Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3110/21 („Nevesinjeputevi“ a.d. Nevesinje)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Nenadležnost za odlučivanje
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3110/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-3110/21, rješavajući apelaciju „Nevesinjeputevi“ a.d. Nevesinje, na osnovu člana 18. stav (3) tač. a) i c) i stav (4), člana 57. stav 2. tačka a), te člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Nevesinjeputevi“ a.d. Nevisinje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 011215 20 Rev od 4. juna 2021. godine u odnosu na kršenje odredaba Ustava Republike Srpske, zbog nenadležnosti Ustavnog suda za odlučivanje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Nevesinjeputevi“ a.d. Nevisinje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 011215 20 Rev od 4. juna 2021. godine u odnosu na odbacujući dio presude, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Nevesinjeputevi“ a.d. Nevesinje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 011215 20 Rev od 4. juna 2021. godine u odnosu na odbijajući dio presude, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Nevesinjeputevi“ a.d. Nevesinje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 62 0 Ps 011215 20 Rev od 4. juna 2021. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 62 0 Ps 011215 16 Ps od 20. decembra 2019. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu duga u iznosu od 156.466,40 KM sa kamatama i troškovima postupka. Istom presudom djelomično je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog „Srbinjeputevi“ d.o.o. Foča (u daljnjem tekstu: tuženi) kojim je apelant obavezan na isplatu iznosa od 28.457,66 KM, zajedno sa kamatama i troškovima postupka. Sud je obrazložio da su parnične stranke u martu 2010. godine zaključile kupoprodajni ugovora o kupovini postrojenja asfaltne baze (u daljnjem tekstu: Ugovor) za iznos od 1.200.000,00 KM. Apelant je, kao kupac, isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu. Navedeno je da je članom 4. Ugovora dogovoreno da u cijenu nije uključeno ulaganje sredstava za instaliranje novog upravljačkog sistema za asfaltnu bazu, odnosno da će je tuženi, kao prodavac, finansirati o svom trošku, pri čemu će parnične stranke međusobno izabrati upravljački sistem i izvođača radova. Sud je naveo da je članom 6. Ugovora dogovoreno da je rok za demontažu kupljenog postrojenja 60 dana od dana potpisivanja ugovora, ali da ga je apelant demontirao i premjestio tek 30. aprila 2016. godine. U vezi s tim, navedeno je da je apelant angažovao firmu iz Slovenije da izvrši ugradnju upravljačkog sistema za cijenu koju tužbom potražuje. Obrazloženo je da je apelant 6. juna 2016. godine o tome pismenim putem obavijestio tuženog, te da mu je nakon toga uputio i dvije opomene pred tužbu, a da se tuženi oglušio na sve podneske. Sud je na osnovu relevantnih činjenica zaključio da je potraživanje zastarjelo, u smislu člana 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim, sud se pozvao i citirao odredbe Ugovora navodeći da je trogodišnji rok u kojem je apelant mogao realizovati svoje potraživanje istekao u martu 2013. godine, a da je tužba podnesena 28. novembra 2016. godine. Apelantove tvrdnje da potraživanje nije zastarjelo jer je obaveza tuženog dospjela u trenutku nabavke i ugradnje upravljačkog sistema sud je ocijenio neosnovnim. Sud je u tom pravcu naveo da čak i da su apelantove tvrdnje tačne, u spisu nema dokaza da su se parnične stranke u okviru trogodišnjeg roka dogovarale o nabavci sistema ili bar pokušale da se u vezi s tim dogovore, što ukazuje da su parnične stranke iskazale očiglednu pasivnost u vezi s tim. Prema ocjeni prvostepenog suda, potraživanje je zastarjelo i pod pretpostavkom da se tužbeni zahtjev odnosio na naknadu štete, jer je tužba podnesena istekom objektivnog petogodišnjeg roka iz člana 376. ZOO-a. O djelimičnoj osnovanosti protivtužbenog zahtjeva sud se detaljnije izjasnio u obrazloženju presude.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi Viši privredni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) je Presudom broj 62 0 Ps 011215 20 Pž od 16. juna 2020. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Obrazloženo je da je prvostepeni sud dao jasno i detaljno obrazloženje za svoju odluku koju je drugostepeni sud prihvatio, te da ja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe ZOO-a i Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a da pri tome nisu učinjene povrede postupka. Navedeno je da je prvostepeni sud pravilnim tumačenjem odredaba Ugovora i ostalih dokaza pravilno utvrdio da je potraživanje zastarjelo, u smislu člana 374. ZOO-a i da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve apelantove prigovore. Sud je u cijelosti prihvatio stav prvostepenog suda o djelomičnoj osnovanosti protivtužbenog zahtjeva tuženog, o čemu se sud detaljnije izjasnio u obrazloženju presude.
4. Vrhovni sud je Presudom broj 62 0 Ps 011215 20 Rev od 4. juna 2021. godine odbio apelantovu reviziju u dijelu tužbenog zahtjeva, a odbacio u dijelu kojim je osporio odluku o protivtužbenom zahtjevu. Obrazloženo je da revizija nedozvoljena u dijelu protivtužbenog zahtjeva, pa je taj dio zahtjeva odbačen primjenom odredaba iz člana 237. ZPP-a. U odnosu na dio koji se odnosio na tužbeni zahtjev, Vrhovni sud je naveo da je revizija u tom dijelu dozvoljena, ali da je neosnovana. Vrhovni sud je podsjetio da je Ugovor zaključen u martu 2010. godine, zatim je citirao odredbe Ugovora, te je shodno tome naveo da je apelant u pravu kada tvrdi da je obaveza tuženog bila da snosi troškove nabavke i instaliranja upravljačkog sistema. Obrazloženo je da se instaliranju upravljačkog sistem moglo pristupiti tek kada je apelant izuzeo kupljeno postrojenje i montirao ga na drugo odgovarajuće mjesto. Međutim, Vrhovni sud je naveo da to ne znači da je tada počeo teći rok zastarjelosti, kako to apelant pogrešno tvrdi, jer je odredbama Ugovora za tu aktivnost dogovoren rok od 60 dana od dana zaključenja Ugovora. Vrhovni sud je prihvatio stav nižestepenih sudova da činjenica da je apelant kupljeno postrojenje demontirao i premjestio na drugu lokaciju tek 30. aprila 2016. godine nije od uticaja za početak računanja roka zastare. Navedeno stoga što apelant nije dokazao da je postojao opravdan razlog koji bi opravdao činjenicu da demontaža postrojenja nije izvršena u ugovorenom roku.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, apelant se poziva i na kršenje odredaba čl. 109. i 110. Ustava Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustav RS). Apelant kršenje navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni prava, proizvoljnoj ocjeni dokaza, odnosno pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Ne slaže se sa stavom redovnih sudova da je potraživanje zastarjelo, te u tom pravcu ističe da su redovni sudovi proizvoljno tumačili odredbe Ugovora. Smatra da se sudovi nisu osvrnuli na njegove brojne prigovore. Apelant, osim tužbenog zahtjeva, osporava i odluke u dijelu protivtužbenog zahtjeva.
6. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tač. a) i c) i stava (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (3) tač. a) i c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
c) protekao je rok za podnošenje apelacije (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Nenadležnost za odlučivanje
9. Polazeći od člana 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji u dijelu koji se odnosi na navodnu povredu odredaba Ustava RS, jer ona, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreće pitanja „koja su sadržana u ovom ustavu“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1409/21 od 19. maja 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
b) Protek roka
10. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtjeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom tako i u pravnome pogledu. U konkretnome slučaju, apelant je protiv presude Višeg privrednog suda izjavio reviziju, ali je ona presudom Vrhovnog suda od 4. juna 2021. godine odbačena kao nedopuštena u dijelu koji je apelant osporio, a tiče se protivtužbenog zahtjeva. Ustavni sud konstatuje da je revizija u odnosu na ovaj dio osporene presude neefikasan pravni lijek, jer je odbačena iz formalnih razloga, te da je konačna odluka u odnosu na protivtužbeni zahtjev zapravo presuda Višeg privrednog suda od 16. juna 2020. godine. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum primitka drugostepene presude, jer se podrazumijeva da je apelant drugostepenu presudu primio prije datuma donošenja odluke o reviziji. Pošto je apelacija Ustavnom sudu podnesena 30. avgusta 2021. godine, proizlazi da je revizija, u odnosu na prigovore vezane za protivtužbeni zahtjev podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnoga suda. Shodno tome, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant zaprimio osporenu presudu Višeg privrednog suda kao konačnu odluku u odnosu na protivtužbeni zahtjev.
c) Dopustivost prima facie
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .
12. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje u odnosu na tužbeni zahtjev koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza, odnosno pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku o meritumu spora, u obrazloženju odluke dao jasne i relevantne razloge koji se tiču zastarjelosti potraživanja. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, uzeli u obzir apelantove bitne prigovore, da su ih razmotrili i odbili uz jasno obrazloženje. Stoga, Ustavni sud ne može zaključit da je u provedenom postupku prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. a) i c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, ukoliko je pretekao rok za podnošenje apelacije odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman