Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3198/21 (A. i N. S.)
Odluka donesena 28. 04. 2025.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Smetanje posjeda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o stvarnim pravima
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-3198/21
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 04. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3198/21, rješavajući apelacije Akifa Spahića i Nijaza Spahića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, dopredsjednica Angelika Nußberger, dopredsjednica
Mirsad Ćeman, sudac Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudacna sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine je donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Akifa Spahića i Nijaza Spahića .
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 022213 20 Gž 2 od 21. lipnja 2021. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantima Akifu Spahiću i Nijazu Spahiću u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati iznos od po 650,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Akifa Spahića i Nijaza Spahića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 022213 20 Gž 2 od 21. lipnja 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Akifa Spahića i Nijaza Spahića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 022213 20 Gži 2 od 12. srpnja 2022. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Akif Spahić i Nijaz Spahić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kalesije, koje zastupa Emil Galušić, odvjetnik iz Tuzle, podnijeli su 8. rujna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 P 022213 20 Gž 2 od 21. lipnja 2021. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-3198/21.
2. Apelanti su, posredstvom istog odvjetnika, 30. rujna 2022. godine podnijeli novu apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 29 0 P 022213 20 Gži 2 od 12. srpnja 2022. godine. Ta apelacija je zavedena pod brojem AP-3755/22.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da su navedene apelacije podnijeli isti apelanti i da se odnose na konačnu odluku donesenu u parničnom postupku, koja predstavlja izvršnu ispravu na temelju koje je pokrenut izvršni postupak, odnosno na konačnu odluku donesenu u tom izvršnom postupku, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3198/21.
4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Odvjetničkog ureda „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, koji je zastupao E. A. (u daljnjem tekstu: tužitelj, odnosno tražitelj izvršenja), zatraženo je 6. srpnja 2023. godine da dostave odgovore na apelacije.
5. Kantonalni i Općinski sud, te odvjetnik Gordan Isabegović (tužiteljev punomoćnik) dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 19. srpnja do 4. kolovoza 2023. godine, te su navedeni odgovori 10. kolovoza 2023. godine dostavljeni punomoćniku apelanata radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Parnični postupak
7. Tužitelj je 24. listopada 2014. godine podnio tužbu protiv apelanata radi smetanja posjeda. Općinski sud je 26. studenog 2015. godine donio rješenje zbog propuštanja, protiv kojeg su apelanti podnijeli prijedlog za povrat u prijašnje stanje. Taj prijedlog je usvojen rješenjem od 25. veljače 2016. godine pa je rješenje od 26. studenog 2015. godine stavljeno izvan snage. Nakon toga, Općinski sud je 28. prosinca 2016. godine donio rješenje koje je ukinuto rješenjem Kantonalnog suda od 17. svibnja 2019. godine te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
8. Rješenjem Općinskog suda od 13. listopada 2020. godine, u ponovnom postupku, utvrđeno je da su apelanti smetali tužitelja u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu nekretnina pobliže označenih u izreci (porušena ograda i uništena vinova loza i stabla), a apelanti su obvezani na spornim nekretninama uspostaviti posjedovno stanje kakvo je bilo u trenutku smetanja, kako je to sve detaljno navedeno u izreci rješenja. Osim toga, apelantima je zabranjeno isto ili slično smetanje posjeda u budućnosti na spornim nekretninama, pod prijetnjom novčane kazne u određenom iznosu, preciziranom u izreci rješenja.
9. Općinski sud je u obrazloženju, detaljno razmotrivši utvrđene činjenice, utvrdio da je tužitelj do 28. rujna 2014. godine bio u posljednjem mirnom posjedu spornih nekretnina i da su ga apelanti protupravno omeli u takvom posjedu. U svezi s tim, sud je naveo da je tužbeni zahtjev usvojen, shodno odredbi članka 327. stavak 4. Zakona o stvarnim pravima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZSP). U konačnici, naveo je da su svi istaknuti prigovori apelanata neutemeljeni, da je tužba sadržavala sve što je potrebno, kao i tužbeni zahtjev, te da su provedeni dokazi u cijelosti potvrdili utemeljenost tužbenog zahtjeva.
10. Rješenjem Kantonalnog suda od 21. lipnja 2021. godine djelomično je uvažena žalba apelanata, te je prvostupanjsko rješenje preinačeno tako što je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje smetanja posjeda uništenjem vinove loze i stabala, zatim u dijelu koji se odnosi na zaprijećenu novčanu kaznu te u dijelu o troškovima postupka. U preostalom dijelu prvostupanjsko rješenje je potvrđeno.
11. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao na sadržaj odredaba članka 315. stavak 1. i članka 327. st. od 1. do 5. ZSP-a. Sud je istaknuo da je prvostupanjski sud imao dovoljno osnove za zaključak da je tužbeni zahtjev utemeljen u dijelu koji se odnosi na utvrđeno smetanje posjeda rušenjem ranije ograde i izgradnjom nove ograde. Dalje, sud je naveo da su slijedom toga apelanti obvezni uspostaviti ranije posjedovno stanje. Osim toga, sud je ukazao da na ročištu na koje je pristupio vještak apelanti nisu imali pitanja za vještaka, niti prijedloga da se nalaz dopuni, te da su iznijeli samo primjedbe da je nalaz drugačiji od nalaza koji je sačinjen u postupku uređenja međe (po prijedlogu apelanata ranije je vođen postupak uređenja međe između parcela tužitelja i apelanata). Stoga je sud naveo da se nalaz i mišljenje vještaka ne mogu dovesti u sumnju žalbenim navodima. Sud je naveo da na drugačiju odluku suda nisu od utjecaja ni razlozi da se iz sadržaja izreke ne zna kakvu ogradu apelanti trebaju postaviti jer među strankama nije ni bilo sporno da su prije postavljanja nove ograde apelanti porušili drvenu ogradu, pa je minimum obveze apelanata da postave istu takvu ogradu. U konačnici, sud je naveo i da se žalbom utemeljeno ukazuje da se ne može prihvatiti kao pravilna prvostupanjska odluka u dijelu u kojem je utvrđeno smetanje posjeda uništenjem vinove loze i stabala, bez nalaganja da se uspostavi ranije posjedovno stanje.
Izvršni postupak
12. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda od 25. siječnja 2022. godine određeno je izvršenje po prijedlogu tražitelja izvršenja protiv apelanata kao izvršenika, na temelju izvršne isprave (rješenja Općinskog suda od 13. listopada 2020. godine, djelomično preinačenog rješenjem Kantonalnog suda od 21. lipnja 2021. godine). Tražitelj izvršenja je ovlašten na trošak apelanata povjeriti drugoj osobi ili sam uspostaviti posjedovno stanje kakvo je bilo u trenutku smetanja, i to tako što će na mjestu gdje je postojala prije uklanjanja biti izgrađena ograda u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka geodetske struke. Apelantima je naloženo da se suzdrže od istog ili sličnog smetanja koje je utvrđeno izvršnom ispravom, pod prijetnjom izricanja novčane kazne.
13. Rješenjem Općinskog suda od 22. ožujka 2022. godine prigovor apelanata izjavljen protiv rješenja o izvršenju odbijen je u cijelosti kao neutemeljen. Općinski sud je u obrazloženju ukazao da je rješenje Općinskog suda od 13. listopada 2020. godine preinačeno rješenjem Kantonalnog suda od 21. lipnja 2021. godine, u dijelu u kojem je utvrđeno smetanje posjeda uništenjem vinove loze i stabala. U svezi s tim je istaknuo da u navedenom dijelu nisu ni odobrene izvršne radnje navedene u rješenju o izvršenju. U odnosu na ostale prigovore, sud je naveo da se njima ne ističu razlozi koji sprečavaju provođenje rješenja o izvršenju iz članka 47. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).
14. Rješenjem Kantonalnog suda od 12. srpnja 2022. godine žalba apelanata je odbijena i prvostupanjsko rješenje je potvrđeno. Kantonalni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da su neprihvatljivi žalbeni navodi da je izvršna isprava nejasna jer se ne zna kakvu ogradu će apelanti postaviti te da stoga u paricijskom roku nisu mogli pristupiti izvršenju obveze. U svezi s tim, istaknuo je da apelanti zanemaruju da je izvršnom ispravom utvrđeno da su oni smetali tražitelja izvršenja u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu spornih nekretnina tako što su srušili ogradu koja je postojala i koja je ograđivala parcelu tražitelja izvršenja, zbog čega je njihova obveza da postave istu ogradu kakvu su i uklonili. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je apelantima naloženo poduzimanje zamjenjivih radnji činjenja, koje mogu izvršiti apelanti ali i druge osobe. U svezi s tim, ukazao je na odredbu članka 208. stavak (1) ZIP-a, te istaknuo da je prvostupanjski sud pravilno ovlastio tražitelja izvršenja da radnju izvršenja povjeri drugoj osobi ili da ju sam obavi, a na trošak apelanata.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacija
15. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, ponavljaju navode koje su iznosili i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise. Naročito ukazuju da tužbeni zahtjev nije u skladu s odredbama članka 327. stavak 4. i članka 331. stavak 1. ZSP-a, te da ga je trebalo odbiti. Apelanti navode da je tužbenim zahtjevom izričito traženo da oni uspostave posjedovno stanje tako što će izgraditi ogradu na mjestu gdje je postojala prije njezinog uklanjanja, iz čega jasno proizlazi namjera tužitelja da se uredi međa, a ne da se uspostavi posjedovno stanje kakvo je bilo u trenutku smetanja posjeda shodno navedenim odredbama ZSP-a. Apelanti dalje ukazuju na propuste u nalazu i mišljenju vještaka, kao i na nezakonitost i manjkavost obrazloženja pobijanih odluka. Osim toga, ukazuju i na neurednost i nerazumljivost prijedloga za izvršenje koji je rezultat nejasne i nerazumljive prvostupanjske odluke, a sve protivno članku 39. ZIP-a. Pri tome ističu da je nezakonito donesen i odobren prijedlog za izvršenje i da ne postoji identitet izvršne isprave s podnesenim prijedlogom za izvršenje. U konačnici, apelanti navode da postupci traju predugo.b)Odgovori na apelaciju
16. Kantonalni i Općinski sud, te tužiteljev odvjetnik su naveli da su apelacijski navodi neutemeljeni, odnosno da nisu povrijeđena prava apelanata. U odnosu na navode o duljini trajanja parničnog postupka, Kantonalni sud je naveo da se predmeti rješavaju prema planu rješavanja starih predmeta, te da su u skladu s tim planom donesene i odluke u konkretnom predmetu, dok je Općinski sud ukazao na kronologiju postupka te naveo da je pravovremeno poduzimao sve radnje u postupku. Dalje je naveo da su stranke bile nedostupne pa ih je pozivao putem dnevnih novina, što je svakako utjecalo na duljinu postupka. Osim toga, naveo je da je tijekom postupka proveden veliki broj dokaza.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13 i 100/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
4. Zaštita posjeda
Članak 327. stavak (4)
Pravo na zaštitu posjeda (4) Posjedovnom tužbom posjednik traži da se utvrdi čin smetanja posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja posjeda, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće.
Članak 331. stavak (1)
Sudska zaštita posjeda (1) Posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten je svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja posjeda, naredi uspostava posjedovnoga stanja kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće.
18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni pročišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Članak 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 424.
Pri određivanju rokova i ročišta u svezi tužbi zbog smetanja posjeda sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja prema prirodi svakoga pojedinog slučaja. Pri tome, sud može odrediti i rokove kraće od onih predviđenih odredbama ovoga zakona o redovitom postupku.
19. Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravak, 33/06, 39/06 – ispravak, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 – odluka USBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 208. stavak (1)
Ovrha radi ostvarenja obveze na radnju koju može obaviti i druga osoba (1) Ovrha radi ostvarenja obveze na radnju koju može obaviti i druga osoba provodi se tako što sud ovlašćuje tražitelja ovrhe da na trošak ovršenika povjeri drugoj osobi obavljanje te radnje ili ju obavi on sam.
VI.Dopustivost
20. Apelanti smatraju da im je u konkretnim postupcima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
U odnosu na parnični postupak
21. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
U odnosu na izvršni postupak
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
22. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelanti imaju svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno osoba protiv koje se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-21/02 od 26. ožujka 2004. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
23. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda se odlučivalo o žalbi koju su podnijeli apelanti kao izvršenici, u izvršnom postupku u kojem se isključivo odlučivalo o izvršenju određenom na temelju izvršne isprave (vidi npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2039/07 od
17. rujna 2008. godine i AP-2397/22 od 5. listopada 2022. godine). Ustavni sud ukazuje da u konkretnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava ili obveze“, već da su ona utvrđena izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelanti ne uživaju zaštitu i garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa je apelacija, u tom dijelu, ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, a time su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine i navodi apelanata o duljini trajanja konkretnog izvršnog postupka.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
24. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
VII.Meritum
25. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
U odnosu na osporenu odluku u parničnom postupku
27. U odnosu na navode apelanata koji se tiču proizvoljnosti u postupanju suda pri utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
28. Ustavni sud zapaža da apelanti ponavljaju navode koje su isticali tijekom postupka pred redovnim sudovima. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, detaljno i jasno obrazložili da je tužbeni zahtjev utemeljen u dijelu koji se odnosi na utvrđeno smetanje posjeda rušenjem ranije ograde i izgradnjom nove ograde, slijedom čega su apelanti obvezni uspostaviti ranije posjedovno stanje. Ustavni sud takva utvrđenja ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto nisu utemeljeni ostali prigovori apelanata (vidi toč. 9. i 11. ove odluke). Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u odnosu na osporenu odluku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na štetu apelanata, niti su apelanti pružili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom u parničnom postupku nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
U odnosu na suđenje u razumnom roku u parničnom postupku
30. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, duljina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, predstavka broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, točka 38., i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.).
31. Ustavni sud će u odnosu na duljinu trajanja postupka razmatrati razdoblje od podnošenja tužbe, odnosno od 24. listopada 2014. godine do donošenja rješenja Kantonalnog suda 21. lipnja 2021. godine, što ukupno iznosi šest godina i osam mjeseci. Dalje, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o predmetu koji je prema odredbama Zakona o parničnom postupku hitne prirode, ali Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da su apelanti svojim postupcima doprinijeli duljini trajanja postupka.
32. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud odluku donio nakon dvije godine i dva mjeseca (prvi put), odnosno nakon jednu godinu i pet mjeseci (drugi put) te da je taj sud poduzeo niz procesnih radnji, kao i da je tijekom postupka proveden veliki broj dokaza. Ustavni sud, također, zapaža da iz odgovora na apelaciju Općinskog suda slijedi da su stranke bile nedostupne pa ih je pozivao putem dnevnih novina, što je svakako utjecalo na duljinu postupka pred tim sudom. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalnom sudu trebalo dvije godine i oko pet mjeseci da odluči o žalbi (prvi put). U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da se predmeti rješavaju prema planu rješavanja starih predmeta, te da su u skladu s tim planom donesene i odluke u konkretnom predmetu. Ustavni sud smatra da se razlozi koje je ponudio Kantonalni sud ne mogu prihvatiti kao objektivno opravdanje. Ustavni sud zapaža da je drugi put postupak pred Kantonalnim sudom trajao osam mjeseci. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u toj oblasti, za što ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. svibnja 2017. godine, toč. 53.–66. i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
33. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da u parničnom postupku postoji kršenje prava apelanata na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
34. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. rujna 2022. godine, toč. 32.–34.), Ustavni sud smatra da, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantima treba isplatiti iznos od po 650,00 KM. Tu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantima plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
35. Apelanti ukazuju na kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i u parničnom i u izvršnom postupku. Ustavni sud zapaža da se tvrdnje o povredi tog prava zasnivaju na istim navodima koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje (vidi, točka 28. ove odluke) i za koje je utvrđeno da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je pravo apelanata na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud te navode neće posebno razmatrati.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je parnični postupak koji je hitne prirode trajao šest godina i osam mjeseci, od čega pred Kantonalnim sudom dvije godine i oko pet mjeseci (prvi put), a taj sud nije ponudio objektivne i prihvatljive razloge za takvo prolongiranje donošenja odluke.
37. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da je Kantonalni sud odluku u parničnom postupku donio proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.
38. Na temelju članka 18. stavak (3) točka h), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić