Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3421/21 (S. M.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3421/21
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3421/21, rješavajući apelaciju Slobodana Markovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 26. marta 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodana Markovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 019836 21 Kvlz od 13. septembra 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slobodan Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 4. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 11 0 K 019836 21 Kvlz od 13. septembra 2021. godine i 11 0 K 019836 21 Kž 11 od 29. aprila 2021. godine te protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 019836 19 K 3 od 26. novembra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 12. aprila 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore, koji su 29. maja 2023. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Izjašnjenje na odgovore nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Presudom Okružnog suda od 26. novembra 2020. godine apelant je proglašen krivim da je, na način opisan u presudi, počinio krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 156. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Okružni sud je nedvojbeno utvrdio da se inkriminirani događaj odigrao na način i na mjestu izvršenja djela, onako kako je i opisano u izreci presude. Taj zaključak sud je zasnovao na analizi i ocjeni iskaza svjedoka optužbe i oštećene, te na osnovu mišljenja i nalaza vještaka, kao i materijalnih dokaza provedenih tokom postupka. Dalje, sud je ukazao da je odbrana tokom postupka prigovarala relevantnosti i kvalitetu dokaza optužbe, između ostalog tvrdeći da su materijalni dokazi optužbe pribavljeni na nezakonit način, protivno odredbama člana 10. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Razmatrajući te navode, sud je utvrdio da su svi materijalni dokazi optužbe pribavljeni u skladu s pravilima ZKPRS (zapisnik o uviđaju s tačno utvrđenim tragovima na licu mjesta, fotodokumentacija, predmeti izvršenja, službene zabilješke i dr.). To se odnosi i na medicinsku dokumentaciju za oštećenu, na osnovu koje su sačinjeni nalazi vještaka. Osim toga, izvršena su vještačenja tragova krvi nađenih na licu mjesta i izuzetim predmetima, kao i neuropsihijatrijsko i psihološko vještačenje apelanta. S obzirom na sve navedeno, sud je utvrdio da nema nikakve sumnje u relevantnost i zakonitost navedenih dokaza, ocijenivši te apelantove navode proizvoljnima.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 01983b21KžP od 29. aprila 2021. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da je izreka osporene presude nerazumljiva i protivrječna razlozima u presudi. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da je činjenični opis radnje izvršenja, onako kako je naveden u izreci osporene presude, potpuno jasan i da sadrži sve subjektivne i objektivne elemente bića krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. To se odnosi i na opis sredstva povređivanja, koje je u dovoljnoj mjeri jasno opisano. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode kojima je, u prilog tvrdnji o povredi prava na odbranu, apelant ukazao na povredu načela ravnopravnosti stranaka uslijed odbijanja pojedinih dokaza koje je predložila apelantova odbrana. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na brojne dokaze odbrane koji su prihvaćeni na glavnom pretresu i istakao da činjenica da prvostepeni sud nije uvažio sve dokazne prijedloge odbrane ne daje osnova za apelantove tvrdnje o favoriziranju tužilačke strane u pravu na izvođenje dokaza na glavnom pretresu. Pri tome je ukazano da je prvostepeni sud dao razloge kojima se rukovodio za odbijanje određenih apelantovih dokaznih prijedloga. Vrhovni sud je, ukazujući na materijalne dokaze (naredba za vještačenja i nalaz i mišljenje vještaka) koji potkrepljuju dokaznu snagu dokaza nađenih na licu mjesta, ocijenio neosnovanim apelantove prigovore o navodnoj kontaminaciji dokaza. Dalje, ocijenjen je neosnovanim apelantov žalbeni prigovor o nezakonitosti dokaza pribavljenih tokom uviđaja, kao i prigovor da je lice mjesta izmijenjeno. U vezi s tim, Vrhovni sud je analizirao dokaze koje je apelant problematizirao, zaključivši da je analiza dokaza iznesena u osporenoj presudi cjelovita i sveobuhvatna. Razmatrajući apelantove žalbene prigovore koji su se odnosili na odluku o kazni, Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud dao pravilan značaj svim okolnostima od značaja za visinu kazne.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 019836 21 Kvlz od 13. septembra 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen protiv presude Vrhovnog suda od 29. aprila 2021. godine. Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 278. stav 2. ZKPRS kada je iskoristio svoje diskreciono pravo da odbije izvođenje predloženog dokaza nakon što ocijeni da je to nepotrebno ili da činjenice koje stranke žele njime dokazati nemaju značaj za predmet. Pri tome je utvrđeno da je sud o odbijanju apelantovih prijedloga dao valjano obrazloženje. Dalje, ocijenjeni su neosnovanim apelantovi navodi o povredi načela in dubio pro reo i prava na odbranu. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da se u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica i povrede metodološkog pristupa u ocjeni dokaza ne može zasnivati tvrdnja o povredi prava na odbranu. Vrhovni sud je ukazao da se navodi o povredi prava na odbranu ne mogu zasnivati ni na činjenici da sud nije obrazložio zašto je na konkretan slučaj primijenio KZRS koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela, a ne Krivični zakonik RS koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijane presude. U vezi s tim je ukazano da sud nije obavezan obrazlagati iz kojih je razloga primijenio zakon koji je važio u vrijeme izvršenja djela budući da se radi o primjeni pravila o vremenskom važenju krivičnog zakona. Dalje, ocijenjeni su neosnovanim apelantovi prigovori da prilikom izricanja sankcije nisu adekvatno vrednovane olakšavajuće okolnosti, kao i da je izrečenom kaznom zatvora apelant diskriminiran u odnosu na druga osuđena lica. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je kazna izrečena apelantu u granicama propisane kazne za krivično djelo teške tjelesne povrede. Ukazano je i da je sud prilikom izricanja kazne postupao u skladu s načelom individualizacije kazne, uz obrazloženu ocjenu svih okolnosti koje utječu na visinu kazne.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije.
8. Apelant je, u suštini, ponovio navode koje je iznosio u postupku pred redovnim sudovima. Navodi da je postupak prema njemu bio nepravičan i diskriminatorski, odnosno da mu nije sudio nezavisan i nepristran sud. Naveo je da je na njegovu štetu povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka, što dovodi u vezu s pristupom dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu. U vezi s tim, apelant tvrdi da je pri utvrđivanju odlučnih činjenica povrijeđeno načelo in dubio pro reo i načelo slobodne ocjene dokaza. Apelant navedene povrede vidi i u odbijanju pojedinih dokaznih prijedloga odbrane, uz, kako smatra, paušalno i proizvoljno obrazloženje Okružnog suda o razlozima odbijanja. Osim toga, apelant smatra da se te povrede ogledaju u prihvatanju dokaznih prijedloga Tužilaštva „koji su nepotrebni“, u zanemarivanju utvrđenih činjenica koje idu u apelantovu korist, te u nepravilnoj ocjeni „protivrječnosti u dokazima s aspekta utvrđenja odlučnih činjenica“. Dalje, apelant smatra da je sud osporenu odluku zasnivao na nezakonitim dokazima. U vezi s tim je ukazao da je vještakinja B. S. izjavila da je ona skinula sivu traku s palice koja je zatečena na licu mjesta, pri čemu je apelant naglasio da za to skidanje trake naredbu nisu dali ni sud ni Tužilaštvo. Apelant je također naveo da vještakinja nije sačinila prateću dokumentaciju (fotografije), niti je o tome sačinila nalaz, nego se na te okolnosti izjasnila usmeno na pretresu. Osim toga, apelant je ukazao da je ta vještakinja na glavnom pretresu „bez rukavica uzela drvenu palicu u ruku“. Stoga, apelant smatra da je drvena palica „kontaminirana na taj način“ i da predstavlja nezakonit dokaz na kojem presuda nije mogla biti zasnovana. Apelant je ponovio i navode o tome koji je zakon primijenjen, te smatra da su primjenom zakona koji je važio u vrijeme izvršenja djela sudovi propustili ocijeniti koji je zakon bio blaži za njega.b)Odgovori na apelaciju
9. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da je apelacija neosnovana i da je apelant ponovio navode koje je iznosio u žalbi i zahtjevu za zaštitu zakonitosti i na koje je u osporenim presudama odgovoreno.
10. Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana budući da su tokom postupka poštovana sva prava koja apelantu garantiraju Evropska konvencija i Ustav Bosne i Hercegovine.
11. Tužilaštvo smatra da apelacija nije osnovana budući da ništa ne ukazuje na zaključak da je apelantovo pravo na pravično suđenje na bilo koji način povrijeđeno.
V.Relevantni propisi
12. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br.
49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13), koji je važio u inkriminiranom periodu, u relevantnom dijelu glasi:
Vremensko važenje krivičnog zakona
Član 4. (1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. (2) Ako je poslije izvršenja krivičnog djela izmijenjen zakon, jednom ili više puta, primijeniće se zakon koji je najblaži za učinioca. Teška tjelesna povreda
Član 156. stav (1) (1) Ko drugog teško tjelesno povrijedi ili mu zdravlje teško naruši, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
13. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo
Član 3. stav (2) (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Zakonitost dokaza
Član 10. stav (2) (2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
Jednakost u postupanju
Član 14. stav (1) (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
Slobodna ocjena dokaza
Član 15. Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Dokazi na kojima se zasniva presuda
Član 295. (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost i meritum
14. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
15. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.a)Pravo na pravično suđenje
16. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
17. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
18. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode se na ponovljene tvrdnje o upotrebi nezakonitih dokaza, nedostatku obrazloženja, pogrešnoj primjeni prava, pogrešno utvrđenim odlučnim činjenicama te pogrešnoj odluci o kazni.
19. U vezi s apelacionim navodima kojima se ukazuje na nezakonitost određenih dokaza i na proizvoljnu ocjenu provedenih dokaza, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u članu 6. Evropske konvencije nisu utvrđena nikakva pravila o prihvatljivosti dokaza ili načinu na koji bi se oni trebali ocjenjivati, nego je to zadatak redovnih sudova. Evropski sud procjenjuje samo to da li je postupak u cjelini, uključujući i način na koji su prikupljeni dokazi, bio pravičan, te da li je uključio ispitivanje njihove navodne „nezakonitosti” (vidi Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, broj predstavke 45476/04, tačka 110). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, nije njegova uloga da odredi, u načelu, da li određene vrste dokaza mogu biti prihvatljive ako su ti dokazi pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava. Pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak u cjelini, uključujući i način na koji su pribavljeni dokazi, bio pravičan. To pitanje se ispituje uzimajući u obzir sve okolnosti predmeta, uključujući i poštovanje prava na odbranu podnosioca predstavke i kvaliteta i važnosti dokaza o kojima je riječ. Posebno se mora ispitati da li je podnosiocu predstavke data prilika da ospori autentičnost dokaza i da se usprotivi njihovoj upotrebi (vidi Evropski sud, López Ribalda i dr. protiv Španije, presuda od 17. oktobra 2019. godine, predstavke br. 1874/13 i dr., tač. 150. i 151. s daljnjim referencama).
20. Apelant je tvrdnje o nezakonitosti dokaza iznosio i u postupku pred redovnim sudovima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud te apelantove navode ocijenio proizvoljnim utvrdivši da nema sumnje u zakonitost navedenih dokaza, o čemu je dao dovoljno obrazloženje (vidi tačku 4. ove odluke). Osim toga, i Vrhovni sud je, analizirajući identičan apelantov navod, ocijenio neosnovanim apelantove prigovore o navodnoj kontaminaciji dokaza (vidi tačku 5. ove oduke). Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na zadovoljavajući način odgovorili na apelantov prigovor o nezakonitosti dokaza i da se ne može utvrditi da je pribavljanjem ili korištenjem tih dokaza dovedeno u pitanje apelantovo pravo na pravično suđenje.
21. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
22. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju presude u potpunosti opisao proces kvalifikacije krivičnog djela, te kako je utvrdio da su ispunjeni svi elementi krivičnog djela teške tjelesne povrede. Konkretizirane su i obrazložene pojedinačne apelantove inkriminirane radnje, pa mu je, uz pravilnu ocjenu svih okolnosti koje utječu na njenu visinu, izrečena kazna u okviru propisanom u zakonu za to krivično djelo. Pri tome, sud nije imao dileme u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i apelantove krivične odgovornosti koje bi zahtijevale primjenu načela in dubio pro reo. Vrhovni sud je, razmatrajući apelantove prigovore o primjeni krivičnog zakona, obrazložio da je primijenjen zakon u skladu s načelom vremenskog važenja krivičnog zakona. Osim toga, Vrhovni sud je odgovorio i na apelantove navode o povredi načela ravnopravnosti stranaka u postupku utvrdivši da je prvostepeni sud pravilno i na osnovu zakona iskoristio svoje ovlaštenje da odbije određene dokazne prijedloge. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u osporenim odlukama navedeni jasni i dovoljni razlozi kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“, odnosno da presude nisu obrazložene u skladu sa zahtjevima prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
23. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b)Pravo na djelotvoran pravni lijek
24. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant naveo da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud iz apelantovih navoda zaključuje da on kršenje tog prava dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelant u konkretnom slučaju koristio zakonom predviđene pravne lijekove – žalbu protiv prvostepene presude i zahtjev za zaštitu zakonitosti. Navedene pravne lijekove je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, razmotrio i dao jasna obrazloženja, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u ranijim tačkama ove odluke. Činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Dakle, apelant je imao na raspolaganju pravni lijek, koji je i koristio. Činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost.
25. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.c)Ostali navodi
26. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava iz čl. II/3.d) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant te navode nije posebno obrazložio, već se na kršenje tih prava samo paušalno pozvao. Apelantovi navodi o kršenju tih prava u suštini se odnose na iste navode koje je apelant istakao u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nije neophodno da se ti apelantovi navodi posebno ispituju.
VII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza i primjene prava. Osporena presuda je zasnovana na dokazima o čijoj zakonitosti je odlučio redovni sud i o tome dao jasno obrazloženje koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti, te nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
28. Ustavni sud zaključuje da nema povrede iz člana 13. Evropske konvencije jer je apelant imao mogućnost i koristio pravni lijek propisan zakonom, a na apelantove navode iz žalbe i zahtjeva za zaštitu zakonitosti odgovorio je viši sud. Pri tome nema ništa što ukazuje da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 13. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, osim apelantovog nezadovoljstva donesenim odlukama.
29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman