Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3040/23 (A. R.)

Odluka donesena 11. 07. 2024.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Porodični život
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Azil
  • Strani državljanin
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3040/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 07. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 11. jula 2024. godine u predmetu broj AP-3040/23, rješavajući apelaciju koju je podnio Ali Raza na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ali Raza protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 045124 23 Uvp od 30. maja 2023. godine u odnosu na navode o kršenju prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ali Raza protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 045124 23 Uvp od 30. maja 2023. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Ali Raza (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Pakistana, kojeg zastupa Emir Kovačević, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. jula 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 045124 23 Uvp od 30. maja 2023. godine i S1 3 U 045124 23 U od 25. aprila 2023. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Sektor za azil (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-07/1-41-1-1443-7/22 od 30. januara 2023. godine.

2. Rješenjem Ministarstva broj UP-1-07/1-41-1-1443-22 od 30. januara 2023. godine odbijen je apelantov zahtjev za azil i određen mu je rok od 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja konstatiralo da je apelant u intervjuu istakao da od 2019. godine živi u vanbračnoj zajednici s državljankom BiH, s kojom ima dvoje maloljetne djece. Također je istakao da je napustio Pakistan zbog osobnih problema nastalih nakon ubistva njegovog brata koje se dogodilo 2010. ili 2011. godine i zbog toga što je „postao meta kaste Arain“. Naveo je da ta kasta „ima jako veliki uticaj na policiju i pravosuđe“ i da su željeli da im se pridruži u obavljanju kriminalnih poslova, što je odbio. Također je naveo da su ga više puta prijavljivali policiji i da su mu prijetili da će ga ubiti ako im se ne pridruži, tako da strahuje od povratka u Pakistan. Ministarstvo je, međutim, zaključilo da apelant nije ponudio dovoljno dokaza o grupi od koje mu prijeti opasnost, niti o okolnostima u kojima je doveden u situaciju u kojoj se, prema njegovim navodima, nalazi.

3. U vezi s tim, Ministarstvo je navelo da iz apelantovog iskaza proizlazi da „ni on sam nije siguran zbog čega je njegov brat ubijen“. Dalje je konstatiralo da je policijski izvještaj od 7. oktobra 2013. godine, na koji se apelant poziva, dostavio u kopiji, bez potpisa i pečata, i da nadležni organ ne može potvrditi njegovu autentičnost. Također je konstatiralo da se iz tog izvještaja ne može utvrditi da su apelantu upućene direktne i realne prijetnje. Ministarstvo je, pored toga, istaklo da je izvještaj podnesen 2013. godine, a da apelant nije dostavio nikakav dokument donesen nakon toga, niti je dao odgovarajuće obrazloženje šta se desilo povodom prijave navedene u izvještaju. Ministarstvo je ukazalo i da je apelant zemlju porijekla napustio 2018. godine, a da svoje probleme zbog kojih je napustio zemlju vezuje za događaje koji su se desili znatno prije toga. Ministarstvo je utvrdilo da vlasti zemlje porijekla nisu pratile apelanta, da apelant nije imao izrečenu zabranu izlaska iz te zemlje, te da nije osuđen u odsustvu i potraživan od vlasti, niti su vlasti te zemlje usmjerile svoje aktivnosti na ostatak njegove porodice. Ministarstvo je cijenilo i situaciju u zemlji porijekla u kontekstu pripadnosti određenim kastama u svjetlu izvještaja međunarodnih organizacija vezanih za stanje u zemlji porijekla iz 2021. godine, preciziranih na str. 4. i 5. rješenja, i zaključilo da pripadnost određenoj kasti ne dovodi do ozbiljnijih povreda ljudskih prava. Shodno svemu navedenom, Ministarstvo je zaključilo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 20. i 22. Zakona o azilu. Ministarstvo je navelo da nije razmatralo ostale dokaze koje je apelant dostavio, navodeći da se oni ne odnose na činjenice relevantne za odlučivanje u postupku povodom zahtjeva za azil.

4. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 045124 23 U od 25. aprila 2023. godine odbio apelantovu žalbu protiv rješenja Ministarstva. U obrazloženju presude sud je naveo da je azil status koji se daje strancu pod uvjetima propisanim Zakonom o azilu. Prema odredbama čl. 19. i 30. tog zakona, Ministarstvo ispituje osnovanost zahtjeva za azil u jedinstvenom postupku u kojem prvo ispituje da li su ispunjeni uvjeti za dodjelu izbjegličkog statusa, pa ukoliko nisu, onda ispituje uvjete za dodjelu supsidijarne zaštite. Sud BiH je, u vezi s tim, konstatirao da je Ministarstvo pravilno zaključilo da se činjenice utvrđene u provedenom postupku ne mogu smatrati razlogom za dodjelu izbjegličkog statusa iz člana 19. Zakona o azilu. Istakao je da utvrđeno stanje i okolnosti u zemlji porijekla, kao i sam apelantov iskaz, ne daju osnova za zaključak da bi on u zemlji porijekla mogao biti izložen progonu po definiciji izbjeglice. Sud je također konstatirao da je Ministarstvo izvelo pravilan zaključak o nepostojanju uvjeta za dodjelu supsidijarne zaštite iz člana 22. Zakona o azilu. Ukazao je da problemi s kojima bi se apelant suočio u zemlji porijekla ne dosežu ozbiljnost povreda ljudskih prava koja se može okarakterizirati kao progon ili teška povreda ljudskih prava i osnovnih sloboda. Pored toga, prema mišljenju Suda BiH, tužbeni navodi koji se odnose na vanbračnu zajednicu i maloljetnu djecu ne mogu se razmatrati u postupku azila, već u postupcima za spajanje porodice i boravka, što je, kako je taj sud naveo, uređeno odredbama Zakona o strancima.

5. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude, koji je Sud BiH odbio Presudom broj S1 3 U 045124 23 Uvp od 30. maja 2023. godine. Sud BiH je konstatirao da u postupku pred tim sudom i organom uprave nije došlo do povreda procesnih odredbi na koje apelant ukazuje. U vezi a apelantovim navodima da u Pakistanu nije ukinuta smrtna kazna, Sud BiH je konstatirao da je ta okolnost bez značaja u situaciji kada je izostala bilo kakva aktivnost države u tom pravcu dok je apelant boravio u zemlji porijekla, te kada nema bilo kakve sumnje da bi se takve aktivnosti preduzele prema apelantu u slučaju povratka u zemlju. Naime, kako je obrazloženo, svaka represivna mjera mora biti usmjerena prema konkretnoj osobi, a ta mogućnost u apelantovom slučaju „nije utvrđena, niti je utvrđeno sistemsko maltretiranje kaste kojoj pripada“. Osim toga, sud je naveo da je apelant ukazao da je zasnovao vanbračnu zajednicu te da bi njegovo protjerivanje i razdvajanje od djece predstavljalo povredu Konvencije o pravima djeteta. U vezi s tim dijelom navoda, Sud BiH je ukazao da se uvjeti za dobivanje izbjegličke zaštite propisani čl. 19. i 22. Zakona o azilu ne odnose na novostečeni bračni status tražioca azila i maloljetnu djecu koju je tražilac azila stekao nakon ulaska u zemlju u kojoj traži azil. Imajući u vidu navedeno, ocijenio je da je upravno vijeće tog suda pravilno zaključilo da te okolnosti nisu od značaja za odluku o dodjeli azila, već da su od značaja u drugim postupcima koje apelant kao stranac može ostvariti prema odgovarajućim važećim zakonskim propisima.

6. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na poštovanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant tvrdi da je došlo od povrede pravila postupka i da su organ uprave i redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka pogrešno zaključili da ne postoji stvarni rizik od povrede njegovih ljudskih prava povratkom u Pakistan, a da svoje odluke nisu dovoljno obrazložili. Također ukazuje da organ uprave i redovni sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da je u vanbračnoj zajednici s državljankom BiH E. D., s kojom ima dvoje maloljetne djece, i da u vezi s tim nisu primijenili Konvenciju o pravima djeteta. Smatra da se na taj način razdvaja od svoje porodice.

7. Zakon o strancima („Službeni glasnik BiH“ br. 88/15 i 34/21) u relevantnom dijelu glasi: Član 48.

(Osnov za odobrenje privremenog boravka) Privremeni boravak može se odobriti strancu koji namjerava boraviti ili boravi u BiH po osnovu:

a) spajanja porodice, […] Član 50.

(Privremeni boravak po osnovu spajanja porodice) (1) Privremeni boravak po osnovu spajanja porodice može se odobriti članovima uže porodice:

a) državljanina BiH koji ima prebivalište u BiH, […] (3) Članovima uže porodice, u smislu ovog zakona, smatraju se:

a) bračni odnosno vanbračni partner državljanina BiH, ili stranca s odobrenim boravkom u BiH, ili stranca s priznatim izbjegličkim statusom, pod uslovom da je brak, odnosno vanbračna zajednica pravovaljana u BiH u skladu s članom 6.

(Definicije) tač. l) i m) ovog zakona;

[…]

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

11. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da odlučivanje o statusnim pitanjima (kao što su davanje državljanstva, boravak i drugo) spada u djelokrug javnopravnih ovlaštenja određene države, koji je isključen iz djelokruga člana 6. Evropske konvencije. Praksa Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) izričito stoji na stanovištu „da se član 6. stav 1. Konvencije ne primjenjuje na postupke koji se odnose na državljanstvo neke osobe i/ili ulazak, boravak i deportaciju stranaca“, s obzirom na to da se ti postupci ne odnose na „utvrđivanje njegovih građanskih prava i obaveza, niti bilo kakve krivične optužbe protiv njega” u smislu člana 6. Konvencije (vidi Evropski sud, Al Hamdani protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 7. februara 2012. godine, predstavka broj 31098/10, tačka 72. s referencama na drugu relevantnu praksu). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1192/17 od 10. aprila 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

12. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su apelantovi navodi u vezi s povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

b)U odnosu na navode o povredi prava na porodični život

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer se, kako smatra, tim odlukama razdvaja od svoje porodice, vanbračne supruge koja je državljanka BiH i dvoje maloljetne djece. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se radi razmatranja da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prethodno mora se utvrditi da li se radi o apelantovom porodičnom životu u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju „miješanje“ javnih vlasti u poštovanje tog prava. Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Evropskog suda pojam „porodice“ iz člana 8. Evropske konvencije tiče odnosa zasnovanih na braku, ali i drugih de facto „porodičnih veza”, na primjer vanbračnih zajednica (vidi Evropski sud, Fedotova i drugi protiv Rusije, presuda od 17. januara 2023. godine, predstavke br. 40792/10, 30538/14 i 43439/14, tačka 145. s daljnjim referencama). Također, Evropski sud smatra da uživanje roditelja i djeteta u međusobnom društvu čini osnovni element porodičnog života u smislu člana 8. Evropske konvencije, a da domaće mjere koje ometaju takvo uživanje predstavljaju miješanje u pravo zaštićeno članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Monory protiv Rumunije i Mađarske, presuda od 5. jula 2005. godine, predstavka broj 71099/01, stav 70. s daljnjim referencama).

15. Dovodeći navedeno u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da organ uprave i redovni sudovi nisu utvrđivali da li su tačni apelantovi navodi da je u vanbračnoj zajednici s državljankom BiH i da s njom ima dvoje maloljetne djece, smatrajući ih irelevantnim. Ustavni sud također ukazuje da nije njegov zadatak da utvrđuje tačnost tih navoda. Međutim, sve i da su ti navodi tačni, postavlja se pitanje da li bi osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na „porodični život“. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se tim odlukama odlučivalo samo o postojanju uvjeta za odobravanje statusa izbjeglice ili suspsidijarne zaštite u BiH i da su odluke donesene nakon provedenog upravno-sudskog postupka u kojem su nadležni organ i sudovi utvrdili pravno relevantne činjenice, i to isključivo u odnosu na navedene uvjete. Pri tome je apelanta u odnosu na ove navode redovni sud uputio da ih može isticati u drugim postupcima koje kao stranac može ostvariti prema odgovarajućim važećim zakonskim propisima. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su čl. 48–50. Zakona o strancima regulirani uvjeti za odobravanje privremenog boravka strancu radi spajanje porodice. Ustavni sud nema podataka o tome da li je apelant pokrenuo takav postupak pred nadležnim organom.

16. Najzad, Ustavni sud naročito zapaža da u osporenoj odluci, kojom je određeno da apelant dobrovoljno napusti teritoriju BiH, nema elemenata prisile. Predmet ovog postupka nije izricanje mjere protjerivanja, tj. apelantova deportacija (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Al-Husin protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 7. februara 2012. godine, aplikacija broj 3727/08, tač. 63. u vezi s tačkom 79). Imajući u vidu sve navedeno, te praksu Ustavnog suda o ovom pitanju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1082/09 od 18. aprila 2012. godine, tač. 34. i 35. s daljnjim referencama), Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do miješanja u apelantovo pravo garantirano članom 8. Evropske konvencije.

17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, te stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću pitanja iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije na koja se apelant pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine ili ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3040/23 (A. R.) | Sudska praksa | Aktio