Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4219/21 (G. M.)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Zakup
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4219/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-4219/21 , rješavajući apelaciju koju je podnio Goran Miketa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Miketa protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 128 0 P 029881 21 Gž od 6. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Miketa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, kojeg zastupa Luka Vulin advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 10. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 128 0 P 029881 21 Gž od 6. oktobra 2021. godine. Apelant je dopunio apelaciju podnescima od 4. maja i 10. augusta 2022. godine i podneskom od 16. novembra 2023. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 11. februara 2021. godine, između ostalog, usvojen je tužbeni zahtjev kojim je tužilac „Elektrobosna“ d.d. Jajce (u daljnjem tekstu: tužilac) tražio da se obaveže apelant da oslobodi od stvari i ljudi i preda mu u posjed poslovni prostor detaljno opisan u izreci (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor), te da mu isplati zakupninu u novčanom iznosu preciziranom u izreci.

3. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je nesporno da su 28. februara 2000. godine DP „Elektrobosna“ d.o.o. Jajce i apelant zaključili ugovor o zakupu spornog poslovnog prostora na period od deset godina, kao i da apelant od tada nije plaćao zakupninu. Zatim, ukazao je da je neosnovan apelantov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, s obzirom na to da je tadašnji zakupodavac samo promijenio pravni oblik, odnosno da je tužilac dokazao da je njegov pravni slijednik. Također, Općinski sud je ukazao da je identitet nekretnine na kojoj se nalazi sporni poslovni prostor „nesporan po katastarskom stanju“ kako za parnične stranke, tako i za vještaka geodetske struke. Dalje je ukazao da iz nalaza i mišljenja tog vještaka slijedi da se prema podacima iz zemljišne knjige ne može sa sigurnošću utvrditi o kojoj se parceli radi zato što nije ažurirana gruntovna mapa. Međutim, istakao je da su ti apelantovi navodi neosnovani s obzirom na to da je za aktivnu legitimaciju bitno da je tužilac zaključio sa apelantom ugovor o zakupu. Stoga se u konkretnom slučaju sporni odnos ima raspraviti kao obligaciono-pravni, a ne kao stvarno-pravni odnos u kojem slučaju bi bilo relevantno da li je tužilac vlasnik spornog poslovnog prostora. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da zakupodavac iz ugovora o zakupu poslovnih prostorija može, u smislu odredbe člana 585. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zahtijevati da mu zakupac preda prostoriju u posjed iako nije upisan u zemljišne knjige kao nosilac prava raspolaganja.

4. Dalje, Općinski sud je naveo da tužba u konkretnom slučaju ima značaj tužiočevog odustanka od ugovora o zakupu u smislu odredbe člana 36. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, a pogotovo kada se ima u vidu da apelant nikad nije plaćao zakupninu, kao i da je zadovoljena i forma iz člana 34. st. (1) i (2) tog zakona. Zatim, Općinski sud je ukazao da se, protekom roka od deset godina, s obzirom na to da apelant još uvijek koristi sporni poslovni prostor, u smislu odredbe člana 596. ZOO, smatra da je zaključen novi ugovor o zakupu neodređenog trajanja, pod istim uslovima kao i prethodni. Također, istakao je kada se ima u vidu spomenuta činjenicu da se podnošenje tužbe smatra odustankom od ugovora u smislu odredbe člana 36. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, zakupni odnos još uvijek traje. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio kako je tužilac podnio tužbu 18. septembra 2019. godine, a posljednji mjesečni anuitet dospio na naplatu u vrijeme podnošenja tužbe, neosnovan je apelantov prigovor da je zastarjelo sâmo pravo iz kojeg proističu povremena potraživanja (član 373. ZOO).

5. Presudom Kantonalnog suda, između ostalog, odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepene presude. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita. Naime, ukazao je je prvostepeni sud pravilno raspravio prigovor nedostatka aktivne legitimacije u obligaciono-pravnom odnosu u kojem je zakupodavac DP „Elektrobosna“ d.o.o. Jajce, dok je tužbu podnio njegov pravni sljednik, „Elektrobosna“ d.d. Jajce. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao potpuno jasne i uvjerljive razloge u obrazloženju presude da zahtjev za predaju spornog poslovnog prostora ima karakter odustanka od ugovora o zakupu. Pored toga, ukazao je da je prvostepeni sud pravilno raspravio i istaknuti prigovor zastare.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naime, apelant tvrdi da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je tužilac aktivno legitimisan, odnosno da nije pravilno izvršena identifikacija nekretnine na kojoj je sagrađen poslovni prostor. Također, tvrdi da je pogrešan stav redovnih sudova su se ispunili uslovi za odustanak od ugovora. Naročito, apelant ukazuje da je zastarjelo sâmo pravo na potraživanje zakupnine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama na koje su se pozvali, dali detaljne, jasne i precizne razloge da je osnovan tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio da apelant oslobodi od stvari i ljudi i preda mu u posjed sporni poslovni prostor, te da mu isplati zakupninu, a takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ni „očigledno nerazumnim“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući o identičnim apelantovim prigovorima (nedostatak aktivne legitimacije, identitet nekretnine, ispunjenost uslova za odustanak od ugovora, te zastarjelost sâmog prava na potraživanje zakupnine), jasno obrazložili zašto nisu osnovani. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u odnosu na osporenu odluku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. Evropske konvencije na apelantovu štetu, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4219/21 (G. M.) | Sudska praksa | Aktio