oblast oduzimanja nezakonito stečene imovine, prema kojima imovina koja je trajno oduzeta postaje vlasništvo entiteta. Zatim, apelantkinja je navela da na nivou Bosne i Hercegovine nije donesen zakon takve sadržine, pa da se stoga odredbe Krivičnog zakona BiH i Zakona o krivičnom postupku BiH, kojima je uređeno pitanje oduzimanja imovinske koristi, moraju ciljno tumačiti, na način da apelantkinja postaje vlasnik stvari oduzetih u krivičnom postupku. Također je istakla da ona nema potraživanje obligacionog karaktera, već je postala vlasnik stvari i ima svojinski zahtjev.
7. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelantkinja nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelantkinja ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28., dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, kao i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantkinjinih navoda, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u osporenim odlukama dao razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene odredaba ZOO i ZIP-a. Ustavni sud zapaža da je ključno pitanje, prema ocjeni Suda BiH, bila primjena odredbe člana 397. ZOO kojom je regulisan rok u kojem zastarijevaju potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom. Sud BiH je pri tome jasno obrazložio zbog čega su u konkretnom postupku primijenjene upravo odredbe ZOO. Ustavni sud također zapaža da je Sud BiH razmotrio apelantkinjin prigovor, kojeg ponavlja i u apelaciji, u vezi sa primjenom odredaba člana
126. ZSP i pojasnio zbog čega, prema ocjeni tog suda, takav prigovor ne može uticati na drugačije odlučenje u konkretnom izvršnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da se primjena relevantnih zakonskih odredaba u konkretnom slučaju ne može ocijeniti proizvoljnom ili „očigledno nerazumnom“. Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatitii apelantkinjini navodi o tome da se ova situacija mora cijeniti analogno entitetskim zakonima koji regulišu pitanje postupanja sa oduzetom protivpravno stečenom imovinom u krivičnom postupku. Naime, u nedostatku takvog zakona na državnom nivou, sud je primijenio ZOO o čemu je dao relevantno i zadovoljavajuće obrazloženje.
14. Osim toga, Ustavni sud ne zapaža, niti apelantkinja navodi da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman