Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2533/21 (B. K. i drugi)
Odluka donesena 27. 06. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Privatizacija
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2533/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Valerija Galić i Angelika Nußberger, i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. juna 2025. godine, u predmetu broj AP-2533/21, rješavajući apelaciju Behida Kesedžića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Behida Kesedžića, Mirzeta Zukanovića i Velida Velića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 032573 21 Rev od 15. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Behid Kesedžić, Mirzet Zukanović i Velid Velić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Ključa, koje zastupa Feho Botonjić, advokat iz Ključa, podnijeli su 16. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 22 0 P 032573 21 Rev od 15. aprila 2021. godine.
2. Apelanti su kao dioničari d.d. „Stari Grad“ Ključ (u daljnjem tekstu: prvotuženi), 16. juna 2015. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv prvotuženog i d.o.o. „Tempic & FA“ Ključ (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji nekretnina od 6. juna 2013. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Predmet spornog ugovora su bile nekretnine u naravi „bašta, hotel-kafana“ koje su bliže opisane u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Sporni ugovor je zaključen nakon što je u postupku privatizacije 14. marta 2002. godine zaključen ugovor o kupoprodaji kojim je preduzeće d.o.o. „Sanica Kop“ Ključ kupilo 67% dionica kapitala prvotuženog. Apelanti su svoj tužbeni zahtjev temeljili na tvrdnji da nisu bili ispunjeni uslovi za prodaju spornih nekretnina obzirom na ograničenje iz člana 4. ugovora od 14. marta 2002. godine dok se ne ispune obaveze iz privatizacije, te da nije proveden postupak prodaje spornih nekretnina u skladu sa odredbama Zakona o privrednim društvima.
3. Presudom Općinskog suda broj 22 0 P 032573 15 P od 24. januara 2020. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 032
573 Gž od 13. oktobra 2020. godine i protiv koje je odbijena revizija presudom Vrhovnog suda broj 22 0 P 032573 21 Rev od 15. aprila 2021. godine, odbijen je tužbeni zahtjev kao neosnovan. Prema obrazloženju redovnih sudova, utvrđeno je da je u postupku privatizacije između Agencije za privatizaciju USK-Bihać (u daljnjem tekstu: Agencija) i d.o.o. „Sanica Kop“ Ključ, 14. marta 2002. godine zaključen ugovor o kupoprodaji, kojim je preduzeće d.o.o. „Sanica Kop“ Ključ kupilo 67% dionica prvotuženog. Navedeno je da je odredbom člana 4. ugovora od 14. marta 2002. godine propisano da se „kupcu d.o.o. „Sanica kop“ Ključ ograničava promet 67% kupljenih dionica kao i prodaja prema trećim licima za period dok kupac ne izvrši svoje ugovorom preuzete obaveze“. Utvrđeno je da predmet tog ugovora nisu bile sporne nekretnine. U vezi s tim navedeno je da je na osnovu materijalnih dokaza utvrđeno da je u vrijeme zaključenja spornog ugovora (6. juni 2013. godine) kao vlasnik spornih nekretnina u zemljišnim knjigama bio upisan prvotuženi, bez zabilježbe bilo kakvih uvjeta ili ograničenja koji bi se odnosili na sporne nekretnine. Redovni sudovi su zaključili da sporne nekretnine, koje su prodate 6. juna 2013. godine, nisu bile predmet privatizacije, te da se ograničenje iz člana 4. Ugovora o privatizaciji od 14. marta 2002. godine i obaveza poštivanja zabrane prodaje nekretnina dok se ne izvrše obaveze iz privatizacije, nije odnosila na sporne nekretnine i prvotuženog, već na d.o.o. „Sanica kop“ Ključ kao kupca iz ugovora o privatizaciji od 14. marta 2002. godine“ .
4. Pored toga, utvrđeno je da je, u skladu sa odredbama čl. 242., 244., 245. i 246. Zakona o privrednim društvima, zakazana i održana skupština dioničara prvotuženog 20 aprila 2013. godine kada je i donesena odluka o prodaji spornih nekretnina, na kojoj su apelanti bili prisutni. U vezi s timobrazloženo je da su apelanti, kao dioničari prvotuženog, imali mogućnost da u propisanom roku, shodno odredbama čl. 255. i 258. Zakona o privrednim društvima, pokrenu postupak radi poništenja odluke skupštine od 20. aprila 2013. godine. Navedeno je da apelanti tokom postupka, nisu dokazali da su u zakonom propisanom roku pokrenuli i vodili postupak, odnosno da su pravosnažnom sudskom odlukom osporili navedenu odluku skupštine.
5. Cijeneći da je na apelantima bio teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva, što prema mišljenju sudova apelanti ponuđenim dokazima nisu dokazali, sudovi su zaključili da je u momentu zaključenja sporni ugovor ispunjavao uslove pravne valjanosti, shodno odredbama Zakonom o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga je odbijen tužbeni zahtjev apelanata, shodno odredbama člana 103. ZOO.
6. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i u postupku pred redovnim sudovima. Ističu da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili relevantne propise, naročito odredbu člana 103. u vezi sa članom 109. ZOO. U vezi s tim, apelanti su istakli da ništavost spornog ugovora je zasnovana na činjenici da je ugovorom o privatizaciji od 14. marta 2002. godine ograničen promet 67% kapitala prvotuženog kao i prodaja prema trećim licima. Apelanti također smatraju da iako u zemljišnoj knjizi nije postojala zabilježba ograničenja prometa spornih nekretnina „postupak sazivanja skupštine na kojoj je donesena odluka o prodaji nekretnina je bio nezakonit“. Smatraju da nezakonite radnje sazivanja skupštine od 20 aprila 2013. godine predstavljaju razlog zbog kojeg je sporni ugovor bio protivan zakonu i moralu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine,odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud dalje ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su sudovi, primjenom pravila o teretu dokazivanja, svoje odlučenje o tome da apelanti nisu dokazali svoje tvrdnje na kojima temelje tužbeni zahtjev, detaljno obrazložili. Suprotno navodima apelanata, redovni sudovi su jasno obrazložili da se ograničenje iz člana 4. Ugovora o privatizaciji od 14. marta 2002. godine ne odnosi na sporne nekretnine (vidi tačku 3. ove odluke). Pored toga redovni sudovi pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o privrednim društvima su ukazali da apelanti, ako su bili nezadovoljni odlukom skupštine o prodaji spornih nekretnina od 20. aprila 2013. godine, mogli su kao dioničari osporavati raniju odluku . Ustavni sud ne može zaključiti da su ova obrazloženja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje tog prava.
12. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman