Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4101/21 (B. G.)

Odluka donesena 24. 10. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Ništavost
  • Hipoteka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4101/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 10. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobra 2025. godine, u predmetu broj AP-4101/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Brankica Galić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Brankica Galić protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 1 P 009380 20 Gž od 8. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Brankica Galić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Drvara, koju zastupa Goran Marić advokat iz Banjaluke, podnijela je 3. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 1 P 009380 20 Gž od 8. novembra 2021. godine.

2. Apelantica je 13. jula 2022. godine dopunila apelaciju (dostavila je rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine kojim je odbačena njezina revizija izjavljena protiv osporene presude Kantonalnog suda, ali to rješenje nije osporila).

Uvodne napomene

3. Apelantica i tužena T. I. (u daljnjem tekstu: tužena) su 3. marta 2009. godine zaključile ugovor o kupoprodaji (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) kojim je ugovoreno da apelantica prodaje, a tužena kupuje nekretnine pobliže označene u tom ugovoru.

4. Apelantica je podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi poništenja spornog ugovora. Presudom Općinskog suda broj 68 1 P 001706 11 P od 8. septembra 2014. godine, između ostalog, usvojen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi sporni ugovor, te izbriše upis prava posjeda i vlasništva tužene u registrima nekretnina i uspostavi stanje prije njegovog zaključenja. Presudom Kantonalnog suda broj 10 0 P 001155 14 Gž 2 od 27. januara 2015. godine, između ostalog, djelimično je uvažena žalba tužene i prvostepena presuda preinačena u dijelu kojem je poništen sporni ugovor na način da je taj apelantičin tužbeni zahtjev odbijen. U preostalom dijelu, žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Presudom Vrhovnog suda broj 68 1 P 001706 15 Rev od 8. maja 2018. godine, između ostalog, uvažena je revizija tužene i nižestepene presude preinačene tako što je odbijen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na brisanje upisa u registrima nekretnina i uspostavu ranijeg stanja. U obrazloženju sud je ukazao da je pogrešna odluka drugostepenog suda u tom dijelu budući da pravosnažnom sudskom odlukom nije utvrđena ništavost pravnog posla – spornog ugovora, jer takav zahtjev nije postavljen. Osporeni postupak

5. Apelantica je podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi utvrđivanja ništavosti spornog ugovora.

6. Presudom Općinskog suda od 22. novembra 2019. godine, između ostalog, odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je sporni ugovor ništav. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je utvrdio da je sporni ugovor trebao biti osnova da tužena „podigne“ hipotekarni kredit, ali da ugovor o kreditu nikad nije zaključen. Zatim, ukazao je da su se nakon zaključenja spornog ugovora stranke ponašale kao da ugovor nikad nije ni zaključen, jer je apelantica ostala u posjedu nekretnina, dok tužena nije isplatila kupoprodajnu cijenu, ali da je po zahtjevu tužene došlo do promjene upisanih prava na nekretninama sa imena apelantice na tuženu. Dalje, Općinski sud je naveo da je, nakon analize provedenih dokaza i primjenom pravila o teretu dokazivanja, zaključio da apelantica nije dokazala da je sporni ugovor protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima, ili moralu. Također, ukazao je da sporni ugovor nema svojstvo prividnog ugovora u smislu odredbe člana 66. ZOO, s obzirom na to da ugovor o kreditu nikad nije ni zaključen. Naime, istakao je da je sporni ugovor mogao da prikriva ugovor o kreditu samo ukoliko je u trenutku njegovog zaključenja postojala saglasnost između ugovarača da se on zaključuje kao prividan ugovor i da istovremeno prikriva ugovor o kreditu. Zatim, Općinski sud je naveo da su neosnovani i proizvoljni apelantičini navodi da je sporni ugovor imao elemente zelenaškog ugovora u smislu odredbe člana 141. ZOO. Naime, istakao je da apelantica nije dokazala da je pri zaključenju ugovora tužena za sebe ili nekog trećeg, koristeći se apelantičinim stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem, nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovorila korist koja je u očiglednoj nesrazmjeri sa onim što je apelantica dala ili učinila. Općinski sud je dalje naveo da su presude iz okončanog postupka radi poništenja spornog ugovora (vidi uvodne napomene) irelevantne za rješavanje odlučnih činjenica u konkretnom predmetu. Naime, ukazao je da taj sud nije vezan za činjenična utvrđenja i pravna shvatanja u pogledu prethodnog pravnog pitanja koja su zauzeta u nekoj drugoj pravosnažnoj presudi parničnog suda. Općinski sud je istakao da to ne proizlazi iz odredbe člana 12. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a niti bilo koje druge odredbe ZPP, te da je dužan samostalno utvrđivati postojanje ništavosti ugovora i izvršiti ocjenu svih provedenih dokaza.

7. Presudom Kantonalnog suda, između ostalog, apelantičina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantičin tužbeni zahtjev primjenom odredbi iz čl. 103. i 109. ZOO, te je za odluku dao valjane razloge koje prihvata i taj sud. Također, ukazao je da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za nastanak spornog ugovora, strane su poslovno sposobne, postojala je saglasnost volja, sporni ugovor je dopušten, ima potrebnu formu, te nije protivan moralu. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi da je riječ o zelenaškom ugovoru, s obzirom na to da su prema tuženoj dugovanje imali apelantičini sin i snaha, a ne apelantica. Osim toga, ukazao je da nije potrebno ponavljati argumente prvostepenog suda koji se odnose na to da je ugovor o prodaji prividni ugovor s obzirom na to da ugovor o kreditu kao prikriveni nije nikad ni zaključen.

8. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka, te ističe da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. Naročito, ukazuje da su redovni sudovi trebali usvojiti njezin tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti spornog ugovora s obzirom na to da je, u drugom postupku, Vrhovni sud u obrazloženju presude od 8. maja 2018. godine zauzeo stav da je riječ o apsolutno ništavom ugovoru.

Relevantni propisi

9. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:

Prividan ugovor

Član 66. (1) Prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama. (2) Ali, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost. (3) Prividnost ugovora ne može se isticati prema trećem savesnom licu.

Ništavost

Član 103. (1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. (…)

VII - ZELENAŠKI UGOVOR

Član 141. (1) Ništav je ugovor kojim neko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očiglednoj nesrazmeri sa onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obavezao dati ili učiniti. (2) Na zelenaški ugovor shodno se primenjuju odredbe ovog zakona o posledicama ništavosti i o delimičnoj ništavosti ugovora. (…)

10. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15):

Član 12. stav (2) (2) Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala i u redovnom postupku, te da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne propise, detaljno i jasno obrazložili zašto je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav sporni ugovor. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja ovih odluka proizlazi da, kako apelantica nije dokazala da je sporni ugovor protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima, ili moralu, odnosno da se radi o zelenaškom i prividnom ugovoru, to je odbijen njezin tužbeni zahtjev. Ustavni sud takva utvrđenja ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili zašto stavovi redovnih sudova iz parnice radi poništenja spornog ugovora nisu relevantni u postupku radi utvrđivanja ništavosti spornog ugovora. U vezi s tim Ustavni podsjeća na svoju odluku u predmetu broj AP-

861/15 u kojoj Ustavni sud nije utvrdio proizvoljnost u odlukama redovnih sudova koji su zaključili da nisu vezani ocjenom dokaza iz drugog parničnog postupka, odnosno da odluka o prethodnom pravnom pitanju ima učinak samo u parnici o kojoj je riječ i za potrebe tog postupka (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-861/15 od 15. juna 2017. godine, tačka 32. dostupna na www.ustavnisud.ba). Uostalom, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da je Vrhovni sud u ranijoj parnici zauzeo stav „da je riječ o apsolutno ništavom ugovoru“, a da iz te presude slijedi da pravosnažnom sudskom odlukom nije utvrđena ništavost pravnog posla – spornog ugovora, jer takav zahtjev nije postavljen (vidi tačku 4. ove odluke). Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

15. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na dom i imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na dom ili imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4101/21 (B. G.) | Sudska praksa | Aktio