Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1594/23 (L. Đ.)
Odluka donesena 11. 07. 2024.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
- Nasljedstvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1594/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 07. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 11. jula 2024. godine, u predmetu broj AP-1594/23, rješavajući apelacije koje je podnijela Ljubica Đekić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (4), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela Ljubica Đekić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 087716 22 Gž od 9. marta 2023. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1594/23
1. Ljubica Đekić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Stanara, čiji je punomoćnik Goran Pepić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 30. marta 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 087716 22 Gž od 9. marta 2023. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 087716 21 P 2 od 4. marta 2022. godine.
2. AP-2352/23
2. Apelantkinja, čiji je punomoćnik kćerka S. Đ. iz Stanara, podnijela je 13. maja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 85 0 P 087716 22 Gž od 9. marta 2023. godine i Presude Osnovnog suda broj 85 0 P 087716 21 P 2 od 4. marta 2022. godine.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na iste osporene odluke i zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1594/23. Činjenice
4. Apelantkinja je podnijela tužbu protiv S. P. (u daljnjem tekstu: tuženik) radi utvrđenja ništavosti darovnog ugovora. Tužbenim zahtjevom je tražila da se utvrdi da je ništavan darovni ugovor od 11. septembra 1947. godine, zaključen između darovateljice (S. B., apelantkinjina majka) i daroprimca (S. P., tuženikov otac), te da se utvrdi da je uknjižba prava svojine u korist tuženikovog prednika na nepokretnostima koje su predmet ovog ugovora (u daljnjem tekstu: sporne nepokretnosti) pravno nevaljana. Takođe je tražila da se naloži brisanje zemljišnoknjižnog stanja upisanog na osnovu darovnog ugovora, uz istovremeni upis svojine 1/1 u zemljišne knjige na spornim nepokretnostima u korist apelantkinje.
5. Presudom Osnovnog suda od 4. marta 2022. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 9. marta 2022. godine, odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev.
6. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je urudžbenom ispravom od 12. jula 1947. godine raspravljena zaostavština iza darovateljičinog preminulog supruga, pa je, pored ostalih, darovateljica proglašena nasljednikom na njegovoj imovini, i to na nepokretnostima s dijelom od 1/3 (u daljnjem tekstu: sporne nepokretnosti). Dalje je utvrđeno da je darovateljica na osnovu darovnog ugovora od 11. septembra 1947. godine darovala tuženikovom predniku sporne nepokretnosti, uz pridržaj prava doživotnog uživanja u svoju korist. Navedeni ugovor je zaključen pred nadležnim sudom. Budući da su darovateljica i daroprimac bili nepismeni, na mjestu njihovog potpisa stavljen je njihov otisak prstiju, a potpisao ih je sudski službenik. Takođe je utvrđeno da su se ugovorne strane odrekle svakog prava da osporavaju taj ugovor, osim zbog grube nezahvalnosti daroprimca prema darovateljici. Osim toga, utvrđeno je da se nakon smrti darovateljice tuženikov prednik uknjižio kao vlasnik na spornim nepokretnostima, a nakon toga ih je na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju ostavio tuženiku, koji je sada upisan kao njihov vlasnik. Sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li je darovni ugovor ništav. U vezi s tim je istakao da nije dokazano, a niti se apelantkinja pozivala na te okolnosti, da se daroprimac ponašao nezahvalno prema darovateljici, pa nisu ispunjeni uslovi predviđeni paragrafom 947 Austrijskog građanskog zakonika (AGZ). Sud je istakao da je prvostepeni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, pravilno utvrdio da je darovni ugovor sačinjen u skladu s važećim propisima u vrijeme sačinjavanja i da su ga stranke potpisale. Pored toga, sud je istakao da je darovateljica mogla raspolagati svojom imovinom i sačiniti navedeni darovni ugovor. Imajući u vidu navedeno, sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev pozivajući se na paragraf 947 AGZ i član 103 Zakona o obligacionim odnosima. U konačnici sud je istakao da su neosnovani apelantkinjini navodi kojima ukazuje da prvostepeni sud nije omogućio njenom drugom punomoćniku/kćerki da učestvuje u postupku, jer iz sadržaja spisa ne proizlazi njihova osnovanost.
Apelacioni navodi
7. Apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je darovni ugovor ništav jer je zaključen suprotno tada važećim zakonima. Takođe ističe da sud nije dozvolio njenom drugom punomoćniku/kćerki da se obrati sudu i da se izjašnjava na tuženikove navode.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23 s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42 do 45 s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud naročito ukazuje da je Okružni sud, odlučujući o identičnim apelantkinjinim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, čime je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Osim toga, apelantkinja ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić