Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4322/21 (R.T. i drugi)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 27
- Zakon o porezu na dohodak
- Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak
- Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o porezu na dohodak
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4322/21
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4322/21, rješavajući apelacije R. T. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvajaju apelacije R. T., N. H. K., B. A., K. M.,
M. R., A. F. i I. Č.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 Rs 002974 21 Rsž 2 od 1. oktobra 2021. godine.
Odbijaju se kao neosnovane apelacije R. T., N. H. K., B. A., K. M., M. R., A. F. i I. Č. podnesene protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 Rs 002974 21 Rsž 2 od 1. oktobra 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. R. T., N. H. K., B. A. i K. M. iz Mostara, M. R. iz Nevesinja, te A. F. i I. Č. iz Konjica (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 17. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 08 0 Rs 002974 21 Rsž 2 od 1. oktobra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 Rs 048837 12 Rs od 22. novembra 2017. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4322/21.
2. Apelanti su posredstvom istog advokata 20. maja 2022. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 048837 21 Rev od 13. januara 2022. godine te protiv prethodno navedenih presuda. Apelacija je zavedena pod brojem AP-1783/22.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), te od Kantonalnog suda u Mostaru i Općinskog suda u Mostaru zatraženo je u periodu od 13. februara 2022. godine do 21. jula 2023. godine da dostave odgovore na apelacije.
4. Općinski sud u Mostaru i Kantonalni sud u Mostaru su dostavili obavijesti. Ostali pozvani su dostavili odgovore na apelacije, koji su 29. marta 2022. godine i 18. jula 2023. godine dostavljeni punomoćniku apelanata radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelanti su 31. marta 2011. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu u Mostaru protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa (naknada za ishranu, prijevoz, razlika plaće zbog smanjene plaće ispod zagarantirane plaće, te razlika plaće na osnovu radnog staža).
7. Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru 17. maja 2012. godine usvojen je prijedlog Općinskog suda u Mostaru i određeno da će u konkretnom predmetu postupati Općinski sud te je spis 2. novembra 2012. godine dostavljen Općinskom sudu na postupanje.
8. Presudom Općinskog suda od 11. novembra 2013. godine obavezan je tuženi da na ime potraživanih naknada isplati apelantima određene novčane iznose za određene periode sa zakonskim zateznim kamatama (sve bliže navedeno u izreci). Tuženi je podnio žalbu protiv prvostepene presude te je spis 18. decembra 2013. godine dostavljen Kantonalnom sudu u Mostaru na postupanje po žalbi. Rješenjem Vrhovnog suda od 16. februara 2017. godine usvojen je prijedlog Kantonalnog suda u Mostaru od 14. februara 2017. godine i određeno je da će u konkretnom predmetu postupati Kantonalni sud.
9. Rješenjem Kantonalnog suda od 14. juna 2017. godine uvažena je žalba tuženog, prvostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
10. Presudom Općinskog suda odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je utvrđeno da su apelanti sudije Općinskog suda u Mostaru, odnosno stručni saradnici Općinskog suda u Mostaru i Općinskog suda u Konjicu. Općinski sud je istakao da su Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakono plaćama i drugim naknadama) propisane naknade na koje sudije, tužioci i stručni saradnici imaju pravo, a da naknadu za ishranu za vrijeme rada i za prijevoz na posao i s posla taj zakon ne propisuje. Osim toga, Općinski sud je ukazao i da je Odlukom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine utvrđeno da Zakon o plaćama i drugim naknadama u dijelu koji se odnosi na naknade sudija i tužilaca nije u saglasnosti s Ustavom Federacije BiH. Međutim, Općinski sud je istakao da su navedene odredbe zakona bile na snazi do 28. septembra 2012. godine kada je istekao rok za dopunu navedenog zakona prema navedenoj presudi Ustavnog suda Federacije BiH. Također je istakao da navedenom presudom Ustavnog suda Federacije BiH nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da apelantima ne pripadaju naknade za ishranu i prijevoz za period prije 28. septembra 2012. godine, te ukazao da su apelanti podnijeli zahtjev i za deveti mjesec 2012. godine, a kako su 29. i 30. septembar 2012. godine neradni dani (dani vikenda), to apelantima ne pripadaju tražene naknade za te dane.
11. Dalje, Općinski sud je istakao da je Zakonom o plaćama i drugim naknadama propisano da se plaća uvećava za 0,5% za svaku godinu staža, što je tuženi primjenjivao prilikom obračuna. Stoga je Općinski sud zaključio da je neosnovan i taj dio tužbenog zahtjeva. Također, Općinski sud je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu razlike plaća zbog smanjene plaće ispod zagarantirane plaće (plaćanjem poreza na dohodak) obrazložio da sudije nisu oslobođene plaćanja poreza na dohodak, niti spadaju u kategoriju fizičkih lica, u smislu člana 3. Zakona o porezu na dohodak, koja ne podliježu oporezivanju. Dalje je ukazao da je članom 27. stav 2. navedenog zakona propisano da je porezni obveznik svaki zaposlenik, te da navedena odredba nije proglašena neustavnom i da se, imajući u vidu Odluku Ustavnog suda Federacije BiH broj U-12/14, primjenjuje na sva lica koja ostvaruju dohodak. Općinski sud je također istakao da iz nalaza vještaka finansijske struke ne proizlazi da je tuženi apelantima u odnosu na važeće zakonske propise za utuženi period pogrešno obračunavao plaću i naknade.
12. Rješenjem Vrhovnog suda od 4. marta 2021. godine određeno je da će u konkretnom predmetu po žalbi apelanata postupati Kantonalni sud.
13. Presudom Kantonalnog suda odbijena je žalba apelanata i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo te da je za svoju odluku dao valjane razloge. Kantonalni sud je, između ostalog, ukazao na sadržaj člana 17. Zakona o plaćama i drugim naknadama, te istakao da je navedenim zakonom koji je lex specialis za sudije i stručne saradnike isključena primjena Zakona o radu i kolektivnih ugovora te uredbi.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su isticali i u redovnom postupku. Smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelanti navode da je pogrešna tvrdnja redovnih sudova da se na konkretan pravni odnos ne može primijeniti Opći kolektivni ugovor za područje FBiH u odnosu na povećanje plaće po osnovu godina radnog staža jer je takav kolektivni ugovor obavezujući za sve poslodavce. Smatraju i da je pogrešan stav redovnih sudova da obračun poreza na dohodak ne predstavlja umanjenje plaće jer on to jeste. Također, apelanti navode da su dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na druge zaposlenike koji ostvaruju pravo na naknadu za ishranu, te da se u konkretnom predmetu ne radi o primjeni odluke Ustavnog suda Federacije BiH, već o pravu apelanata, koji su diskriminirani. Osim toga, apelanti ukazuju da je postupak dugo trajao, što je suprotno pravu na suđenje u razumnom roku iz člana 6. Evropske konvencije. Apelanti nisu tražili naknadu nematerijalne štete.b)Odgovori na apelaciju
15. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su naveli da u cijelosti ostaju pri utvrđenim činjenicama i zaključcima iz osporenih odluka te predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Kantonalni sud u Mostaru je obavijestio Ustavni sud da nije stranka u postupku budući da je apelacija podnesena protiv presude drugog Kantonalnog suda. Općinski sud u Mostaru je obavijestio Ustavni sud da nije stranka u postupku budući da je rješenjem Kantonalnog suda određeno da će u konkretnom predmetu postupati Općinski sud, a ne taj sud.
V. Relevantni propisi
17. Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 72/05, 22/09, 27/12 – odluka USFBiH, 35/13 – rješenje USFBiH, 55/13, 55/17 – odluka USFBiH, 90/21 – odluka USBiH, 61/22 i 64/22 – rješenje USBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 72/05 i 22/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Dodatak na radni staž Osnovna mjesečna plaća svakog sudije i tužioca iz člana 2. odnosno 3. ovog Zakona i stručnog saradnika iz člana 4. povećava se za 0,5% za svaku punu godinu radnog staža, najviše do 40 godina. Član 17.
Stavljanje odredbi van snage Odredbe sadržane u drugim zakonima, propisima ili odlukama Federacije Bosne i Hercegovine koje su u suprotnosti s odredbama ovog Zakona prestaju da važe danom stupanja na snagu ovog Zakona.
18. Presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine („Službene novine Federacije BiH“ broj 27/12 od 28. marta 2012. godine) u relevantnom dijelu glasi:
1. Utvrđuje se da Zakon o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 72/05 i 22/09) u dijelu koji se odnosi na naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
2. Saglasno članu IV.C.12. b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine nalaže se Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja ove presude u „Službenim novinama Federacije BiH“ dopuni zakon iz tačke 1. ove presude poštujući ustavni princip jednakosti pred zakonom i reguliše prava sudija, tužilaca i stručnih saradnika na: naknadu za troškove ishrane; naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla; naknadu za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika; naknadu zbog bolesti ili povrede; naknadu troškova za slučaj smrti, teške bolesti ili invalidnosti; naknadu za porodiljski dopust i na otpremninu prilikom odlaska u penziju kao i ostalim budžetskim korisnicima. […]
4. U slučaju da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine ne postupi po nalogu Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i u ostavljenom roku ne izvrši dopunu zakona iz tačke 1. izreke ove presude, pravo na navedene naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika će biti rješavano shodnom primjenom propisa kojim su uređene naknade izabranih dužnosnika, nosioca izvršnih funkcija i savjetnika u organima zakonodavne i organima izvršne vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, državnih službenika i namještenika u organima državne službe Federacije Bosne i Hercegovine, pravobranilaca, službenika sudske policije i zatvorskih policajaca - stražara u kazneno - popravnim zavodima Federacije Bosne i Hercegovine.
19. Zakon o porezu na dohodak („Službene novine FBiH“ br. 10/08, 9/10, 44/11, 7/13, 65/13) u relevantnom dijelu glasi:
2. Porezni obveznik
Član 2. stav (1) tačka 1) i stav (3) tačka 1) (1) Obveznik poreza na dohodak je rezident Federacije i nerezident koji ostvaruje dohodak, i to:
1) rezident koji ostvaruje dohodak na teritoriji Federacije i izvan teritorije Federacije, (3) Rezidentom Federacije, u smislu ovog Zakona, smatra se fizičko lice koje:
1) ima prebivalište na teritoriji Federacije,
1. Utvrđivanje akontacije poreza na dohodak od nesamostalne djelatnosti
Član 27. stav (2) (2) Obračun, obustavu i uplatu akontacije poreza na dohodak od nesamostalne djelatnost vrši poslodavac ili sam obveznik poreza. Obveznik poreza na dohodak je zaposlenik.
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI.Dopustivost i meritum
21. U konkretnom slučaju apelanti su u roku koji je propisan u članu 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda osporili i rješenje Vrhovnog suda od 13. januara 2022. godine (predmet broj AP-1783/22). Budući da je navedenim rješenjem revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka osporena presuda Kantonalnog suda od 1. oktobra 2021. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova propisanih po zakonu. Ustavni sud utvrđuje da su ispunjeni uvjeti propisani članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je apelacija u predmetu broj AP-4322/21 podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
22. Apelanti smatraju da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, smatraju da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
U odnosu na osporene odluke
25. U vezi s apelacionim navodima kojima se ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelanti ponavljaju navode koje su isticali i u redovnom postupku, te da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o plaćama i drugim naknadama i Zakona o porezu na dohodak, detaljno i jasno obrazložili zašto je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili isplatu potraživanja iz radnog odnosa. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali detaljna i relevantna obrazloženja u pogledu primjene prava, koja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Naime, Ustavni sud zapaža da su apelanti tražili naknadu za ishranu za vrijeme rada i za prijevoz na posao i s posla za period zaključno sa septembrom 2012. godine. Međutim, kako je utvrđeno da Zakon o plaćama i drugim naknadama nije propisivao naknadu za ishranu za vrijeme rada i za prijevoz na posao i s posla, te da su navedene odredbe zakona bile na snazi do 28. septembra 2012. godine kada je istekao rok za dopunu navedenog zakona prema Presudi Ustavnog suda Federacije BiH broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine, kojom nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje, redovni sudovi su zaključili da apelantima ne pripadaju tražene naknade za ishranu i prijevoz za period prije 28. septembra 2012. godine, imajući u vidu da su 29. i 30. septembar 2012. godine neradni dani (dani vikenda). Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto je odbijen i preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu razlike plaća zbog smanjene plaće ispod zagarantirane plaće (plaćanjem poreza na dohodak), te razlike plaće na osnovu radnog staža. Pri tom, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka već razmatrao iste apelacione navode koje apelanti ističu i u konkretnom slučaju i ocijenio ih je neosnovanim (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2523/20 od 23. februara 2022. godine i Odluka o dopustivosti broj AP-906/19 od 11. marta 2020. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Također, apelanti ne navode niti Ustavni sud zapaža da je u odnosu na osporene odluke prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu.
27. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
28. Ustavni sud podsjeća da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. mart 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).
29. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka razmatrati period od podnošenja tužbe 31. marta 2011. godine pa do donošenja presude Kantonalnog suda 1. oktobra 2021. godine kao konačne odluke u postupku, što ukupno iznosi deset godina i oko šest mjeseci. Dalje, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o postupku koji je prema zakonskim odredbama hitne prirode, da se nije radilo o složenom predmetu, te da apelanti svojim postupcima nisu utjecali na dužinu trajanja postupka.
30. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud najprije zapaža da je u postupku u više navrata podnesen prijedlog za određivanje drugog stvarno nadležnog suda te da je donesen veći broj odluka. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u jednoj fazi postupka Kantonalni sud u Mostaru tek nakon tri godine i oko dva mjeseca od dana kada mu je dostavljen spis na postupanje po žalbi podnio prijedlog za delegiranje drugog Kantonalnog suda. Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud u Mostaru nije ponudio bilo kakve razloge za takvo neažurno postupanje. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u toj oblasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53–66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava apelanata na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
32. Ustavni sud, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ustavni sud zapaža da apelanti nisu tražili naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje, zbog čega, u smislu svega navedenog, utvrđivanje povrede tog ustavnog prava, samo po sebi, predstavlja primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-1828/22 od 23. marta 2023. godine, tačka 49, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba; Evropski sud, Kožul i ostali protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 38695/13 od 22. oktobra 2019. godine, i Kahriman protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 4867/16 od 17. oktobra 2017. godine).
b) Ostala prava
33. Apelanti ukazuju i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je pravo na imovinu apelanata došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
34. Apelanti su se pozvali i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminirani po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati. VII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je postupak koji je po izričitoj zakonskoj odredbi hitne prirode trajao deset godina i oko šest mjeseci, čemu je u najvećoj mjeri doprinijelo neažurno postupanje Kantonalnog suda u Mostaru, u jednoj fazi postupka, koji nije ponudio bilo kakve razloge za takvo postupanje.
36. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u situaciji kada nisu osnovani navodi apelanata da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.
37. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman