Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4013/21 (M. Ć.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Ugovor o kupoprodaji
- Pravo na pravnu sigurnost
- Posjed
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4013/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-4013/21 , rješavajući apelaciju Miralema Ćatića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miralema Ćatića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 30 0 P 033499 21 Gž od 13. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miralem Ćatić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lušnice, Srebrenik, kojeg zastupa Ismet Beganović, advokat iz Tuzle, podnio je 24. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 30 0 P 033499 21 Rev od 3. avgusta 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 30 0 P 033499 21 Gž od 13. aprila 2021. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2304/21 od 5. oktobra 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu, između ostalog, apelaciju broj AP-2304/21 koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda, jer je apelant protiv te presude izjavio reviziju. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u ovom postupku. Uvodne napomene
3. Apelant kao kupac i A. Dž. kao prodavac, zaključili su 6. januara 1987. godine ugovor o kupoprodaji (u daljnjem tekstu: kupoprodajni ugovor). Predmet tog ugovora je nekretnina pobliže opisana u kupoprodajnom ugovoru (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina).
4. Aneksom kupoprodajnog ugovora F. J., Hajra J., Hava J., U. J., S. J. i Hazim J. su kao prodavci prenijeli na apelanta svoje suvlasničke dijelove na spornoj nekretnini.
Osporene odluke
5. Presudom Općinskog suda u Srebreniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 3. novembra 2020. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je, kao stvarni vlasnik i isključivi posjednik sporne nekretnine, na osnovu valjanog pravnog posla o sticanju prava vlasništva, stekao pravo upisa u katastarskim operatima. Dalje je tražio da se shodno tome M. Dž., Z. Dž., Z. M., N. A., Š. Dž. i M. N. (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, trećetužena, četvrtotužena, petotužena i šestotuženi, odnosno tuženi) obavežu da trpe da se on upiše kao posjednik u katastarskim operatima na spornoj nekretnini sa dijelom 1/1.
6. U obrazloženju Općinski sud je naveo da su u evidencijama katastra na spornoj nekretnini upisani kao posjednici H. Dž. (pravni prednik prvotuženog, drugotuženog, trećetužene i četvrtotužene), petotužena i šestotuženi sa dijelom 1/3. Dalje je istakao da A. Dž. (prodavac iz kupoprodajnog ugovora) nije bila u odgovarajućim evidencijama upisana ni kao posjednik ni kao vlasnik sporne nekretnine. Sud je naveo da apelant nije predlagao provođenje dokaza kojima bi dokazao da ima upisana određena prava u javnim knjigama, odnosno da nije ni tražio utvrđivanje prava vlasništva na spornoj nekretnini. Pri tome je naveo da bi u tom slučaju kao stranke morali biti označeni i zemljišnoknjižni suvlasnici sporne nekretnine, a ne samo tuženi, kao upisani posjednici, da bi stranačka legitimacija na strani tuženih bila potpuna. Shodno navedenom, istakao je da Zakon o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO), niti neki drugi materijalni propis ne sadrži odredbu koja predstavlja pravni osnov tužbenog zahtjeva kakav je apelant postavio, zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan. U konačnici, istakao je da je petotužena bila pasivna tokom cijelog postupka, dok su ostali tuženi priznali tužbeni zahtjev. Međutim, zaključio je da nisu ispunjeni uslovi za donošenje presude na osnovu priznanja u skladu sa članom 180. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer se radi o zahtjevu sa kojim stranke ne mogu raspolagati (član 3. stav 2. ZPP).
7. Presudom Kantonalnog suda od 13. aprila 2021. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da apelant svoje pravo na posjed i upis tog prava u katastarskom operatu izvodi iz prava vlasništva, kao i na osnovu neposrednog vršenja faktičke vlasti na stvari od 1987. godine. Sud je naveo da apelant nije izveo dokaz uvidom u zemljišnoknjižni uložak, niti je dokazao da se na osnovu aneksa kupoprodajnog ugovora u zemljišnim knjigama upisao kao vlasnik sporne nekretnine. Sud je ukazao na odredbu člana
30. Zakona o osnovana vlasničkih odnosa, odnosno odredbu člana 32. ZVPO. Pri tome je istakao da je dosjelost osnov za sticanje prava vlasništva, odnosno da se pravo na posjed ne može steći na osnovu dosjelosti, tako da je bez uticaja apelantovo istrajavanje na tvrdnji da je dosjelošću stekao pravo na posjed na spornoj nekretnini. Sud je zaključio da je apelant kupoprodajni ugovor zaključio sa nevlasnikom, a nije dokazao ni da su prodavci navedeni u aneksu kupoprodajnog ugovora upisani kao suvlasnici sporne nekretnine. Kako apelant nije dokazao da se na osnovu aneksa uknjižio u zemljišnim knjigama, kao vlasnik sporne nekretnine sa dijelom 1/1, sud je naveo da su izjave tuženih o priznanju činjeničnih navoda apelanta date sa namjerom da apelant uspije sa svojim zahtjevom. Dalje je naveo da obrazloženje pobijane odluke sadrži sve neophodne elemente, te da je prvostepeni sud objasnio razloge zbog kojih je donio odluku kao u izreci. U konačnici, istakao je da je neprihvatljivo pozivanje na presudu Vrhovnog suda broj 32 P 130215 18 Rev od 7. marta 2019. godine, budući da se u konkretnom slučaju ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.
8. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da nisu poštovani osnovni principi parničnog postupka, a posebno procesna pravila o teretu dokazivanja, te da su proizvoljno primijenjene odredbe čl. 32., 35. i 77. ZVPO. Apelant tvrdi da je njegov posjed zakonit, jer se zasniva na punovažnom pravnom osnovu, te da tuženi nisu problematizirali apelantovu savjesnost, niti činjenicu njegovog neprekidnog posjedovanja sporne nekretnine od 1987. godine. Pri tome, ukazuje da su svi tuženi, osim petotužene, priznali odlučne činjenice u vezi sa tužbenim zahtjevom. Dalje ističe da mu kao vlasniku, pripada pravo na posjed, odnosno pravo da se upiše u katastarski operat. U vezi s tim, navodi da Vrhovni sud nije obrazložio zbog čega je odstupio od svoje ustaljene prakse, izražene u presudi broj 32 P 130215 18 Rev od 7. marta 2019. godine (apelant uz apelaciju nije dostavio navedenu odluku). Osim toga, apelant ukazuje i na kršenje principa vladavine prava i pravne sigurnosti iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto nisu osnovani apelantovi prigovori koje apelant ponavlja i u apelaciji (vidi, tač. 6. i 7. ove odluke). U odnosu na apelantove navode da su povrijeđeni principi vladavine prava i pravne sigurnosti, jer je Vrhovni sud odstupio od ranije prakse u predmetu na koji se pozvao (vidi, tačka 8. ove odluke), Ustavni sud zapaža da apelant navedenu odluku nije dostavio uz apelaciju, zbog čega Ustavni sud ne može ispitati apelantove navode u tom pravcu. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman