Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3064/21 (A. Č.)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Mjenica
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3064/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-3064/21, rješavajući apelaciju Alema Čavalića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav 2. tačka a) i člana

58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alema Čavalića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 I 284816 18 Gž od 14. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Alem Čavalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 25. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 I 284816 18 Gž od 14. maja 2021. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 I 284816 16 P od 8. oktobra 2018. godine i rješenja Općinskog suda broj 032 0 I 07 011433 od 28. novembra 2007. godine. Uvodne napomene

2. Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) je, 22. novembra 2007. godine, podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv apelanta i D. J., E. I. i D. D. (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naplate duga. Općinski sud je donio rješenje o izvršenju broj 032-0-I-07-011433 od 28. novembra 2007. godine kojim je određeno predloženo izvršenje. Odlučujući o prigovoru apelanta i tuženih, Općinski sud je donio zaključak od 19. februara 2008. godine kojim je rješenje o izvršenju stavljeno van snage i predmet dostavljen na redovni parnični postupak.

Osporene odluke

3. Presudom Općinskog suda broj 32 0 I 284816 16 P od 8. oktobra 2018. godine, stavom I izreke, obavezan je apelant da tužitelju na ime duga po osnovu mjenice isplati novčani iznos naveden u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove postupka. Stavom II izreke, odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev u odnosu na tužene. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da su tužitelj i apelant zaključili ugovor o kreditu od 21. septembra 2002. godine kojim su apelantu odobrena i doznačena kreditna sredstva. Dalje je navedeno da su se, sporazumom i izjavom o obavezi na temelju solo mjenice od 21. septembra 2002. godine, apelant i tuženi kao jemci obavezali da, u svrhu osiguranja kredita, daju dvije solo mjenice. Pri tome su se saglasili da u slučaju neispunjenja obaveza po ugovoru o kreditu tužitelj može, bez njihove posebne saglasnosti, u svako doba koristiti te mjenice, upisati dugovani iznos po osnovu kredita i ugovorom utvrđene kamate, te u tekstu mjenice unijeti dopune potrebne za naplatu. Općinski sud je naveo da su apelant i tuženi potpisali bjanko mjenicu „bez protesta“, preciziranog broja.

4. Tužitelj je 10. septembra 2007. godine otkazao ugovor o kreditu zbog neplaćanja dospjelih anuiteta te je tog dana dospjelo na naplatu cjelokupno potraživanje. Sud je zaključio da se radi o mjenično-pravnom sporu u kojem se odlučuje o zahtjevu za isplatu duga glavnog dužnika i mjeničnih jemaca primjenom odredaba Zakona o mjenici (u daljnjem tekstu: ZM) kao posebnog zakona (lex specialis). Pri tome je ukazano da je mjenična obaveza apstraktna obaveza koja je odvojena od osnovnog posla (ugovor o kreditu). Stoga apelant i tuženi kao mjenični dužnici nisu ovlašteni da podnose prigovore u vezi sa osnovnim poslom. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 48. stav

1. ZM propisano da svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imaocu mjenice. Također, sud je ocijenio neosnovanim prigovor da je nastupila zastara mjenično-pravnog zahtjeva, te je ukazao da prema odredbama člana 80. ZM svi mjenično-pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti. U vezi s tim je navedeno da je tužitelj mjenicu ispunio 10. septembra 2007. godine (dan dospijeća mjenične obaveze) i podnio prijedlog za izvršenje 22. novembra 2007. godine, pa se taj datum smatra i danom podnošenja tužbe. Također je ukazano da je odredbama član 54. stav 1. ZM propisano da protekom roka za podnošenje na isplatu mjenice koja sadrži klauzulu „bez protesta“ imalac mjenice gubi svoja prava protiv indosanta, trasanta i ostalih obveznika, izuzev akceptanta. Općinski sud je naveo da iz odredaba ZM jasno proizlazi da je akceptant glavni mjenični dužnik za čiju obavezu nije nužno da imalac mjenice podnosi mjenicu na isplatu.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 I 284816 18 Gž od 14. maja 2021. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u stavu I izreke. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je apelant trasat i akceptant sporne mjenice tj. glavni mjenični dužnik, tako da za njegovu mjeničnu obavezu nije ni bilo nužno da tužitelj kao imalac mjenice „bez protesta“ podnosi apelantu mjenicu na naplatu. Dalje je ukazano da, suprotno apelantovim žalbenim navodima, protekom roka iz člana 39. stav 1. ZM za podnošenje mjenice apelantu na naplatu nije nastupila prekluzija mjenično-pravnog zahtjeva tužitelja prema apelantu. Kantonalni sud je podsjetio da je apelant mjenicu akceptirao i da je akcept, u smislu člana 26. stav 1. ZM izražen riječju „prihvaćamo“, kojeg je apelant potpisao na samoj mjenici. Stoga je bez uticaja, kako je istakao sud, apelantovo pozivanje na odluku Ustavnog suda broj AP-760/13 i „izraženi stav u toj presudi da mjenica 'bez protesta' nije vjerodostojna isprava“. Također je bez uticaja i pravno shvatanje iz odluke Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 22 0 I 031405 16 Spp od 5. decembra 2016. godine, te druge odluke sudova kojima je apelant želio ukazati na značaj mjeničnog protesta i posljedice njegovog propuštanja. Također je navedeno da je bez uticaja i žalbeno elaboriranje o odbijanju akcepta mjenice i obavezi protesta zbog neakceptiranja. Naime, Općinski sud je naglasio da je apelant zanemario da se prema odredbama člana 54. stav 1. ZM gubitak mjeničnih prava imaoca mjenice tiče indosanta, trasanta i ostalih obveznika, ali ne i akceptanta kakav je njegov položaj u ovom postupku. Kantonalni sud je istakao da parnični sud nije ovlašten ispitivati zakonitost i pravilnost odluka izvršnog suda kojima je određeno da će se, nakon izjavljenih prigovora, postupak nastaviti po pravilima parničnog postupka. Stoga su bez uticaja apelantovi navodi da je prijedlog za izvršenje trebao biti odbačen jer mjenica „bez protesta“ nije vjerodostojna isprava, kako je to apelant naveo.

6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo hronologiju postupka počev od prijedloga za izvršenje pa do donošenja konačne odluke Kantonalnog suda. Dalje, apelant je ukazao da su sudovi arbitrarno tumačili pravo na njegovu štetu i da nisu odgovorili na prigovor u vezi sa dopuštenošću prijedloga za izvršenje, pa smatra da mu je na taj način uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Također, apelant je istakao da tužitelj nije blagovremeno protestirao mjenice, a da samo protestirana mjenica ima značaj vjerodostojne isprave. U vezi s tim se ponovo poziva na odluku Ustavnog suda broj AP-760/13, te na pravno shvatanje Vrhovnog suda iz odluke od 5. decembra 2016. godine te ističe da to pravno shvatanje svakako nije materijalni propis čija se retroaktivna primjena treba problematizirati, već se radi o razjašnjenju tumačenja procesne norme iz Zakona o izvršnom postupku. Apelant je ukazao i na odluku Vrhovnog suda broj 25 0 P 025124 12 Rev od 26. februara 2015. godine i citirao dio iz obrazloženja te odluke (odluka nije dostavljena uz apelaciju).

7. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, kao i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZM. Ustavni sud također zapaža da je Kantonalni sud dao jasne razloge zbog čega apelantovi prigovori, koji se odnose na značaj mjeničnog protesta i posljedice propuštanja i pozivanje na navedenu odluku Ustavnog i Vrhovnog suda (vidi tačku 6. ove odluke), ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-

1095/22 od 23. januara 2025. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) zaključio da je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada je od apelantice u tom predmetu zahtijevano da protestira mjenicu koja ima klauzulu „bez protesta“ iako je članom 47. stav 1. Zakona o mjenici propisano da će se imalac mjenice osloboditi obaveze protestiranja mjenice ako mjenica sadrži takvu klauzulu. S obzirom na to da je u apelantovom slučaju nesporno utvrđeno da se radi o mjenici koja sadrži klauzulu „bez protesta“, Ustavni sud smatra da su očigledno neosnovani apelantovi navodi istaknuti u tom pravcu.

13. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao isto ili slično činjenično i pravno pitanje (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-1879/17 od 7. septembra 2017. godine, AP-2273/16 od 31. januara 2018. godine i AP-1437/18 od 11. septembra 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) i da nije utvrdio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi u konkretnom slučaju svoje zaključke zasnovali na utvrđenim činjenicama i relevantnim propisima i to na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Osim toga, Ustavni sud ne zapaža, niti apelant navodi da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

14. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. Apelant se pozvao i na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, a iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu tog prava dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je apelantu to pravo prekršeno. Naime, nesporno je da je apelant koristio sve pravne lijekove koji su mu, shodno relevantnim propisima bili na raspolaganju, a činjenica da oni nisu rezultirali njegovim uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju toga prava. Stoga su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3064/21 (A. Č.) | Sudska praksa | Aktio