Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4009/21 („Vitoplast“ d.o.o. Vitez)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Stečaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4009/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-4009/21 , rješavajući apelaciju „Vitoplast“ d.o.o. Vitez, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Vitoplast“ d.o.o. Vitez podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj: 51 0 St 162693 21 Pž6 od 1. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Vitoplast“ d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bruno Božić, advokat iz Travnika, podnio je 18. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 St 162693 21 Pž6 od 1. septembra 2021. godine i rješenja Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 St 162693 19 St od 30. aprila 2021. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 51 0 St 162693 19 St od 14. novembra 2019. godine otvoren je stečajni postupak nad imovinom privrednog društva PS „Vitezit“ d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: „Vitezit“ ili stečajni dužnik), te je imenovan stečajni upravitelj. Nakon održane skupštine vjerovnika, 7. oktobra 2020. godine raspisan je javni oglas za prodaju imovine stečajnog dužnika podijeljene u

LOT I, II i III.

3. Rješenjem o dosudi Općinskog suda broj 51 0 St 162693 19 St od 30. aprila 2021. godine, sud je utvrdio da su, nakon provedenog postupka prodaje, nekretnine stečajnog dužnika iz LOT-a II (precizirane u stavu I izreke, u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) prodate najpovoljnijem ponuđaču

– kupcu „Šakić“ d.o.o. Busovača (u daljnjem tekstu: kupac). Rješenjem je naložena predaja spornih nekretnina kupcu, upis promjene prava vlasništva i brisanje upisanih tereta na spornim nekretninama, te je određeno da se rješenje istakne na oglasnu tablu suda radi dostavljanja svim učesnicima u postupku. U obrazloženju rješenja je navedeno da je stečajni upravnik podnio zahtjev tražeći da sud donese rješenje o dosudi spornih nekretnina. Stečajni upravnik je u zahtjevu naveo da je Odbor vjerovnika donio odluku da se sporne nekretnine prodaju kupcu, te da je uz zahtjev priložio uplatnice kao dokaz da je kupac isplatio kupoprodajnu cijenu. Nakon uvida u zahtjev i dostavljenu dokumentaciju, sud je utvrdio da je prodaja spornih nekretnina provedena u skladu sa odlukom Odbora vjerovnika. Stoga je, na osnovu odredbe člana 93. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), odlučio kao u izreci rješenja.

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 51 0 St 162693 21 Pž6 od 1. septembra 2021. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje o dosudi. U obrazloženju rješenja, sud je, između ostalog, ukazao na odredbu člana 30. Zakona o stečajnom postupku (u daljnjem tekstu: ZSP) kojom je propisano koju imovinu obuhvaća stečajni postupak, te da se upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra tačnim. Dalje je naveo da su sporne nekretnine u zemljišnim knjigama upisane kao državno vlasništvo i da je na njima u vrijeme otvaranja stečajnog postupka stečajni dužnik imao upisano pravo raspolaganja 1/1 i zabilježbu da se one mogu staviti u promet „samo uz suglasnost Ministarstva…“ . Također je navedeno da je stečajni dužnik upisan kao posjednik sa 1/1 dijela, kao i da su navedena prava bila upisana i u vrijeme donošenja rješenja o dosudi. Sud je istakao da je nadležno ministarstvo, čiji predstavnik čini dio skupštine vjerovnika, dalo suglasnost za otvaranje stečajnog postupka. Stečajni upravitelj nije prihvatio apelantov zahtjev za priznavanje izlučnog prava na LOT-u II, odnosno apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se upiše kao vlasnik spornih nekretnina je odbijen nepravomoćnom presudom. Kantonalni sud je dalje obrazložio da osporena izlučna prava ne sprječavaju prodaju nekretnina stečajnog dužnika. Stoga je zaključio da su ispunjeni uslovi da se sporne nekretnine prodaju putem usmenog javnog nadmetanja. Sud je dalje ukazao na sadržaj odredbe člana 93. ZIP-a, kao i na činjenicu da je Odbor vjerovnika donio odluku o prodaji spornih nekretnina kupcu. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da vođenje parničnog postupka zbog neprihvatanja zahtjeva za priznavanje izlučnog prava na spornom zemljištu nije zakonom propisano kao razlog za stavljanje van snage rješenja o dosudi.

5. Apelant navodi da je osporenim odlukama prekršeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant ponavlja navode koje je isticao u žalbi, a naročito da nisu pravilno cijenjeni izvedeni dokazi, odnosno da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Smatra da su proizvoljno primijenjene odredbe ZSP, odnosno da je nezakonito lišen svoje imovine. Ističe da sudovi prilikom odlučivanja nisu imali u vidu da se sporne nekretnine prodaju po drugi put, odnosno zanemaruju činjenicu da je on vlasnik spornih nekretnina. Također, navodi da je u toku postupak pred Općinskim sudom, koji je pokrenuo sa svojim osnivačem („Automa“ d.o.o. Vitez), radi utvrđivanja sadržaja osnivačkog uloga stečajnog dužnika u društvu „Vitoplast“ d.o.o. Vitez.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

8. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi utvrdili da sporne nekretnine nisu apelantovo vlasništvo pa proizilazi da nekretnina koja je bila predmet osporenog rješenja o dosudi ne predstavlja apelantovu imovinu. Ovo iz razloga što su redovni sudovi utvrdili da je u stečajnom postupku odbijen apelantov zahtjev za priznavanje izlučnog prava na spornim nekretninama, te da je u drugom postupku prvostepenom presudom odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio da se upiše kao vlasnik spornih nekretnina. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da su sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da apelant nije dokazao vlasništvo na spornim nekretninama, kao i razloge zašto su sporne nekretnine, s obzirom na provedene dokaze iz kojih proizilazi da se radi o imovini stečajnog dužnika, prodate kupcu. Data obrazloženja u vezi sa tim utvrđenjima, kao i odlučenjim redovnih sudova, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Ovo posebno zbog činjenice što su sporne nekretnine u vrijeme donošenja rješenja o dosudi bile upisane kao državno vlasništvo u zemljišnim knjigama, dok je stečajni dužnik bio upisan kao njihov posjednik sa 1/1 dijela sa pravom raspolaganja. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije imao imovinu koja bi uživala zaštitu u smislu garancija člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i da stoga odbijanje njegove žalbe u stečajnom postupku okončanom osporenim rješenjem Kantonalnog suda ne predstavlja „miješanje“ u apelantovu imovinu u smislu navedenog člana (mutatis mutandis AP 5320/15 od 10. aprila 2018. godine, tač. 33. i 34. sa referiranjem na relevantnu praksu). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su očigledno neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu.

9. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4009/21 („Vitoplast“ d.o.o. Vitez) | Sudska praksa | Aktio