Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1103/22 (S. M.)

Odluka donesena 30. 11. 2023.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Mjenica
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1103/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 11. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 30. novembra 2023. godine, u predmetu broj AP-1103/22, rješavajući apelaciju Slobodanke Marjanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14 i 47/23), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodanke Marjanović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 059932 21 Rev od 13. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodanka Marjanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, podnijela je 25. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 059932 21 Rev od 13. decembra 2021. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 059932 21 Gž od 21. jula 2021. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 059932 20 P od 5. januara 2021. godine.

2. Apelantica je nakon podnošenja apelacije, tokom jula i augusta 2022. godine, te jula i septembra 2023. godine, dostavila Ustavnom sudu više podnesaka u kojim je dostavljala dokaze vezane za druge postupke koje vodi protiv svog bivšeg muža Z. M. (u daljnjem tekstu: tuženi) i obavještavala Ustavni sud o navodno nezakonitim odlukama sudova kojima je lišena imovine u tim postupcima.

Uvodne napomene

3. „Naša banka“ a.d. Bijeljina (pravni sljednik Pavlović Internacional Bank a.d. Slobomir, u daljnjem tekstu: tužitelj) je 13. augusta 2014. godine podnio Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje protiv tuženog. Prijedlog je podnesen na osnovu vjerodostojne isprave – mjenice. Sud je 10. oktobra 2014. donio rješenje o izvršenju. S obzirom da je tuženi izjavio prigovor sud je utvrdio da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom pa je postupak nastavljen po pravilima parničnog postupka. Apelantica je u parničnom postupku učestvovala kao umješač na strani tuženog.

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

4. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 059932 20 P od 5. januara 2021. godine, koja je donesena u ponovnom postupku, obavezan je tuženi da tužitelju na ime duga isplati određeni novčani iznos (u daljnjem tekstu: sporni iznos) i troškove postupka precizirane u izreci prvostepene presude (stav I izreke). Sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je tražio zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga (stav II izreke).

5. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je tužitelj sa preduzećem „Milošević promet“ d.o.o. Amajlije (u daljnjem tekstu: korisnik kredita) i vlasnikom korisnika kredita tj. tuženim kao jemcem, zaključio ugovor o dugoročnom kreditu. Korisnik kredita je kao sredstvo obezbjeđenje, između ostalog, bio dužan predati „lične mjenice vlasnika [tj. tuženog ] sa mjeničnom izjavom“. S obzirom da korisnik kredita i tuženi nisu ispunili obaveze iz ugovora i vratili sredstva, tužitelj je 23. aprila 2014. godine obavijestio korisnika kredita i tuženog da jednostrano raskida ugovor. Dalje, sud je utvrdio da je tuženi 23. juna 2010. godine potpisao bjanko mjenicu u kojoj je datum dospjeća označen 21. maj 2014. godine, da je u mjenici naveden sporni iznos, te da je po prijedlogu tužitelja mjenica protestvovana kod tog suda 3. juna 2014. godine. Osnovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o mjeničnom potraživanju, te da tuženi nije osporio svoj potpis na mjenici. Pored toga, sud je ukazao na odredbe čl. 39. i 80. stav 1. Zakona o mjenici, kojim su propisani rokovi za protest mjenice odnosno prijedloga za izvršenje. U vezi s tim je istakao da je zahtjev za protest mjenice blagovremeno podnesen s obzirom na to da tužitelj prijedlog za protest podnio 22. maja 2014. godine tj „u roku od 2 radna dana“ . Također je ukazao da je prijedlog za izvršenje koji je prethodio parnici podnesen u okviru roka od godinu dana iz član 80. stav 2. Zakona o mjenici. Budući da obaveza na plaćanje mjeničnog duga proizlazi iz odredbe člana 48. Zakona o mjenici, Osnovni sud je obavezao tuženog na plaćanje spornog iznosa uz obrazloženje da načelo mjenične strogosti čini mjenicu nezavisnom od pravnog posla. S druge strane, sud je odbio tužiteljev zahtjev za plaćanje zatezne kamate zato što mjenica ne sadrži odredbu o kamati. Odluku o troškovima postupka sud je utemeljio na odredbama čl. 386, 387. i 396 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i uspjehu stranaka.

6. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 059932 21 Gž od 21. jula 2021. godine odbijena je tužiteljeva žalba i potvrđena je prvostepena presuda u odbijajućem dijelu (stav II izreke. Također je odbijena kao neosnovana i žalba tuženog u odnosu na usvajajući dio presude, a djelimično je uvažena i preinačena odluka o troškovima postupku. Apelantičina žalba je odbačena kao neblagovremena (stav IV izreke). Okružni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda te je, suprotno žalbenim navodima tuženog, istakao da mjenica sadrži sve elemente iz odredbe člana 111. tač. 1. do 7. Zakona o mjenici. Naročito, sud je naveo da je u mjenici naznačena dospjelost obaveze, odnosno da se ne radi se o mjenici po viđenju. Sud je istakao da tuženi, u skladu sa odredbom člana 114. stav 1. Zakona o mjenici, odgovara kao akceptant trasirane mjenice, zbog čega je neosnovan prigovor zastarjelosti mjenično pravnog zahtjeva. Također, sud je zaključio da tužitelj nije popunio mjenicu suprotno mjeničnom ovlaštenju koje je dao tuženi. Okružni sud je ponovio da mjenica ne sadrži posebnu odredbu o kamati, zbog čega nije bilo zakonskog osnova da se na dosuđeni iznos glavnice prizna i zakonska zatezna kamata. U odnosu na apelantičinu žalbu, sud je istakao da je apelantica žalbu predala neposredno sudu 5. februara 2021. godine, odnosno nakon proteka roka za njeno podnošenje koji je istekao 4. februara 2021. godine.

7. Tuženi i apelantica su izjavili revizije protiv presude Okružnog suda. Vrhovni sud je presudom broj 80 0 P 059932 21 Rev od 13. decembra 2021. godine revizije odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova, te je naveo da su nižestepene presude pravilne i zakonite. Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 18. stav 2., 111, 113. i 114. Zakona o mjenici koji se primjenjuju na bjanko mjenicu. U vezi s tim, sud je istakao da je tuženi prilikom izdavanja mjenice potpisao i mjenično ovlaštenje, kojim je ovlastio tužitelja da primljenu mjenicu „može popuniti svim nedostajućim mjeničnim elementima“. Dakle, tuženi je ovlastio tužitelja da može, u slučaju aktiviranja mjeničnopravnih mehanizama za naplatu duga po dugoročnom kreditu, popuniti mjenične elemente koji su nedostajali u momentu izdavanja mjenice. Vrhovni sud je zaključio da je mjenica formalno ispravna i popunjena u skladu sa mjeničnim ovlaštenjem, odnosno da je tuženi u skladu sa odredbom člana 48. stav 1. Zakona o mjenici pravilno obavezan na plaćanje mjeničnog duga.

8. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da nije prestala mjenična obaveza tuženog uslijed zastarjelosti, kako su to u reviziji istakli apelantica i tuženi, te se pozvao na odredbe čl. 45. stav 3. i 80. stav 1. Zakona o mjenici. Obrazložio je da se protest zbog neisplate mjenice mora „podići jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za danom plaćanja mjenice“. Također je ukazao da, prema članu 54. Zakona o mjenici, protekom rokova za podizanje protesta zbog neisplate imalac mjenice gubi sva prava protiv indosanta, trasanta i protiv ostalih obveznika izuzev akceptanta. Stoga je, imajući u vidu datum protestiranja mjenice, zaključio da je, suprotno revizionim navodima apelantice i tuženog, mjenica akceptirana u roku. Sud je posebno naglasio da je tuženi akceptant odnosno glavni mjenični dužnik te da zbog toga, čak i pod uslovom da mjenica nije akceptirana, nije došlo do gubitka prava. Također je obrazložio da potraživanje nije zastarjelo ni u smislu člana 80. stav 1. Zakona o mjenici prema kojem svi mjenično pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine računajući od dospjelosti. Ukazano je da u okolnostima konkretnog slučaja taj rok nije protekao .

9. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Tvrdi da su osporenim odlukama pogrešno ocijenjeni dokazi, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Smatra da su sudovi pogrešno zaključili da se radi o mjeničnom dugu, koji je po njenom mišljenju zastario. Pored toga, navodi da je Vrhovni sud „propustio da utvrdi dokaze, činjenice i izvještaje o počinjenim krivičnim djelima“ koje mu je dostavila na uvid. Smatra da su postupci bili nezakoniti i sa ciljem da „tuženi skine nekretnine sa svoga imena“, te da zbog toga ne može naplatiti svoja potraživanja od tuženog po osnovu plata. Također, apelantica smatra da će biti lišena imovine u postupku koji vodi protiv tuženog radi podjele bračne tečevine. Osim toga, navodi da joj je „oduzeto pravo da na zakonit način učestvuje u postupku“, da joj je sud „oduzeo pravo žalbe i spriječio i oduzeo pravo da poduzima zakonom predviđene pravne lijekove“. Apelantica ističe da joj je pričinjena nenadoknadiva šteta u drugom vezanom izvršnom predmetu koji vodi protiv tuženog, kao i u postupku podjele bračne imovine koji je pokrenula protiv tuženog i koji je u toku.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. U vezi sa apelantičinim navodima koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude redovnih sudova u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je apelantica u postupku učestvovala u poziciji umješača, te da je njen interes bio da tuženi uspije u sporu. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o mjenici i ZPP, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, i pored okolnosti da je drugostepeni sud odbacio apelantičinu žalbu kao neblagovremenu, meritorno ispitao revizione navode apelantice i tuženog i jasno obrazložio zbog čega je pravilan zaključak nižestepenih sudova u vezi osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva kojim je od tuženog kao glavnog mjeničnog dužnika potraživao isplatu preciziranog novčanog iznosa. Također, Vrhovni sud je detaljno obrazložio zašto mjenično potraživanje nije zastarjelo, s obzirom na odredbe Zakona o mjenici kojim je definiran protest mjenice i pokretanje postupka naplate, kao i okolnost da je tuženi bio glavni mjenični dužnik. Pri tome Ustavni sud ukazuje da Vrhovni sud nije mogao ispitivati apelantičine navode koji se odnose na „dokaze, činjenice i izvještaje o počinjenim krivičnim djelima“ tuženog na koje je apelantica ukazala. Naime, Ustavni sud ukazuje da ta okolnost, imajući u vidu sadržaj tužbenog zahtjeva, nije mogla uticati na drugačije odlučenje Vrhovnog suda. Ovo posebno zato što Vrhovni sud, prema odredbama člana 240. ZPP-a, u revizionom postupku ne utvrđuje činjenice. Također Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi da tuženi „želi skinuti nekretnine sa svog imena i tako joj onemogućiti naplatu potraživanja“ ne odnose se na ovaj postupak. Stoga apelantica te navode može isticati u drugim postupcima koje vodi protiv tuženog. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da je apelantica aktivno učestvovala u postupku i da su sudovi cijenili njene navode odnosno, da joj nije oduzeto pravo da učestvuje u postupku i koristi zakonom predviđene pravne lijekove. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje.

14. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu i prava na dom. Međutim, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da su u konkretnom parničnom postupku, koji se vodio između tužitelja i tuženog i u kojem je apelantica imala procesnu poziciju umješača, ova prava došla u pitanje na način koji bi vodio potrebi da ih Ustavni sud posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. U odnosu na navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost i koristila zakonom propisane pravne lijekove u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali njenim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

16. Apelantica se pozvala i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali da iz apelacionih navoda proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelantica osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudila bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana, te zaključke Ustavnog suda iz prethodnih tačaka odluke, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1103/22 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio