Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4218/21 (M.K.)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4218/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-4218/21 , rješavajući apelaciju koju je podnio M. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. K. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 92 0 Rs 051649 20 Rev od 20. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, kojeg zastupa Ozrenka Jakšić advokat iz Zvornika, podnio je 11. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 92 0 Rs 051649 20 Rev od 20. oktobra 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 30. septembra 2019. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje Ministra unutrašnjih poslova RS od 18. juna 2018. godine. Odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da mu pripada pravo na naknadu, zbog manje plate, prema koeficijentu radnog mjesta vođa grupe u Specijalnoj antiterorističkoj jedinici MUP RS, kao i da mu Republika Srpska, MUP RS (u daljnjem tekstu: tužena), za određeni period, isplati tu naknadu u novčanom iznosu preciziranom u izreci. Također, odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da mu pripada pravo na naknadu zbog manje plate, prema odgovarajućem koeficijentu radnog mjesta policajac specijalista u Specijalnoj antiterorističkoj jedinici MUP RS, kao i da mu tužena, za određeni period, isplati tu naknadu u novčanom iznosu preciziranom u izreci.
3. U obrazloženju, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je apelant ranjen 4. aprila 1995. godine kao pripadnik Specijalne brigade policije MUP RS, obavljajući poslove i zadatke komandira voda. Dalje, da je apelant rješenjem Ministra unutrašnjih poslova RS od 22. maja 2017. godine raspoređen na radno mjesto policajca u policijskoj stanici Vlasenica. Također je naveo da je utvrdio da mu je rješenjem Odsjeka za boračko-invalidsku zaštitu Općine Vlasenica od 7. decembra 1998. godine priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) V grupe sa 70% invaliditeta. Osnovni sud je naveo da iz nalaza, ocjene i mišljenja Fonda PIO RS iz 2017. godine slijedi da kod apelanta postoji invalidnost – smanjena radna sposobnost. Također ukazao je da je kao datum nastanka invalidnosti naveden 26. decembar 2017. godine, a da su kao uzrok invalidnosti navedene povrede zadobijene za vrijeme vršenja vojne dužnosti. Imajući u vidu da apelant, i nakon što mu je utvrđena smanjena radna sposobnost, i dalje obavlja poslove policajca, Osnovni sud je ukazao da apelant nije dokazao da je raspoređen na drugo radno mjesto na kojem prima manju platu od plate koju je primao u vrijeme utvrđivanja smanjene radne sposobnosti (član 57. stav (1) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Također, ukazao je da iz istih razloga nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje Ministra unutrašnjih poslova RS od 18. juna 2018. godine kojim je odbijen njegov zahtjev za priznavanje prava na odgovarajući koeficijent za obračun plate. Osim toga, Osnovni sud je naveo da, čak i kada bi apelant imao pravo na naknadu zbog manje plate, i to prema koeficijentu za radno mjesto vođa grupe ili policajac specijalista, nije dokazao da ta radna mjesta odgovaraju radnom mjestu na koje je bio raspoređen u vrijeme ranjavanja 1995. godine.
4. Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 Rs 051649 20 Rsž od 21. jula 2020. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepene presude.
5. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da, u situaciji kada nakon utvrđenog smanjenja apelantove radne sposobnosti on obavlja dotadašnje poslove policajca i prima platu tog radnog mjesta, a ne manju platu tog ili nekog drugog radnog mjesta, ne postoji razlika koju propisuje odredba člana 57. stav (1) tačka v) Zakona o PIO. Također, ukazao je da u ovom sporu nije od značaja ni okolnost da je apelant ranjen kao pripadnik Specijalne brigade MUP RS. Naime, apelantu je po tom osnovu rješenjem od 7. decembra 1998. godine priznat status RVI V kategorije sa 70 % invaliditeta, sa pravom na ličnu invalidninu, kao i da prava propisana tada važećim Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca nisu od pravnog značaja za ostvarivanje prava na naknadu koja je predmet spora u konkretnoj parnici.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka, te ističe da je pogrešan zaključak redovnih sudova da mu ne pripada pravo na naknadu manje plate koju je primao po koeficijentu radnog mjesta komandira voda u odredu Specijalne brigade policije MUP RS u vrijeme ranjavanja 1995. godine, a kojem odgovaraju radna mjesta „policajac specijalista“ i „vođa grupe“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao i u redovnom postupku, te da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne propise, detaljno i jasno obrazložili zašto je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja ovih odluka proizlazi kako apelant nakon utvrđenog smanjenja radne sposobnosti obavlja dotadašnje poslove policajca i prima platu tog radnog mjesta, a ne manju platu tog ili nekog drugog radnog mjesta, ne postoji razlika koju propisuje odredba člana 57. stav (1) tačka v) Zakona o PIO. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto u konkretnom slučaju nije relevantno to što je apelant ranjen 1995. godine obavljajući poslove i zadatke komandira voda (vidi tač. 3. i 5. ove Odluke). Ustavni sud takva utvrđenja ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u odnosu na osporenu odluku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Apelant se pozvao i na kršenje prava imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman