Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3929/21 („SACOM“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3929/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3929/21 , rješavajući apelaciju „SACOM“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „SACOM“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 034920 21 Uvp od 29. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „SACOM“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 034920 21 Uvp od 29. septembra 2021. godine.

2. Ministarstvo saobraćaja Kantona Sarajevo, Direkcija za puteve (u daljnjem tekstu: ugovorni organ) donijelo je 26. novembra 2019. godine Odluku o izboru najpovoljnijeg ponuđača i dodjeli ugovora o javnoj nabavci radova za postavljanja saobraćajne signalizacije vođenja saobraćaja prema novoizgrađenim dionicama autoceste A1. Odlukom je prihvaćena ponuda grupe ponuđača: „Buljan ceste„ d.o.o. Kreševo i „Timing“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: izabrani ponuđač). Apelant je, kao jedan od ponuđača, protiv navedene odluke izjavio žalbu. Rješenjem Ureda za razmatranje žalbi Bosne i Hercegovine, Podružnica Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) od 23. januara 2020. godine, apelantova žalba je odbijena.

3. Presudom Suda BiH od 1. juna 2021. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog od 23. januara 2020. godine. U obrazloženju, Sud BiH je, između ostalog, ukazao na odredbe člana 1. st. 1. i 2., člana 53., te člana 51. stav 1. tačka a) Zakona o javnim nabavkama. Sud je istakao da je prema Zakonu o javnim nabavkama bitno da ponuđač ima tražene potvrde da je uredno izvršio sve ugovorne obaveze koje je izdao ugovorni organ, što je izabrani ponuđač i dostavio. Sud je dalje naveo da iz spisa proizlazi da je izabrani ponuđač dostavio nacrt ugovora koji nije popunio u dijelu koji se odnosi na cijenu ponude. Međutim, sud je naveo da to ponudu ne čini neprihvatljivom, budući da je u konkretnoj javnoj nabavci predviđena e-aukcija, te se konačna cijena ne može definisati prije njenog okončanja. Sud je zaključio da je ponuda izabranog ponuđača bila u skladu sa tenderskom dokumentacijom, posebno imajući u vidu da se radi o manjim odstupanjima koja suštinski ne utiču na valjanost ponude. Također je istakao da je pravilan zaključak tuženog da je apelantova žalba neosnovana, te da je u osporenom rješenju činjenično stanje pravilno utvrđeno i da je pravilno primijenjen Zakon o javnim nabavkama.

4. Presudom Suda BiH od 29. septembra 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju, Sud BiH je, između ostalog, naveo da je tuženi pravilno zaključio da je ugovorni organ tačkom 5.3.1. tenderske dokumentacije na jasan i nedvosmislen način propisao i obrazložio uslove koje ponuđači moraju ispuniti, uključujući i iskustvo na realizaciji istih ili sličnih poslova. Dalje je naveo da je izabrani ponuđač ispunio tražene uslove jer je u sklopu ponude dostavio spisak izvršenih poslova, odnosno da je detaljno naveo podatke o realizovanim ugovorima, investitorima, vrijednostima nabavki, kao i periodima izvršenja. Također, izabrani ponuđač je dostavio i potvrde o dobro izvršenim radovima koje su izdali „Rudnici gipsa“ z.d.d. Donji Vakuf i „CESTE“ d.d. Mostar (ugovorni organi u ranijim postupcima javnih nabavki). U vezi s tim, sud je ukazao da su navedene potvrde također bile vezane za saobraćajnu signalizaciju, pa su samim tim i ti ugovorni organi bili krajnji korisnici od kojih se i zahtijevala potvrda o izvršenim poslovima.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu odredaba Zakona o javnim nabavkama (član 3., član 57. stav (1) i član 68. stav (4) tačka i)), ali i Zakona o upravnom postupku. Naročito ukazuje na to da je ponuda izabranog ponuđača nepravilno ocijenjena, te da je ugovorni organ bio u obavezi da takvu ponudu odbaci kao neprihvatljivu. Dalje navodi da sudovi nisu cijenili krucijalne navode apelanta, niti su ih razmatrali. Pri tome, ističe da su potpuno zanemarili činjenično stanje iz spisa predmeta, odnosno propisane uslove i zahtjeve ugovornog organa iz tenderske dokumentacije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud, uočava da apelant u apelaciji paušalno navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, odnosno da te navode nije posebno obrazlagao, pa se Ustavni sud neće upuštati u njihovu ocjenu.

9. Ustavni sud dalje ukazuje da se apelacioni navodi o povredi apelantovih prava u suštini odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto nisu osnovani apelantovi prigovori o tome da je ponuda izabranog ponuđača nepravilno ocijenjena, odnosno da izabrani ponuđač nije ispunio propisane uslove i zahtjeve ugovornog organa iz tenderske dokumentacije (vidi, tač. 3. i 4. ove odluke). Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3929/21 („SACOM“ d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio