Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2951/23 (A.V.)

Odluka donesena 11. 07. 2024.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Dijete
  • Povjeravanje djeteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2951/23

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 07. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2951/23, rješavajući apelaciju A. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija na sjednici održanoj 11. jula 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. V. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 205695 23 Gž od 19. maja 2023. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. V. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zagreba, Republika Hrvatska, koju zastupa Adi Bahtović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 26. juna 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 205695 23 Gž od 19. maja 2023. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužioca Z. Đ. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 5. i 6. jula 2023. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužilac su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 20. do 27. jula 2023. godine. Odgovori na apelaciju su 28. jula 2023. godine dostavljeni apelantici radi eventualnog izjašnjenja. Apelantica nije dostavila izjašnjenje u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 205695 22 P od 3. februara 2023. godine maloljetna A. Đ. (u daljnjem tekstu: kćerka ili dijete) povjerena je na starateljstvo tužiocu (ocu) „koji će samostalno odlučivati o svim bitnim pitanjima za dijete, a posebno o vađenju putnih isprava za dijete i mjestu prebivališta“ u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH) i Republici Hrvatskoj (u daljnjem tekstu: RH). Dalje je određeno da „ukoliko bi [se] htio preseliti s djetetom u drugu državu, za to bi mu bila potrebna saglasnost majke“, tj. apelantice. Presudom je obavezana apelantica doprinositi za kćerkino izdržavanje u mjesečnom iznosu od 200,00 KM isplatom na tužiočev račun ili ruke. Također je određeno da će apelantica održavati kontakt s kćerkom u kćerkinom mjestu prebivališta ili boravišta svaki drugi vikend od subote u 10 sati do nedjelje u 15 sati, po jedan dan državnog i vjerskog praznika, te neprekidno sedam dana tokom zimskog raspusta i 20 dana tokom ljetnog raspusta u apelanticinom boravištu. Određeno je i da će se predaja kćerke vršiti ispred zgrade u kojoj kćerka živi.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su punomoćnici parničnih stranaka na raspravi pred sudom „izjavili kako je postignuta saglasnost u pogledu određivanja starateljstva, kontakta kćerke s [apelanticom] i visine izdržavanja“. U vezi s tim, Općinski sud je naveo i da je u završnom izlaganju apelanticina punomoćnica, između ostalog, izjavila „da je saglasna da sud odredi da tužilac samostalno vadi putne isprave i odlučuje o mjestu prebivališta djeteta [...], a da se izuzetno saglasnost od [apelantice] traži samo u slučaju namjeravane promjene prebivališta djeteta van prebivališta, odnosno van [BiH i RH]“. Općinski sud je ukazao da je prilikom donošenja odluke o povjeravanju kćerke imao u vidu odredbe člana 142. stav 2, čl. 129. i 138. Porodičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: PZ). Dalje je naveo da je Centar za socijalni rad Travnik dao svoje mišljenje i obrazloženje u pogledu tužioca, navodeći da se on može adekvatno brinuti o kćerci. Općinski sud je istakao da su tužilac i apelantica postigli dogovor o starateljstvu, te da postojanje njihove međusobne saglasnosti doprinosi djetetovom najboljem interesu. Posebno je istakao da se radi o djetetu od pet godina koje je veći dio svog života živjelo kod tužioca, gdje joj je poznata sredina i okruženje. Stoga je Općinski sud ocijenio da je u kćerkinom najboljem interesu da se povjeri tužiocu na starateljstvo, a da se odluka može promijeniti u slučaju promijenjenih okolnosti. Općinski sud je ukazao da je u pogledu izdavanja putnih isprava i promjene prebivališta odlučio kao u izreci presude jer su stranke postigle saglasnost i u tom dijelu. U pogledu kontaktiranja kćerke s apelanticom i visine doprinosa za izdržavanje, Općinski sud je odlučio u skladu s odredbama PZ, okolnostima slučaja i dogovorom stranaka.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 205695 23 Gž od 19. maja 2023. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena presuda Općinskog suda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, suprotno apelanticinim tvrdnjama, prvostepena presuda razumljiva. U vezi s tim, obrazložio je da odredbe čl. 213–249. i 308–311. PZ-a i člana 191. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ne propisuju obavezu suda da u izreci navede broj računa na koji će se uplaćivati doprinos za izdržavanje djeteta. Dalje je naveo da žalbom nije ukazano koje je bitne činjenice propustio utvrditi prvostepeni sud, pa je takav žalbeni navod paušalan. Kantonalni sud nije prihvatio ni žalbene navode u pogledu odluke suda o samostalnom tužiočevom odlučivanju o svim bitnim pitanjima za kćerku, određivanju mjesta prebivališta u BiH i RH i vađenju putnih isprava. U vezi s tim, obrazloženo je da iz prvostepene presude, izvedenih dokaza i raspravnog zapisnika proizlazi da je činjenično stanje među strankama bilo nesporno. Dalje je obrazloženo da su tužioca i apelanticu u postupku zastupali advokati, te da su stranke tokom prvostepenog postupka postigle sporazum o svim bitnim pitanjima, koji je prvostepeni sud prihvatio. Kantonalni sud je zaključio da je, suprotno apelanticinim žalbenim navodima, prvostepeni sud obrazložio zbog čega je takav sporazum roditelja u kćerkinom interesu, zasnivajući svoj stav i na provedenim dokazima, posebno na socijalnoj anamnezi. Istakao je da je u potpunosti prihvatio razloge prvostepenog suda i uputio na njih. Također je istakao da ostali žalbeni navodi nisu bili od odlučnog značaja i nije ih cijenio iz razloga propisanih članom 231. ZPP-a.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

8. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica tvrdi da je njeno kontaktiranje s kćerkom znatno otežano i teško provedivo u praksi zbog odluke suda da tužilac ima pravo promijeniti prebivalište ili boravište bez njene saglasnosti ili obavještenja. Ističe da se tome protivila u odgovoru na tužbu i u žalbi i da se nije izričito saglasila s tim. Također ističe da pristanak njene punomoćnice na sporazum ne znači automatski da je sporazum u interesu stranaka i kćerke. Smatra da je ovakvom odlukom na nju stavljen prevelik teret u ostvarivanju prava na održavanje osobnih i neposrednih kontakata s kćerkom. Apelantica tvrdi i da je blagovremeno obavještavanje o promjeni prebivališta/boravišta određeno odredbom člana 142. st. 4. i 8. PZ-a i da je moralo biti inkorporirano u izreku presude bez obzira na sporazum stranaka. Ističe da je već u vrijeme sačinjavanja apelacije došlo do otežavanja održavanja osobnih i neposrednih kontakata između apelantice i kćerke. Osim toga, apelantica smatra da je izreka prvostepene presude nerazumljiva, te posebno ističe da je trebala sadržavati broj računa na koji se vrši uplata doprinosa za izdržavanje i tužiočevu obavezu o obavještavanju promjene računa. Također ističe da je trebala biti involvirana u prvostepeni postupak i da su odlučne činjenice i dokazi trebali biti brižljivo i savjesno ocijenjeni. Smatra i da u drugostepenoj presudi nije dato obrazloženje za njene žalbene navode, čime je došlo do kršenja njenog prava na obrazloženu odluku.

II.Odgovori na apelaciju

9. Kantonalni sud je naveo da je prihvatio obrazloženje prvostepene presude kao jasno i razumljivo u pogledu prihvatanja sporazuma stranaka i najboljeg interesa djeteta, te zauzeo stav u pogledu nerazumljivosti izreke prvostepene presude. Ističe da je tužiocu dato pravo da samostalno odlučuje o kćerkinom prebivalištu/boravištu samo na teritoriji BiH i RH, u kojoj boravi i apelantica, te da je za odluku o preseljenju u drugu državu potrebna izričita apelanticina saglasnost. Posebno ističe da u tužiočevom držanju ništa ne ukazuje da ima maliciozne namjere u pogledu kontakta apelantice i kćerke.

10. Općinski sud je naveo da je cijenio sve predložene dokaze i dao jasno i potpuno obrazloženje. Posebno je istakao da je u vrijeme donošenja prvostepene presude postojala saglasnost stranaka koja je izražena posredstvom njihovih punomoćnika da kćerka bude povjerena tužiocu i odluke o izdavanju putnih isprava i promjene prebivališta. Navedeno je cijenio prihvatljivim zbog velikog značaja saglasnosti roditelja u ovakvim sporovima.

11. Tužilac apelaciju smatra neosnovanom. Ističe da je apelantica svjesno zanemarila svoje zakonske obaveze u pogledu staranja, brige i uzdržavanja kćerke u periodu od četiri godine, u toku kojeg je samo nekoliko puta posjetila kćerku. Tvrdi da je kćerka zbog takvog ponašanja zapravo i ne poznaje. Tužilac navodi da preduzima sve što je u njegovoj moći kako bi apelantica i kćerka ostvarile normalan emotivni i socijalni kontakt. Osim toga, ukazuje da je apelantica angažirala punomoćnika koji je pred sudom iznio njene navode i stvarnu volju o svim bitnim pitanjima za dijete, da je imala prilike doći na zakazana ročišta i izjasniti se o tužiočevim navodima i predloženim dokazima i predložiti svoje dokaze. Ističe da je izabrala da ne dođe pred sud dati svoj iskaz i da ne postoji procesna mogućnost da je sud prisili na takav čin.

V.Relevantni propisi

12. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 300.

(1) Stranke mogu poduzimati radnje u postupku osobno ili preko punomoćnika.

(2) Stranka koju zastupa punomoćnik može uvijek doći pred sud i davati izjave pored svog punomoćnika, ali suprotnu stranu, svjedoke i vještake može ispitivati samo preko punomoćnika, ako je on prisutan na glavnoj raspravi.

Član 302.

Radnje u postupku što ih punomoćnik poduzima u granicama punomoći imaju isti pravni učinak kao da ih je poduzela sama stranka.

Član 303.

(1) Stranka može izmijeniti ili opozvati izjavu svog punomoćnika na ročištu na kome je ta izjava data.

(2) Ako je punomoćnik priznao koju činjenicu na ročištu na kojem stranka nije bila prisutna ili je koju činjenicu priznao u podnesku, a stranka to priznanje kasnije izmijeni ili opozove, sud će cijeniti obje izjave prema članu 125. stav 2. ovog zakona.

13. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/05, 41/05, 31/14, 32/19 i 94/20) u relevantnom dijelu glasi:

Član 142. st. (2), (3), (4), (7) i (8) (2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.

(3) U odluci iz stava 2. ovog člana sud će odlučiti, osim ako je to u suprotnosti sa interesom djeteta, da roditelj sa kojim dijete ne živi obavlja pojedine dužnosti, a naročito da se stara o zdravlju djeteta i o njegovom školovanju, da ga zastupa u nekim poslovima ili da učestvuje u donošenju svih važnijih odluka o podizanju djeteta, te da upravlja njegovom imovinom.

(4) Roditelj sa kojim dijete ne živi i koji ne obavlja dužnosti utvrđene u stavu 3. ovog člana, ima pravo da bude informiran od drugog roditelja o važnim stvarima koje se tiču života djeteta. Ako se ne slaže sa nekim postupkom ili mjerom drugog roditelja, može se obratiti sudu koji će u vanparničnom postupku odlučiti o prigovoru.

(7) U donošenju odluke iz stava 2. ovog člana sud će uvažiti sporazum roditelja ako je on u najboljem interesu djeteta. Ako roditelji nisu postigli ovaj sporazum, sud će ih uputiti osobi ovlašćenoj za posredovanje.

(8) Roditelj sa kojim dijete živi mora prethodno i blagovremeno obavijestiti drugog roditelja o promjeni prebivališta, ili boravišta koja utiče na obavljanje dužnosti drugog roditelja u skladu sa stavom 3. ovog člana.

Član 145. st. (1) i (2) (1) U odluci o staranju o djetetu iz stava 2. člana 142. i čl. 143. i 144. ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.

(2) U donošenju odluke iz stava 1. ovog člana sud će uvažiti sporazum roditelja, ako je on u najboljem interesu djeteta.

VI.Dopustivost i meritum

14. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

15. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

16. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

17. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

18. U vezi s apelanticinim navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud, neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude redovnih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tačka od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

19. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, predstavka broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

20. Ustavni sud podsjeća da je prema praksi Evropskog suda, koju podržava i Ustavni sud, zauzet stav da će u postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta „najbolji interesi djeteta biti od prvenstvenog značaja“ (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Popadić protiv Srbije, presuda od 20. septembra 2022. godine, predstavka broj 7833/12, tačka 83, Jeunesse protiv Holandije, presuda od 3. oktobra 2014. godine, predstavka broj 12738/10, tačka 109, i Ustavni sud, odluke br. AP- 1784/21 od 8. jula 2021. godine, tač. 49. i 50, i AP-1088/15 od 21. jula 2015. godine, tač. 25. i 26, dostupne na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su, suprotno apelanticinim navodima, redovni sudovi detaljno analizirali šta je u kćerkinom najboljem interesu, imajući u vidu sporazum tužioca i apelantice, sve okolnosti predmeta, provedene dokaze i relevantne odredbe PZ-a, o čemu su dali logične i uvjerljive razloge. Naime, Općinski sud je detaljno obrazložio, a te razloge je prihvatio i Kantonalni sud, da je u kćerkinom najboljem interesu da tužilac može samostalno odlučivati o svim bitnim pitanjima za nju, a posebno o vađenju putnih isprava za kćerku i mjestu prebivališta u BiH i RH. Zbog toga, Ustavni sud ne može zaključiti da su ova utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Ustavni sud primjećuje da apelantica tvrdi da se nije izričito saglasila da tužilac samostalno odlučuje o kćerkinom mjestu prebivališta u BiH i RH, što nije ničim potkrijepila. U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da iz spisa predmeta ne proizlazi da su sudovi onemogućili ili otežali apelanticino pravo propisano relevantnim odredbama ZPP-a da osobno sudjeluje u prvostepenom postupku, odnosno da dâ svoj iskaz kao parnična stranka i predloži dokaze kojima bi dokazala svoje tvrdnje da će tužilac mijenjati prebivalište bez obavijesti, odnosno da eventualno izmijeni ili opozove izjave svoje punomoćnice. Apelantica ničim nije potkrijepila svoje tvrdnje da tužilac namjerava mijenjati prebivalište bez blagovremenog obavještavanja, pa se u suštini radi o apelanticinim bojaznima o budućim dešavanjima za koja nije sigurno ni da će se desiti. Osim toga, odredbom člana 142. PZ-a, na koju se apelantica poziva, izričito je propisano i da se apelantica može obratiti sudu ako se ne slaže s nekim tužiočevim postupkom ili mjerom. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica niti jednim navodom nije dovela u pitanje pravičnost postupka, niti je dokazala da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu proveden na njenu štetu, već je samo nezadovoljna rezultatom postupka. Na kraju, imajući u vidu da je Kantonalni sud o svim svojim zaključcima dao dovoljna i relevantna obrazloženja, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantici prekršeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao dio prava na pravično suđenje.

21. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovani te da osporenom odlukom Kantonalnog suda nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na privatni i porodični život

22. Apelantica, također, smatra da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelanticino pravo na privatni i porodični život došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Ovo posebno zbog činjenice što su u konkretnom postupku tužilac i apelantica postigli dogovor o povjeravanju kćerke i načinu održavanja osobnih kontakata apelantice s kćerkom, te da je odluka suda upravo i donesena na osnovu takvog dogovora i u kćerkinom najboljem interesu. Također, u spisu predmeta nema ništa što bi ukazivalo da tužilac na bilo koji način otežava ili onemogućava apelanticino kontaktiranje s kćerkom. S obzirom na to, Ustavni sud smatra neosnovanim apelanticine navode o kršenju prava na poštovanje privatnog i porodičnog života.

VII.Zaključak

23. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da je Kantonalni sud pri donošenju odluke o povjeravanju kćerke tužiocu i načinu odlučivanja o mjestu prebivališta detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

24. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelantica navode o kršenju tog prava zasniva na istim navodima koje je iznijela u odnosu na pravo na pravično suđenje, a nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelanticino pravo na porodični život došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

25. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić