Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2920/21 (J.D.)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Nije krivična optužba
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2920/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-2920/21, rješavajući apelaciju J. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J. D. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 042633 18 Rsž od 23. februara 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. J. D. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, podnijela je 10. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 042633 18 Rsž od 23. februara 2021. godine i rješenja Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Rs 042633 17 Rs od 11. aprila 2018. godine.

2. Apelantica je bila punomoćnica svoje sestre D. D. (u daljnjem tekstu: tužiteljica), u parničnom postupku koji je vođen protiv Srednje ekonomske škole Livno radi uplate doprinosa. Rješenjem Općinskog suda broj 68 0 Rs 042633 17 Rs od 11. aprila 2018. godine apelantica je kažnjena novčanom kaznom od 600,00 KM, zbog „vrijeđanja i nepoštivanja suda i nepokoravanja nalogu za održavanje reda u sudnici“ tokom pripremnog ročišta, uz obavezu da novčanu kaznu plati u roku od 30 dana od dana prijema rješenja. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je apelantica nakon ulaska u sudnicu, mimo predmeta raspravljanja, započela sa neprimjerenim obraćanjem sudu o razlozima odbijanja njenog zahtjeva za izuzeće uredujućeg suca. Sud je od apelantice zatražio da se ponaša primjereno i usmeno je upozorio na mogućnost izricanja novčane kazne i udaljavanje iz suda. S obzirom da je nastavila da se ponaša neprimjereno i da komentira rad suda, apelantici je izrečeno pismeno upozorenje. Međutim, apelantica je nastavila da se ponaša neprimjereno „obraćajući se sudu i prekidajući uvodno izlaganje“, zbog čega joj je sud izrekao novčanu kaznu u iznosu od 100,00 KM. U nastavku ročišta, apelantica je nastavila da se ponaša neprimjereno i da se obraća sudu koji je, nakon bezuspješnog ponovnog usmenog upozorenja, apelantici izrekao još jednu novčanu kaznu u iznosu od 200,00 KM. Apelantica je u nastavku ročišta nastavila „burno gestikulisati“, odnosno nije se pokorila nalogu suda za održavanje reda „tako što je ustajala u više navrata sa stolice, ometala rad i na izlasku iz sudnice izjavila „sram vas bilo“ uz podignuti kažiprst prema sucu“, zbog čega joj je sud izrekao novčanu kaznu od 300,00 KM i mjeru udaljavanja iz suda u skladu sa odredbom člana 407. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Iz spisa proizlazi da je uredujući sudac nakon pripremnog ročišta sačinio i službenu zabilješku u vezi sa apelantičinim ponašanjem. U zabilješci je, pored opisa apelantičinog neprimjerenog ponašanja, navedeno da je, nakon što je udaljena iz sudnice, „počela redom otvarati vrata u sudu“ nakon čega je uredujući sudija zatražio asistenciju sudske policije koja je apelanticu udaljila iz zgrade suda.

3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 68 0 Rs 042633 18 Rsž od 23. februara 2021. godine, apelantičina žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđeno je prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da je apelantica odbila da se pročita zapisnik sa pripremnog ročišta i odbila je potpisati zapisnik. Dalje, sud je naveo da rješenje predsjednika suda, po apelantičinom zahtjevu za izuzeće uredujućeg suca, ne može biti predmet rasprave na pripremnom ročištu. Međutim, kako je dalje naveo sud, apelantica je na pripremnom ročištu neprimjereno raspravljala o razlozima odbijanja njenog zahtjeva, zbog čega je kažnjena i udaljena iz suda. U pogledu apelantičinog zahtjeva za snimanje ročišta, sud je naveo da snimanje nije moguće u kancelarijama sudaca već samo u dvorani za suđenje koja služi svim sucima. Sud je ocijenio neosnovanim i apelantičine navode u pogledu sadržaja zapisnika zato što je u zapisniku sa pripremnog ročišta konstatovano da je apelantica odbila da se zapisnik pročita i da ga potpiše. Pored toga, neosnovanim je ocijenio apelantičin navod da joj zapisnik nije uručen, sa obrazloženjem da nije platila taksu za izdavanje prepisa raspravnog zapisnika. Kantonalni sud je na kraju zaključio da je prvostepeni sud, u skladu sa odredbom člana 407. stav 2. ZPP-a, apelantici izrekao novčanu kaznu zbog vrijeđanja i nepoštivanja suda, te nepokoravanja nalogu za održavanje reda u sudnici. Opravdanost izrečene kazne ogleda se u tome što je apelantica, nakon usmene opomene i upozorenja na izricanje kazne i udaljavanje iz suda, nastavila sa svojim nedoličnim ponašanjem i nakon izricanja novčane kazne od 300,00 KM, sve do njenog udaljavanja iz suda.

4. Apelantica navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelantica u suštini uglavnom ponavlja navode koje je iznosila u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je prije izricanja kazni opomenuta na mogućnost udaljavanja iz suda, kao i da su navodi o njenom ponašanju pri izlasku iz sudnice neistiniti i uvredljivi. Također, apelantica smatra da njeno kažnjavanje nije bilo u skladu sa odredbom člana 407. stav 2. ZPP-a, odnosno da miješanje u njeno pravo nije bilo nužno u demokratskom društvu. Navodi da osporena rješenja „nemaju valjano obrazloženje“, zbog čega se ne može ispitati da li je njeno ponašanja predstavljalo vrijeđanje i ometanje suda i nepoštivanje procesne discipline. Ističe da bilo kakvo ograničavanje slobode izražavanja mora biti uvjerljivo utvrđeno, te da u konkretnom slučaju nije postojala potreba za ograničavanjem njenog izražavanja u sudnici. Pored toga, apelantica navodi da zapisnik sa pripremnog ročišta nije pravilno sastavljen, odnosno da je nezakonito mijenjan i dopunjavan. Također, navodi da Kantonalni sud nije odlučio o njenom zahtjevu za izuzeće suca izvjestitelja, te da je predmet nakon dostavljanja na postupak po žalbi presigniran drugom sucu izvjestitelju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

6. Apelantica smatra da je osporenim rješenjem povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud u konkretnom slučaju mora odgovoriti na pitanje predstavlja li novčana kazna za vrijeđanje i nepoštovanje suda i nepokoravanje nalogu za održavanju reda u sudnici koja je apelantici izrečena, odluku o nekom pravu ili obvezi građanske prirode, odnosno predstavlja li izrečena novčana kazna odlučivanje o „krivičnoj optužbi“ protiv apelantice.

7. U vezi sa ovim dijelom apelantičinih navoda Ustavni sud prije svega ukazuje da je rješenje o kažnjavanju apelantice zbog vrijeđanja i nepoštivanja suda i nepokoravanja nalogu za održavanje reda u sudnici, doneseno u parničnom postupku u kojem je apelantica učestvovala kao punomoćnica svoje sestre. Kazna je izrečena radi osiguranja neometanog vođenja parničnog postupka odnosno pravilnog funkcionisanja pravosuđa i stoga ima karakter sankcije koja ne uključuje odlučivanje o pravima i obavezama građanske prirode. Stoga se odredbe člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje se tiču odlučivanja o građanskim pravima i obavezama ne mogu primijeniti na apelantičin slučaj.

8. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da se, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), primjena garancija krivičnog aspekta člana 6. Evropske konvencije temelji na ispitivanju tri kriterija („Engel“ kriteriji) i to: (a) klasifikacija djela u domaćem pravu, (b) priroda djela i (c) priroda i strogost kazne kojoj se određeno lice izlaže. Evropski sud je u brojnim predmetima ispitivao primjenjivost krivičnog dijela člana 6. Evropske konvencije na postupke nepoštivanja suda ili postupke koji se tiču nedoličnog ponašanja pravnih stručnjaka (vidi, između ostalih, Evropski sud, Gestur Jónsson i Ragnar Halldór Hall protiv Islanda, presuda VV od 22. decembra 2020. godine, predstavke br. 68273/14 i 68271/14. tač. 75. do 83. sa referencama na drugu relevantnu praksu).

9. Primjenjujući navedene kriterije, Ustavni sud zapaža da je rješenje o apelantičinom kažnjavanju utemeljeno na članu 407. stav 2. ZPP-a koji omogućava sankcionisanje nepoštovanja suda. Dakle, nesporno je da ponašanje za koje je apelantica sankcionisana nije klasificirano kao krivično djelo te da stoga nije ispunjen prvi kriterij iz testa Engel. Ispitujući drugi kriterij tj. prirodu djela, Ustavni sud podsjeća da pravila koja sudu omogućavaju sankcionisanje neprimjerenog ponašanja proizlaze iz ovlaštenja sudova da osiguraju neometano tj. pravilno i uredno odvijanje postupka koji vode. Stoga su mjere koje izriču sudovi u takvim slučajevima srodnije disciplinskim mjerama nego izricanju kazne za počinjeno krivično djelo (vidi, Evropski sud, Malynovska protiv Ukraine, presuda od 9. decembra 2021. godine, predstavka broj 59855/13, tač. 11. do 16.). Konačno, u vezi sa trećim kriterijem tj. sa prirodom i strogošću kazne koja je izrečena apelantici, Ustavni sud ukazuje da su odredbom člana 407. stav 2. ZPP-a za opisana ponašanja – vrijeđanje, ometanje rada i nepokoravanje naredbama za održavanje reda, kao moguće sankcije propisane opomena, udaljavanje iz sudnice ili novčano kažnjavanje u rasponu od 100,00 do 1.000,00 KM, a moguće je i kombinacija udaljenja i novčane kazne. Ustavni sud zapaža da je, upravo zbog apelantičinog kontinuiranog neprimjerenog ponašanja, sud iskoristio sve tri vrste sankcija pri čemu je prvo iskoristio blaže mjere, tj. opomenu, a zatim i višekratno (tri puta) novčano kažnjavanje, pa je u konačnici apelanticu kaznio ukupnom novčanom kaznom od 600,00 KM, dakle u granicama propisanim zakonom. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz odredbi ZPP ne proizilazi da se izrečena kazna može zamijeniti kaznom zatvora. Imajući to u vidu Ustavni sud smatra da priroda i težina sankcije koja je izrečena apelantici nije postigla potrebnu ozbiljnost za primjenu „krivičnog“ dijela člana 6. Evropske konvencije.

10. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na navode o povredi prava na slobodu izražavanja

11. Ustavni sud zapaža da se apelantica pozvala i na član 10. Evropske konvencije koji garantuje slobodu izražavanja. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da sloboda izražavanja predstavlja jedan od bitnih temelja demokratskog društva. Međutim prema praksi Evropskog sud i Ustavnog suda član 10. Evropske konvencije ne garantira potpuno neograničenu slobodu izražavanja, te izvršavanje te slobode nosi sa sobom „dužnosti i odgovornosti”. Naime, prema članu 10. stavku 2. Evropske konvencije ova je sloboda podložna iznimkama, koje međutim moraju biti strogo tumačene, a potreba za bilo kakvim ograničenjima mora biti uvjerljivo utvrđena. Osobito, sloboda izražavanja stranaka u sudnici nije neograničena i određeni interesi, kao što je autoritet sudske vlasti, dovoljno su važni da opravdavaju ograničenja ove slobode. U vezi s tim, budući da je apelantica u konkretnom postupku učestvovala kao punomoćnik svoje sestre, Ustavni sud smatra neophodnim podsjetiti da je Evropski sud, razmatrajući predstavku koju je podnio advokat koji je kažnjen zbog vrijeđanja suda, ukazao da kritika advokata „ne smije preći određene granice. Osobito treba jasno razlikovati kritiku od uvrede. Ako je jedina namjera bilo kojeg oblika izražavanja uvrijediti sud ili članove tog suda, odgovarajuća sankcija neće, u načelu, predstavljati povredu člana 10. Konvencije“ (vidi, Evropski sud, Radobuljac protiv Hrvatske, presuda od 28. juna 2016. godine, broj predstavke 51000/11, tačka 58.do 61. sa referencama na relevantnu praksu).

12. Također, Ustavni sud ukazuje da član17. Evropske konvencije zabranjuje zloupotrebu prava na način da propisuje: Ništa u ovoj Konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neku delatnost ili izvrše neki čin koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da izražavanje koje je nespojivo sa vrijednostima koje proklamuje i garantuje Evropska konvencija nije zaštićeno članom 10. u vezi sa članom 17. Evropske konvencije. Procjena da li je, u smislu člana 17. neko izražavanje, verbalno ili neverbalno, zaštićeno članom 10. Evropske konvencije, determinisano je činjenicom da li je izražavanje usmjereno protiv osnovnih vrijednosti Konvencije (vidi, Evropski sud, ROJ TV A/S protiv Danske, presuda od 17. aprila 2018. godine, predstavka broj 24683/14, tač. 30. do 38. sa daljnjim referencama).

13. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu sa činjenicama apelantičinog predmeta, Ustavni sud zapaža da je apelantica uporno i kontinuirano ometala rad suda kako je to detaljno već opisano (vidi, tačka 2. ove odluke) i da je time onemogućavala provođenje postupka. Dakle, apelantičino verbalno i neverbalno ponašanje nije imalo za cilj zaštitu prava sestre koju je zastupala već je isključivi cilj njenog ponašanja bilo ometanje postupka i onemogućavanje rada suda. Na taj način, apelantica je dovela u pitanje autoritet sudske vlasti, a takvo ponašanje je u suprotnosti sa temeljnim vrijednostima Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da se apelantica, u datim okolnostima neosnovano pozvala na povredu prava na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Rujak protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, predstavka broj 57942/10, tačka 29). Naime iz činjenica predmeta proizlazi da je cilj apelantičinog ponašanja bio onemogućavanje rada suda, a takvo ponašanje predstavlja zloupotrebu prava u smislu člana 17. Evropske konvencije.

14. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i apelantičini navodi o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2920/21 (J.D.) | Sudska praksa | Aktio