Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3339/21 (N. M.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3339/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3339/21, rješavajući apelaciju Natka Menalo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Natka Menalo podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 033593 21 Kž od 20. augusta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Natko Menalo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokatsko društvo Kurtović & Co d.o.o. Sarajevo, podnio je 24. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 033593 21 Kž od 20. augusta 2021. godine i S1 3 K 033593 20 K od 2. aprila 2021. godine.
2. Presudom Suda BiH od 2. aprila 2021. godine apelant je proglašen krivim da je, na način opisan u izreci presude, počinio kazneno djelo krijumčarenja ljudi iz člana 189. stav 1. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca.
3. Presudom Apelacijskog vijeća Suda BiH od 20. augusta 2021. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda. Apelacijsko vijeće je u obrazloženju presude ocijenilo utemeljenim apelantov žalbeni prigovor da je zapisnik o saslušanju svjedoka M. Y. nezakonit dokaz na kojem se ne može zasnovati sudska odluka. Stoga je taj dokaz izdvojilo iz spisa predmeta, ne uzimajući ga u obzir prilikom odlučivanja. Dalje, Apelacijsko vijeće je ocijenilo neutemeljenima apelantove žalbene navode o povredi prava na obranu. Argumentirajući navode o povredi ovog prava apelant je tvrdio da je prvostupanjski sud osporenu odluku donio ne uzimajući u obzir dokaze odbrane. Konkretno, radi se o fotografijama koje je načinio apelant na okolnost da je lokacija na kojoj je zatečen sa turskim državljanima turističko mjesto. Također, apelant je u okviru ovih žalbenih razloga problematizirao odluku prvostupanjskog suda da odbije njegov prijedlog da se provede uviđaj i rekonstrukcija događaja, što je sud ocijenio usmjerenim na odugovlačenje postupka. Apelacijsko vijeće je ukazalo da činjenica da je pretresno vijeće prihvatilo dokazne prijedloge Tužiteljstva, a od ukupno osam dokaznih prijedloga odbrane, dva dokazna prijedloga odbilo uz valjano i argumentirano obrazloženje, ne može automatski značiti nejednak tretman stranaka u postupku. Naime, Tužiteljstvo nije osporavalo autentičnost fotografija, pa je bilo potpuno nepotrebno i neekonomično vještačiti te fotografije. Osim toga, Apelacijsko vijeće je ocijenilo valjanom argumentaciju prvostupanjskog suda u pogledu odbijanja dokaznog prijedloga odbrane da se izvrši uviđaj i rekonstrukcija. Prvostupanjski sud je ovaj dokazni prijedlog ocijenio nepotrebnim, jer je zaključak o činjenicama i okolnostima u vezi kojih bi se izvodili takvi, dokazi sud je mogao izvesti na osnovu već raspoloživih činjenica i izvedenih dokaza.
4. Apelacijsko vijeće je ocijenilo neutemeljenima apelantove žalbene navode da je prvostupanjski sud povrijedio načelo in dubio pro reo i načelo slobodne ocjene dokaza. S tim u vezi Apelacijsko vijeće je ukazalo da, nakon analize prvostupanjske presude u pogledu provedenih dokaza i njihove ocjene, nije utvrdilo da je bilo koja odlučna činjenica koja čini obilježje kaznenog djela ili od koje ovisi primjena kaznenog zakonodavstva utvrđena sa sumnjom, koja bi predstavlja povredu načela in dubio pro reo. Sud je, dalje, ukazao da je prvostupanjska presuda nedvojbeno djelomično utemeljena i na posrednim dokazima, kako je to i konstatirao prvostupanjski sud. Apelacijsko vijeće je zaključilo da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da utvrđene indicije, u konkretnom slučaju, čine čvrst zatvoreni krug, te upućuju na jedini mogući zaključak o tome da je apelant počinio kazneno djelo za koje je osuđen. Dalje, Apelacijsko vijeće je zaključilo da su sve odlučne činjenice u konkretnom slučaju utvrđene sa sigurnošću, bez sumnje u njihovo postojanje. Apelacijsko vijeće je ukazalo da je prvostupanjski sud pažljivom analizom dokaza pravilno zaključio da utvrđene činjenice nesumnjivo ukazuju da je apelant kritične prilike prevozio turske državljane s namjerom da im omogući prelazak preko državne granice između BiH i Republike Hrvatske, za što je očigledno pribavio protupravnu imovinsku korist. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da je apelant u kasnim večernjim satima zatečen u vozilu sa šest turskih državljana koji ne ispunjavaju uvjete za ulazak u Republiku Hrvatsku, da je zatečen na lokalnom putu u pograničnom pojasu na čijem kraju se nalazi zaključana rampa s naznakom da je zabranjen prolaz jer se radi o granici i da je za navedeni prijevoz od turskih državljana naplatio 300 Eura i da u tom dijelu nema objekata od turističkog značaja.
5. Apelacijsko vijeće je apelantove navode o različitom postupanju suda i različitoj sudskoj praksi ocijenio neutemeljenima. Naime, apelant je naveo da su kritične prilike, osim vozila u kojem je bio apelant, zaustavljena još dva vozila, te da vozači navedenih vozila nisu osuđeni za kazneno djelo krijumčarenja ljudi, već samo on. S tim u vezi Apelacijsko vijeće je po službenoj dužnosti izvršilo uvid u presudu Suda BiH na koju se apelant referirao i utvrdilo da se u tom predmetu nije radilo o istoj pravnoj situaciji. U predmetu na koji je apelant ukazao nije utvrđeno da je optuženik prevozio strane državljane, pa samim tim nije mogla biti utvrđena ni njegova namjera da preveze nekoga preko državne granice. Osim toga, kod optuženika u tom predmetu nije pronađen novac, te je postojao samo jedan dokaz koji ga je inkriminirao, iskaz svjedoka turskog državljanina, na kojem sud nije mogao zasnovati osuđujuću presudu. Stoga je apelacijsko vijeće zaključilo da se ne može govoriti o neujednačenoj sudskoj praksi, budući da su činjenice u odnosu na apelanta u ovom predmetu utvrđene na način koji ne ostavlja nikakvu sumnju da se događaj dogodio upravo na način kako je to navedeno u izreci presude.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant je u suštini ponovio navode koje je iznosio tijekom postupka pred redovnim sudovima. Naveo je da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući pravo na obranu, pravo na jednakost oružja i načelo in dubio pro reo. Ove navode argumentira tvrdnjama da sud nije van svake razumne sumnje utvrdio njegovu krivnju. Naveo je da se osporene presude temelje isključivo na svjedočenjima policijskih službenika, a da nisu uzeti u obzir dokazi obrane. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na obranu jer je sud odbio njegova dva dokazna prijedloga. Apelant, također, tvrdi da se presuda nije mogla zasnivati na izjavi nedostupnog svjedoka, stranog državljanina, te osporava dokaznu snagu iskaza ovog svjedoka kojeg obrana nije mogla neposredno unakrsno saslušati. Osim toga, apelant je ukazao na različitu sudsku praksu Suda BiH, tvrdeći su osobe koje su istom prilikom i na istom mjestu zaustavljene od Granične policije oslobođene krivnje pred tim sudom.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. U odnosu na apelantove navode kojima problematizira ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave jednog te istog svjedoka date na javnoj raspravi i u istrazi suprotne jedna drugoj (vidi mutatis mutandis, Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, predstavka broj 45476/04, tačka 110).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud uočava da je prvostupanjski sud savjesno i pažljivo analizirao provedene dokaze. Sud je dao obrazloženje zašto nije prihvatio dva apelantova dokazna prijedloga, s obzirom da je jedan ocijenio nepotrebnim, a drugi usmjerenim na odugovlačenje postupka. Pretresno vijeće je dalo ocjenu provedenih dokaza, analizirajući njihovu logičku valjanost i psihološku uvjerljivost. Pri tome, pretresno vijeće nije imalo nikakve sumnje u utvrđene odlučne činjenice, uslijed čega nije bilo mjesta primjeni načela in dubio pro reo. Osim toga, identični apelantovi navodi su bili predmetom dodatne analize Apelacijskog vijeća, koje je detaljno obrazložio zašto ovi apelantovi prigovori nisu utemeljeni. Apelacijsko vijeće je detaljno obrazložilo da je prvostupanjski sud, nakon ocjene dokaza, pravilno zaključio da postoji dovoljno dokaza koji nedvojbeno ukazuju na apelantovu krivnju, te da apelantovi žalbeni navodi nisu mogli dovesti do drugačije odluke suda. Stoga, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud smatra da nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u konkretnom slučaju prekršena neka druga procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na apelantovu štetu, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman