Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3535/21 (N. O.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Isplata duga
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3535/21

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3535/21, rješavajući apelaciju Nikole Ostojića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, dopredsjednica Angelika Nußberger, dopredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudac

Marin Vukoja, sudac

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 24. rujna 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Nikole Ostojića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 090682 Gž 2 od 15. travnja 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nikola Ostojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Međugorja, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Zdenko Milas & Robert Bajto“ iz Ljubuškog, podnio je 15. listopada 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 090682 21 Gž 2 od 15. travnja 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2168/21 od 8. srpnja 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 17. lipnja 2021. godine protiv osporene presude Kantonalnog suda iz točke 1. ove odluke jer je apelant protiv navedene presude izjavio reviziju. Ustavni sud je u odluci ukazao da nakon donošenja odluke o reviziji, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan navesti i tu odluku Ustavnog suda.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), „UniCredit Bank“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) i umješača na strani tuženog „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

4. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 31. srpnja 2023. godine dostavljeni apelantu na eventualno izjašnjenje. Izjašnjenje nije dostavljeno.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. Uvodna napomena

6. Presudom Osnovnog suda u Mostaru broj P.2452/89 od 17. veljače 1992. godine obvezan je ZOIL Sarajevo da apelantu naknadi štetu u iznosu od 35.523,00 dinara i troškove postupka u iznosu od 28.865,00 dinara s kamatom počevši od donošenja presude do isplate, na način kako je to navedeno u izreci presude. Apelant je na temelju navedene presude podnio prijedlog za izvršenje Općinskom sudu u Sarajevu protiv umješača kao izvršenika radi naplate potraživanja. Vrijednost spora je označio u ukupnom iznosu od 16,50 KM, a potraživanja su u presudi označena u dinarima – glavni dug i troškovi postupka, te je istaknuo i zahtjev za naknadu troškova izvršnog postupka.

7. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 065 0 I 07 000051 od 17. siječnja 2007. godine dozvoljeno je predloženo izvršenje, određeni su troškovi izvršnog postupka u iznosu od 1.330,00 KM i rješenje dostavljeno banci na provođenje. „UniCredit Bank“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) obavijestila je sud da je provela rješenje o izvršenju prijenosom sredstava na apelantov račun u iznosu od 1.330,00 KM, dok je rješenje u dijelu potraživanja u dinarima neprovedivo jer je izgubilo knjigovodstvenu vrijednost i ne može se iskazati u konvertibilnim markama.

8. Apelant je nakon toga obavijestio sud da je tužena iznos glavnog duga u dinarima trebala preračunati u iznos od 9,10 KM, a iznos troškova postupka preračunati u iznos od 7,40 KM i na njih obračunati kamate do konačne isplate. Apelant je također ukazao na koji je način tužena morala primijeniti kamatne stope prilikom obračuna zakonske zatezne kamate (komforni način i jednostavna metoda). Predložio je sudu da tuženoj izda „dopunski nalog.“

9. Tužena se izjasnila na apelantov podnesak, ukazala da je on u suprotnosti s izvršnom ispravom te da se podneskom ne mogu mijenjati novčane jedinice i tražiti provođenje izvršenja u drugoj valuti.

10. U konačnom, Općinski sud je donio zaključak od 15. travnja 2019. godine kojim se postupak izvršenja smatra završenim.

Osporeni postupak

11. Apelant je podnio tužbu protiv tužene radi naknade štete. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 090682 11 P od 18. srpnja 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 P 090682 14 Gž od 13. veljače 2020. godine apelantova žalba je uvažena, prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da se pobijana presuda, s obzirom na nejasne razloge, ne može ispitati, „o čemu će sve prvostupanjski sud voditi računa u ponovnom postupku, istodobno vodeći računa i o pravilnoj primjeni zakonskih propisa u pogledu denominacije i konverzije“.

12. U ponovnom postupku, Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 090682 20 P 2 od 17. studenog 2020. godine, stavkom I. izreke, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženi da mu na ime naknade štete isplati novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama kako je to navedeno u izreci. Stavkom II. izreke obvezan je apelant da tuženom i umješaču nadoknadi troškove postupka. Općinski sud je u obrazloženju naveo dokaze koji su izvedeni u postupku. Dalje je ukazao da je na okolnost visine potraživanja, odnosno konverzije YU dinara u konvertibilnu marku i obračuna kamata provedeno vještačenje posredstvom vještaka financijske struke M. O., čiji je nalaz i mišljenje prezentirao u obrazloženju presude. Zatim je ukazano na uvjete iz članka 27. stavak 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) koje izvršna isprava mora sadržavati da bi bila podobna za izvršenje. U svezi s tim je pojašnjeno da presudom od 17. veljače 1992. godine nije bio dosuđen iznos od 16,50 KM, kako je to apelant označio u prijedlogu za izvršenje, već novčani iznosi izraženi u dinarima. Stoga se, prema ocjeni suda, apelant neutemeljeno poziva na načelo formalnog legaliteta jer to načelo podrazumijeva da sud izvršenje određuje u granicama izvršne isprave, odnosno u opsegu obuhvaćenom izvršnom ispravom, a to se ne može mijenjati rješenjem o izvršenju. Općinski sud je zatim ukazao da je dužnik, prema načelu monetarnog nominalizma koji proizlazi iz članka 394. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji glasi obveza. U svezi s tim je navedeno da presuda od 17. veljače 1992. godine ne dokazuje koju je svotu novca tužena trebala zaplijeniti na računu umješača jer je obveza određena u valuti koja u vrijeme izvršenja nije bila službeno platežno sredstvo. Da bi se dinari, kako obrazlaže sud, mogli pretvoriti u važeću valutu i ispoštovati načelo monetarnog nominalizma (denominacija, konverzija) moraju se uzeti u obzir svi zakonski propisi koji se odnose na valutu YU dinara, odnosno BH dinara i iskazati u važećoj valuti. Pri tome treba imati u vidu da takav način konverzije može imati za posljedicu da se dobije zanemariva novčana svota koja ne mora odgovarati stvarnoj vrijednosti novčanih jedinica u vrijeme nastanka duga. Na to je, kako navodi sud, ukazala tužena podneskom od 12. siječnja 2010. godine navodeći da je rješenje o izvršenju neprovedivo jer je izgubilo knjigovodstvenu vrijednost i ne može se iskazati u KM. Dalje je ukazano da se radi o pravnom pitanju o kojem tužena nije mogla svojom voljom odlučivati, već se o njemu moglo raspraviti samo u sudskom postupku. Naime, između parničnih stranaka je sporna kako vrijednost glavnog duga izražena u dinarima tako i primjena propisa u pogledu obračuna zakonskih zateznih kamata komfornim ili jednostavnim načinom obračuna. Općinski sud je naveo da je člankom 170. stavak 1. ZIP-a propisano postupanje banke u slučaju postojanja zakonske ili druge smetnje za izvršenje. Također je navedeno da je odredbama članka 175. ZIP-a propisano da banka koja ne postupi u skladu s rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima odgovara za štetu prouzrokovanu tražitelju izvršenja prema općim pravilima o naknadi štete.

13. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da radnja tužene nema element protupravnosti. Naime, tužena je u skladu sa zakonom određenim ovlastima izvršila pljenidbu novčanih sredstava na ime troškova izvršnog postupka izraženih u važećoj valuti – KM i prenijela ih na apelantov račun. U preostalom dijelu tužena je obavijestila sud o nemogućnosti izvršenja, čime je postupila u skladu sa člankom 170. stavak 1. ZIP-a. To što rješenje o izvršenju nije provedeno u cijelosti, prema ocjeni suda, nije bila zapreka da apelant u sudskom postupku dokazuje vrijednost svog potraživanja u važećoj valuti. Općinski sud je zaključio da je tužena iz objektivnih razloga bila onemogućena da postupi po rješenju o izvršenju pa se takvo postupanje ne može smatrati štetnom radnjom u smislu građanskopravne odgovornosti. Stoga, prema zaključku suda, nema osnove za primjenu članka 175. ZIP-a u svezi sa člankom 154. ZOO-a.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 090682 21 Gž 2 od 15. travnja 2021. godine apelantova žalba je djelomično uvažena i prvostupanjska presuda preinačena tako što je odbijen zahtjev umješača za naknadu troškova postupka, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju citirao sadržaj odredaba članka 27. stavak 1., članka 170. stavak 1. i članka 175. ZIP-a. Da bi došlo do odgovornosti za štetu u smislu članka 154. stavak 1. ZOO-a, kako pojašnjava sud, potrebno je ne samo da neka osoba pretrpi štetu nego da se ostvare i druge pretpostavke: postojanje subjekta odgovornosti za štetu, štetna radnja, protupravnost štetne radnje i uzročna veza između štetne radnje i štete. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev jer neizvršavanje rješenja o izvršenju u dijelu potraživanja koje je izraženo u dinarima nema element protupravnosti. Sud je istaknuo da je tužena sudjelovala u sudskom postupku izvršenja kao ovlaštena komercijalna banka kod koje je umješač imao otvoren transakcijski račun. Zatim je ukazano da je tužena izvršila prinudnu naplatu potraživanja u dijelu troškova izvršnog postupka cijeneći načelo legaliteta jer ona kao banka ne vrši konverziju već samo obračun kamata u smislu članka 39. stavak 2. ZIP-a. Sud je podsjetio da se izvršni postupak, shodno članku 3. stavak 1. ZIP-a, pokreće prijedlogom tražitelja izvršenja koji disponira prijedlogom za izvršenje. U svezi s tim je istaknuto da nisu postojale nikakve smetnje da se u skladu sa ZIP-om angažira vještak financijske struke da izvrši radnje koje se tiču denominacije vrijednosti novca (stav izražen u Odluci Ustavnog suda broj AP-967/05).

15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 P 090682 21 rev od 22. srpnja 2021. godine apelantova revizija je odbačena. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da revizija ne ispunjava uvjete dopuštenosti iz odredaba članka 237. st. 2., 3. i 4. Zakona o parničnom postupku.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. U svezi s tim, apelant ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza i utvrđeno činjenično stanje te proizvoljnu primjenu prava. Smatra da odluke redovnih sudova nisu obrazložene, čime mu je uskraćeno pravo na pristup sudu. Navodi da tužena nije obavijestila izvršni sud da postoje smetnje za provođenje izvršenja, već je izrazila svoj stav da su potraživanja u YU dinarima „izgubila knjigovodstvenu vrijednost i ne mogu se iskazati u konvertibilnim markama“. Izvršenje nije provedeno zbog toga što je prema stajalištu tužene njegovo potraživanje bezvrijedno. Ističe da je deplasirana tvrdnja da je tuženoj pored njezinih stručnih sposobnosti potrebno i eksterno financijsko vještačenje. Navodi da je nevjerojatno da tužena kao ovlaštena financijska institucija ne poznaje „stroge propise o novcu“ na temelju kojih se provodi konverzija, a to znaju vještaci financijske struke. Ukazuje da je Kantonalni sud u rješenju kojim je ukinuta prvostupanjska presuda dao jasnu uputu kako treba postupiti u ponovnom postupku, pa je u svezi s tim obveza sudova bila da utvrde tko je bio dužan poduzeti promjenu denominacije i konverzije bivše valute u sada važeću valutu i provjeriti je li ispravno poduzeta. U biti, on smatra da u ponovnom postupku nije postupljeno u skladu s uputom iz rješenja Kantonalnog suda, te da su dva vijeća tog suda potpuno različito riješila u tom predmetu, što se ogleda u razlozima sadržanim u rješenju od 13. veljače 2020. godine i u konačnoj osporenoj presudi.b)Odgovori na apelaciju

17. Kantonalni sud navodi da je osporena odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, bez povreda parničnog postupka. Predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neutemeljenu.

18. Općinski sud navodi da je dao jasno obrazloženje pri kojem u cijelosti ostaje. Ukazuje da nije došlo do kršenja prava na koja se apelant poziva, te također predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.

19. Tuženi navodi da apelant nije dokazao u čemu se sastoji protupravnost u njegovom postupanju tijekom izvršnog postupka. Ukazuje da u izvršnom postupku postupa kao pomoćni organ suda prilikom provođenja izvršenja na bankovnim računima izvršenika, te je dužan postupiti u skladu s rješenjem o izvršenju. Ističe da se izvršenje nije moglo provesti isključivo zbog apelantovog propusta.

20. Umješač ukazuje da su apelantovi navodi neutemeljeni, te da je pozivanje na povredu prava i sloboda zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine potpuno paušalno. V.Relevantni propisi

21. Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravak, 33/06, 39/06 – ispravak, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 – odluka USBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 27. stavak (1)

Podobnost ovršne isprave za ovrhu

Ovršna isprava podobna je za ovrhu ako su u njoj naznačeni tražitelj ovrhe i ovršenik, te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze. Članak 170. stavak (1)

Postupak u slučaju smetnji za provođenje ovrhe (1) Ako banka smatra kako postoje zakonske ili druge smetnje za ovrhu po odredbama poglavlja XII. ovoga zakona, zadržat će rješenje o ovrsi, provesti pljenidbu sredstava ovršenika i o smetnjama izvijestiti sud.

Članak 175.

Odgovornost banaka za štetu

Banka koja ne postupi sukladno rješenju o ovrsi i drugim sudskim nalozima, odgovara za štetu uzročenu tražitelju ovrhe po općim pravilima o nadoknadi štete.

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 154. stav 1.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

VI.Dopustivost i meritum

23. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 22. srpnja 2021. godine apelantova revizija odbačena iz formalnih razloga, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 090682 21 Gž 2 od 15. travnja 2021. godine, koju je apelant osporio u apelaciji broj AP- 2168/21. U odnosu na tu odluku, Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena, u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

24. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

26. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

27. Ustavni sud zapaža da se apelantovi prigovori u biti odnose na tvrdnje o proizvoljnoj ocjeni dokaza, utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, te kršenju prava na pristup sudui prava na obrazloženu odluku.

28. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) prema kojoj je u članku 6. stavak 1. Europske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo na pokretanje postupka pred sudom u građanskim stvarima. Europski sud je ukazao da to pravo ne obuhvaća samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na sudsko „rješavanje“ spora. Najvažnije je da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi Europski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. travnja 2014. godine, predstavka broj 15253/10, točka 42. s referencama na drugu relevantnu praksu).

29. Dovodeći navedene standarde u kontekst okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi na dvije sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno. Naime, u smislu navedene prakse Europskog suda, u postupku okončanom osporenom presudom ispitana je suština spora između apelanta i tuženog. Ta okolnost sama po sebi isključuje postojanje kršenja prava na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-465/21 od 19. siječnja 2023. godine, točka 31., dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pristup sudu neutemeljeni.

30. U odnosu na ostale navode, Ustavni sud zapaža da apelant, u biti, osporava ocjenu dokaza, utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivnopravnih propisa. Smatra i da mu je prekršeno pravo na obrazloženu odluku. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

31. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obvezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Europski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. srpnja 2018. godine, predstavka broj 18116/15, točka 41., i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. studenog 2022. godine, točka 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

32. Dovodeći navedeno u svezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi konkretni spor sagledali, prije svega, u odnosu na okončani izvršni postupak u kojem je apelant imao svojstvo tražitelja izvršenja i u kojem nije naplatio dio svog potraživanja. Ustavni sud dalje zapaža da su sudovi ispitali pravnu osnovu postavljenog tužbenog zahtjeva, koji je u uskoj korelaciji s izvršnim postupkom, te su se shodno tome pozvali na zakonske odredbe koje su relevantne za odlučenje u konkretnom parničnom postupku. Naime, činjenice koje su utvrđene na temelju izvedenih dokaza tijekom postupka sudovi su doveli u svezu s odredbama ZOO-a i ZIP-a, te u svezi s tim zaključili da u okončanom izvršnom postupku nije bilo protupravnosti u postupanju tužene prilikom provođenja rješenja o izvršenju. Prema zaključku redovnih sudova, tužena je postupala u skladu sa zakonskim ovlastima. Ustavni sud pri tom zapaža da se prvostupanjski sud bavio pitanjima koja se odnose na načelo formalnog legaliteta i načelo monetarnog nominalizma, što je detaljno obrazloženo u presudi i na čemu je, između ostalog, temeljena odluka o odbijanju apelantovog tužbenog zahtjeva. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da Kantonalni sud u rješenju na koje se apelant poziva nije zauzeo nikakav konačan stav o spornim pitanjima. Naime, Kantonalni sud je tim rješenjem ukinuo prvobitno donesenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak (vidi točku 11. ove odluke) zbog nejasnih razloga prvostupanjskog suda. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je pitanje postupanja prema uputi iz tog rješenja imao priliku razmotriti upravo Kantonalni sud prilikom odlučivanja o žalbi. Kantonalni sud je potvrdio prvostupanjsku presudu, zaključivši da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo. Stoga, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi istaknuti u tom pravcu. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, u obrazloženjima svojih odluka dali odgovarajuća obrazloženja, odnosno dovoljne i relevantne razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti očigledno nerazumnim.

33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Ostali navodi

34. Apelant smatra da mu je u konkretnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da tvrdnje o kršenju tog prava apelant, u biti, temelji na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

35. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u svezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz članka 13. Europske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u svezu s pravom na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove u konkretnom postupku. Činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom za apelanta ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Ustavni sud, stoga, zaključuje da su i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije neutemeljeni.

VII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su sudovi u osporenim odlukama dali jasna i relevantna obrazloženja kako u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, te kada nema ništa što ukazuje na povredu prava na pristup sudu i prava na obrazloženu odluku.

37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje budući da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju u postupku.

38. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3535/21 (N. O.) | Sudska praksa | Aktio