Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4178/21 (JP "Elektroprivreda HZ HB" d.d. Mostar)

Odluka donesena 24. 10. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4178/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 10. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobra 2025. godine, u predmetu broj AP-4178/21, rješavajući apelaciju JP "Elektroprivreda HZ HB" d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela JP "Elektroprivreda HZ HB" d.d. Mostar protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 194014 20 Pž od 3. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JP "Elektroprivreda HZ HB" d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Brankica Mandrapa advokat iz Mostara, podnijela je 7. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 194014 21 Rev od 2. septembra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 194014 20 Pž od 3. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj broj 58 0 Ps 194014 17 Ps od 11. novembra 2019. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1770/21 od 9. juna 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda, između ostalog, usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice M. K., kao vl. UR caffe bar „ALDI“ u Mostaru, (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je tražila da se obaveže apelantica da joj na ime naknade štete isplati novčani iznos preciziran u izreci presude.

4. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da su one bile u ugovornom poslovnom odnosu i da je apelantica vršila isporuku električne energije tužiteljici za dva obračunska mjesta. Dalje, ukazao je da su apelantičini radnici 7. jula 2017. godine, nakon što je apelantica dala elektroenergetsku saglasnost za spajanje mjernih mjesta i povećanje vršne snage kod tužiteljice, pristupili tužiteljičinom mjernom mjestu kako bi izvršili navedene radove. Također, ukazao je da je tog dana dolazilo do čestih gubitaka napona na fazama i opadanja napona ispod minimalne vrijednosti, kao i da je nastala šteta na električnim uređajima u tužiteljičinom ugostiteljskom objektu. U vezi s tim, Općinski sud je obrazložio da iz provedenih dokaza proizlazi da su instalacije u tužiteljičinom objektu izvedene kvalitetno i u skladu sa važećim propisima, te da nisu postojale nikakve okolnosti pod kojim bi stanje unutrašnjih instalacija moglo da dovede do oštećenja električnih uređaja. Također, naveo je da 7. jula 2017. godine nisu evidentirani bilo kakvi nasilni pristupi tužiteljičinim brojilima, niti postoje dokazi da je bilo koje treće lice neovlašteno vršilo neke radnje na njima. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da je materijalna šteta koju je pretrpjela tužiteljica uzrokovana nestručnim postupanjem apelantičinih radnika.

5. Dalje, sud je naveo da to što tužiteljica nije postupila po odredbi člana 18. ugovora i formalno prijavila štetu apelantici u vrijeme kada je ona i nastala, ne oslobađa apelanticu obaveze da tužiteljici nadoknadi štetu. Naime, da je tužiteljica postupila u skladu sa ugovorom, štetu je eventualno mogla namiriti i bez vođenja sudskog postupka. Općinski sud je ukazao na odredbe čl. 170., 173. i 174. ZOO, te je istakao da niskonaponska mreža predstavlja opasnu stvar, zbog čega se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe člana 173. ZOO. Imajući u vidu da je šteta nastala nestručnim postupanjem apelantičinih radnika, Općinski sud je zaključio da je u smislu čl. 154. i 189. ZOO-a, apelantica tu štetu dužna nadoknaditi tužiteljici.

6. Presudom Kantonalnog suda je, između ostalog, odbijena apelantičina žalba podnesena protiv prvostepene presude. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je radove na tužiteljičinom mjernom mjestu 7. jula 2017. godine izvodila isključivo apelantica, da ih je izvela nestručno, a da je usljed toga nastala šteta na tužiteljičinim električnim aparatima. Dalje, ukazao je da se apelantica neosnovano poziva na odredbu člana 268. ZOO, jer je ova odredba neprimjenjiva u konkretnom slučaju. Naime, istakao je da bi se apelantica na nju mogla pozvati samo ako je pretrpjela štetu usljed toga što je tužiteljica nije obavijestila o činjenicama koje su od utjecaja na njihov međusobni odnos, ali apelantica nije isticala da je pretrpjela bilo kakvu štetu. Također, Kantonalni sud je naveo da, iako je niskonaponska mreža opasna stvar, u konkretnom slučaju šteta nije nastala od opasne stvari, nego apelantičinom krivicom, pa se nije mogla primijeniti odredba člana

174. ZOO, već odredbe člana 154. stav (1) i člana 189. stav (1) ZOO, na koje se pozvao i prvostepeni sud.

7. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naime, apelantica navodi da tužiteljica nije dokazala apelantičinu krivicu. Naročito, apelantica tvrdi da je tužiteljica o nastaloj šteti trebala obavijestiti apelanticu u smislu odredbi člana 64. Zakona o električnoj energiji F BiH i člana 86. Opštih uslova za isporuku električne energije, kao i da se redovni sudovi uopće nisu osvrnuli na te njezine navode. Također, apelantica smatra da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene sudske odluke.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. S obzirom na to da je apelantica javno preduzeće, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala i u redovnom postupku, te da su sudovi u obrazloženju osporenih odluka, pozivajući se na relevantne odredbe zakona, detaljno i jasno obrazložili svoje odluke. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja ovih odluka proizlazi da, kako iz provedenih dokaza proizlazi da je materijalna šteta koju je pretrpjela tužiteljica uzrokovana nestručnim postupanjem apelantičinih radnika, to je usvojen tužiteljičin tužbeni zahtjev za naknadu štete. Ovakva utvrđenja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantičinim navodima, detaljno obrazložili zašto nije relevantan apelantičin prigovor da je tužiteljica o nastaloj šteti trebala obavijestiti apelanticu (vidi tačke 5. i 6. ove odluke). Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u odnosu na osporenu odluku prekršena neka druga procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na štetu apelantice, niti je apelantica pružila dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4178/21 (JP "Elektroprivreda HZ HB" d.d… | Sudska praksa | Aktio