Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4250/21 (J. D.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Krivični postupak
- Troškovi postupka
- Pravo na odbranu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4250/21
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4250/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Jasminko Dugonjić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Jasminka Dugonjića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 K 014230 21 Kž 2 od 15. septembra 2021. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Jasminko Dugonjić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 K 014230 21 Kž 2 od 15. septembra 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jasminko Dugonjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, podnio je 14. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 K 014230 21 Kž 2 od 15. septembra 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 15. maja 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalno tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. Ostali pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 22. do 30. maja 2023. godine, pa su ti odgovori 2. septembra 2023. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Međutim, izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Kantonalno tužilaštvo je 25. aprila 2005. godine podiglo optužnicu protiv apelanta koju je Općinski sud potvrdio 9. septembra 2005. godine.
5. U daljnjem toku postupka Općinski sud je donio presudu 13. maja 2019. godine, a Kantonalni sud je donio rješenje 12. maja 2020. godine kojim je predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
6. Presudom Općinskog suda od 18. januara 2021. godine apelant je proglašen krivim zato što je, radnjama pobliže opisanim u izreci presude, učinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav (2) Krivičnog zakona Federacije BiH. Apelantu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te je istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude ne učini novo krivično djelo. Istom presudom apelant je obavezan da nadoknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 500,00 KM, kao i da ndoaknadi troškove odbrane po službenoj dužnosti, o čijoj visini će taj sud odlučiti posebnim rješenjem.
7. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je 7. juna 2000. godine zaključen ugovor o građenju između „MZ Puračić“ (u daljnjem tekstu: oštećena) kao naručioca i „G-MB-HA“ d.o.o. Tuzla kao izvođača radova, čiji je predmet bila izrada asfalta. Dalje, utvrđeno je da je apelant, u svojstvu predsjednika skupštine, odnosno predsjednika vijeća oštećene, iz sredstava oštećene i bez pravnog osnova, isplatio preduzeću „Kamenolom Kotornica“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: Kamenolom) određeni novčani iznos. Naime, naveo je da oštećena nije zaključila ugovor o građenju s Kamenolomom, niti je zaključila aneks ugovora od 7. juna 2000. godine, niti su joj ispostavljene privremene situacije, odnosno konačna situacija. Zatim, Općinski sud je naveo da nije prihvatio nalaz i mišljenje, odnosno iskaz vještaka građevinske struke iz kojeg proizlazi da je ukupna vrijednost izvedenih radova bila u određenom novčanom iznosu, odnosno da nije nastala nikakva šteta za oštećenu pa samim tim ni pribavljanje koristi za Kamenolom. Naime, istakao je da vještak prilikom izrade nalaza nije imao odgovarajuću materijalnu dokumentaciju (građevinski dnevnik, građevinsku knjigu, zapisnik o izvršenim radovima, privremene situacije, te konačnu situaciju) na osnovu koje bi mogao utvrditi stvarnu vrijednost izvedenih radova. Sud je ukazao da je vještak tu vrijednost utvrdio samo na osnovu apelantovog iskaza i iskaza njegovog branioca, koji su nepouzdani, odnosno koji su dati s ciljem izbjegavanja apelantove krivične odgovornosti. Osim toga, Općinski sud je ukazao da je odluka o troškovima krivičnog postupka zasnovana na odredbi člana 202. stav (1) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Također je istakao da je apelant obavezan i da nadoknadi troškove odbrane po službenoj dužnosti, te da će, kako nedostaju podaci o njihovoj visini, donijeti posebno rješenje kada se oni pribave, shodno odredbi člana 200. stav (2) ZKPFBiH.
8. Presudom Kantonalnog suda od 15. septembra 2021. godine odbijena je žalba apelanta i njegovog branioca i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud, na osnovu dokaza koje je u tom postupku izveo i savjesno cijenio, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Također je naveo da je prvostepeni sud dao razloge zašto nije prihvatio iskaz i nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, tako da su ti žalbeni navodi neosnovani. Zatim je ukazao da se neosnovano žalbom pobija i odluka prvostepenog suda o troškovima krivičnog postupka. Naime, apelant je proglašen krivim za učinjeno krivično djelo te je, s obzirom na činjenicu da je zaposlen, utvrđeno da može platiti troškove u iznosu od 500,00 KM. Također je naveo da apelant nije dostavio podatke iz kojih bi proizlazilo suprotno, odnosno da bi njihovim plaćanjem doveo u pitanje svoje izdržavanje i izdržavanje lica koja izdržava, dok će se o troškovima odbrane po službenoj dužnosti odlučivati kada se pribave podaci o njihovoj visini.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“. Apelant je ukazao da su redovni sudovi povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje zbog toga što nije pozvan na sjednicu vijeća drugostepenog suda na kojoj je odlučivano o njegovoj žalbi, kao i zbog toga što je obavezan da plati troškove postupka, uključujući i troškove branioca po službenoj dužnosti. Apelant također navodi da su redovni sudovi trebali cijeniti nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke. Osim toga, apelant smatra da je postupak trajao predugo.b)Odgovori na apelaciju
10. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim razlozima navedenim u osporenoj presudi, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
11. Općinski sud je naveo da je dao ocjenu činjeničnog stanja u prvostepenoj presudi, te da tu presudu smatra izjašnjenjem na apelacione navode. V.Relevantni propisi
12. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 14. st. (1) i (2)
Pravo na suđenje bez odlaganja (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana potvrđivanja optužnice. (2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku. Član 202. st. (1) i (4)
Troškovi postupka kad se optuženi proglasi krivim (1) Kad sud optuženog proglasi krivim izreći će u presudi da je dužan da nadoknadi troškove krivičnog postupka. (4) U odluci kojom rješava o troškovima, sud može osloboditi optuženog dužnosti da naknadi u cjelini ili djelimično troškove krivičnog postupka iz člana 199. stava 2. tač. od a) do h) ovog zakona, ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje izdržavanje optuženog ili osobe koju je on dužan da izdržava. Ako se ove okolnosti utvrde nakon donošenja odluke o troškovima, sudija može izdati posebno rješenje kojim oslobađa optuženog od dužnosti naknade troškova krivičnog postupka.
Član 319. stav (1)
Sjednica Vijeća (1) O sjednici Vijeća bit će obaviješteni tužilac, optuženi, njegov branilac, oštećeni, osoba od koje je oduzet predmet i osoba od koje je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, koji su u žalbi ili odgovoru na žalbu tražili da budu obaviješteni o sjednici Vijeća.
VI.Dopustivost i meritum
13. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
14. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“.
15. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
16. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
U odnosu na osporenu odluku
17. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer nije bio pozvan na sjednicu vijeća drugostepenog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanja iz člana 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije mogu pokrenuti u situacijama kada podnosilac predstavke nije bio pozvan na sjednicu žalbenog vijeća, a drugostepeni sud je bio nadležan za preispitivanje predmeta i u odnosu na činjenice i na pravo, te u svjetlu prirode pitanja koja je bio nadležan ispitati, naročito s obzirom na njihovu važnost za podnosioca (vidi Evropski sud, Zahirović protiv Hrvatske, presuda od 23. aprila 2013. godine, predstavka broj 58590/11, tač. 63. i 64, te na osnovna načela sadržana u tačkama 54−57. te presude). Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud iz dostavljene dokumentacije uz apelaciju nije mogao utvrditi da je apelant, u smislu člana 319. stav (1) ZKPFBiH, zahtijevao od suda da bude prisutan na sjednici vijeća. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi više puta razmatrao isto pitanje, te da je zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u takvim situacijama (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1059/19 od 22. decembra 2020. godine, tačka 32, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga Ustavni sud smatra da su ti apelantovi navodi neosnovani.
18. U odnosu na apelantove navode da su redovni sudovi povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje zbog toga što nisu cijenili nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, Ustavni sud podsjeća na načela Evropskog suda (vidi Evropski sud Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, broj predstavke 45476/04, stav 110). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak redovnih sudova, a naročito prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud stoga neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ta procjena ne čini očigledno proizvoljnom. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, cijenio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke te da je detaljno obrazložio zašto ga nije prihvatio (vidi činjenični dio ove odluke). Osim toga, Ustavni sud zapaža da su apelantovi identični navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda, koji je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno cijenio sve izvedene dokaze i na takvom osnovu zasnovao činjenične i pravne zaključke koji ukazuju na to da je apelant učinio krivično djelo za koje je i proglašen krivim. Dakle, Ustavni sud smatra da ne proizlazi da je ocjena nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke koju su dali redovni sudovi proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i ti navodi neosnovani.
19. Dalje, apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što je obavezan da plati troškove postupka. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao i u redovnom postupku, te da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne propise, detaljno i jasno obrazložili zašto je apelant obavezan da nadoknadi troškove krivičnog postupka (vidi činjenični dio ove odluke). Imajući u vidu navedeno, te sadržaj odredbe člana 202. ZKPFBiH, Ustavni sud takva utvrđenja ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Stoga Ustavni sud smatra da su i ti navodi neosnovani.
20. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku neosnovani.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
21. Apelant tvrdi da mu je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).
22. Ispitujući apelantove navode, Ustavni sud podsjeća da period koji se uzima u obzir prilikom utvrđivanja dužine krivičnog postupka počinje danom kada je apelant ispitan kao osumnjičeni u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Dimitar Vasilev protiv Bugarske, presuda od 10. aprila 2012. godine, predstavka broj 10302/05, tačka 25). U konkretnom slučaju, iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je optužnica protiv apelanta podignuta 25. aprila 2005. godine. Nesporno je da su podizanju optužnice morale prethoditi i druge radnje na osnovu kojih je apelant mogao saznati o postojanju optužbi protiv njega. Međutim, kako se apelant u tom smislu nije izjašnjavao, to je Ustavni sud za početak relevantnog perioda uzeo 25. april 2005. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3994/18 od 20. maja 2020. godine, stav 72, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dalje, postupak protiv apelanta je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda od 15. septembra 2021. godine. Stoga, krivični postupak protiv apelanta je u relevantnom periodu trajao šesnaest godina i oko pet mjeseci. Dalje, Ustavni sud ne zapaža da je apelant svojim ponašanjem na bilo koji način doprinio dužini trajanja postupka, te smatra da se nije radilo o naročito složenom postupku. Međutim, Ustavni sud smatra da je navedena dužina trajanja postupka a priori suprotna načelu „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te bi se mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima. Ustavni sud u činjenicama konkretnog predmeta ne nalazi takve izuzetne okolnosti niti su redovni sudovi na njih ukazali.
23. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
24. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Međutim, apelant nije tražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, utvrđivanje povrede ovog ustavnog prava samo po sebi predstavlja primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1335/20 od 20. maja 2020. godine, tačka 62, dostupna na www.ustavnisud.ba, te Kožul i ostali protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 22. oktobra 2019. godine, predstavka broj 38695/13 i Kahriman protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 17. oktobra 2017. godine, predstavka broj 4867/16 ).
VII.Zaključak
25. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je postupak trajao šesnaest godina i oko pet mjeseci, što predstavlja dužinu koja bi se mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima, na koje redovni sudovi nisu ukazali.
26. Ustavni sud dalje zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje njegovo pravo na odbranu, kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu te u situaciji kada se ne može zaključiti da je odluka o troškovima postupka proizvoljna ili „očigledno nerazumna“.
27. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman